Koncert bolonjskog trap sastava P38, koji je prije godinu i pol u matičnoj zemlji dobio zabranu nastupa zbog optužbe za poticanje na terorizam, u zagrebački je Attack privukao solidan broj posjetitelja, unatoč hladnoći sredine siječnja i relativno sramežljivoj promociji događaja. Da bi koncert mogao nadići kategoriju kurioziteta dala je naslutiti nemala skupina talijanskih fanova benda već sredinom nastupa simpatičnog Mate Granate, koji je za tu večer imao pomalo nezahvalnu funkciju predgrupe. Zadranin s bečkom adresom predstavio je svoj "kvir komunistički" rap alter ego s dozom šarmantnog, vrlo opuštenog i nepretencioznog aktivizma. No uz glasne uzvike odobravanja okupljenih Talijana postalo je jasno da će se atmosfera dodatno zagrijati kad dođe vrijeme za izlazak njihovih miljenika.
Trap kolektiv P38 ili P38 – La gang je u nemilost talijanskih vlasti dospio isključivo zbog svojih tekstova i simbolike koju koriste. Olovne godine (anni di piombo), razdoblje talijanske povijesti od kasnih šezdesetih pa sve do kraja osamdesetih karakterizirano političkim nasiljem i društvenim nemirima, zatim Crvene brigade i razni drugi simboli relativno nedavne talijanske lijevo-radikalne prošlosti čest su im motiv, uključujući pištolj Walther P38, koji je grupa uzela kao ime, simbol pokreta Autonomia operaia (Radnička autonomija).
Zabrana nastupanja u Italiji i optužba protiv P38 zbog poticanja na terorizam pokazuju licemjerje tzv. šampiona slobode govora na desnici. Govor mržnje tretira se kao pravo na slobodu izražavanja, dok se performativni lijevi radikalizam izjednačava s džihadizmom
Briljantnost tog bizarnog spoja lijevog radikalizma i ulične glazbe poznate po izrazito individualističkoj perspektivi došla je do punog izražaja upravo u nastupu uživo. Trojica MC-jeva – Jimmy Pentothal, Yung Stalin i Astore – nose bijele fantomke koje asociraju na "modu" najprisutniju tijekom booma britanskog drilla iz sredine desetih. U oba slučaja ovaj stilski odabir omogućuje anonimnost, slobodu izričaja izvođaču koji ne gura svoje lice direktno pred publiku, služi kao svojevrsno upozorenje o sadržaju glazbe, ali i predstavlja jednostavni i efektni brending. Na debitantskom albumu "Nouve BR" iz 2021., njihov zvuk je sirov i minimalistički, ali izvedbeno ipak donekle vjeran konvencijama žanra, a članovi benda se disciplinirano izmjenjuju jasno odijeljenim stihovima.
Uživo, basovi su očekivano brutalniji, ali još važnije, tri MC-ja zaigrano repaju jedan preko drugog, povremeno prekidajući nastup kako bi publici na engleskom objasnili sadržaj pjesme, što se najčešće svodi na "o terorizmu" ili "o fašizmu". Entuzijazam i nesmiljena energija njihovog nastupa, ali i fanova iz Italije koji su svi znali svaku riječ pjesama natjerao me da razmislim o krilatici "trap je novi punk" koju se često nekritički primjenjuje. U ovom slučaju bunt i društvena pobuna koji se pripisuje akterima od Atlante do Zagreba posjeduje sadržaj izvan nihilističkog materijalizma "get rich or die trying", kakav u pravilu karakterizira žanr, a njegova poetika je prenesena iz individualne u kolektivnu.
P38 uzimaju idiome suvremenog trapa i okreću ih na glavu. Protagonisti pjesama nisu ulični poduzetnici, hustleri koji uzore pronalaze u mafijaškoj ikonografiji i traže potvrdu vrijednosti i uspjeha kroz zgrtanje materijalnih dobara. Na njihovo mjesto jednakim manjkom suptilnosti dolaze revolucionari, teroristi i borci za slobodu. P38 otvaraju album introm u kojem poručuju kako čitaju Gramscija, no većina tekstova ne podliježe didaktičnosti kakva često obilježava aktivističku i prosvjednu glazbu. Oni nisu tu da preodgoje, nego da se izraze. Od prosjeka žanra P38 odvajaju i feminističke poruke; žene u njihovim pjesmama, čak i kad se radi o seksualno eksplicitnom jeziku, prije svega su sestre i suborkinje, a ne objekti i sredstva dokazivanja.
Fantomke kao upozorenje o sadržaju – član P38 Jimmy Pentothal (Foto: Josip Bolonić)
Tijekom koncerta i brojnih spominjanja postupaka koji se protiv njih vodi u Italiji, izveli su i sarkastičnu pseudopop pjesmu u kojoj poručuju kako će biti "dobri i postati liberali", ali i imali i gaf zbog nedovoljnog poznavanja povijesti kad su izjednačili Jugoslaviju i Staljina, uz smijeh i zbunjene poglede hrvatskog dijela publike. Taj trenutak je najjasnije pokazao "tankie", odnosno prosovjetsku stranu grupe, koju bi i bez toga bilo relativno lako uočiti. Taj fenomen karakterizira mlađe generacije ljevičara odraslih na internetu, koje je život u kasnom kapitalizmu očigledno ponukao da odgovore na probleme potraže u onom što im se čini kao najudaljenija suprotnost. S ljudske strane, taj je fenomen razumljiv i predstavlja obično kontrašenje, no gledajući dublje, teško se ne nasmijati i takvu intelektualnu lijenost ne zamijeniti za nekakvog suvremenog Iliju Čvorovića.
U intervjuima, nastupima i drugim javnim istupima P38 djeluju itekako svjesni polarizacije koju njihovi stavovi izazivaju. Za njih plaćaju neprimjerenu cijenu zabrana i apsurdnih optužbi za poticanje na terorizam. Slučajevi poput ovog pokazuju licemjerje tzv. šampiona slobode govora kakvih je desni dio političkog spektra prepun. Govor mržnje, pa i samo nasilje prema migrantima, rasnim, rodnim i drugim manjinama tretira se kao pravo na slobodu izražavanja, ali kad se nekolicina mladića poigra povijesnim događajima i simbolima koji ne pašu ni desnici ni liberalnijem djelu političkog spektra, slijede zabrane, prijetnje kućnim pritvorom i zatvorom.
Toliko o opasnosti tzv. woke kulture o kojoj nam ne samo desni, nego i deklarativno liberalni mediji poput Jutarnjeg lista ne prestaju puniti glavu godinama. Antisemitizam i rasizam amplificirani su padom važnosti konvencionalnih medija poput televizije i novina. Online diskurs je naizgled demokratičan i otvoren, ali pogonjen algoritmom koji preferira snažne reakcije i negativne emocije. Ne čudi stoga da identitetska pitanja svih vrsta izazivaju kontroverze – razlika je jedino u tome što desnica svoje poglede vješto i uporno gura u mainstream, dok se na radikalizam s ljevice, čak i ako je otvoreno performativan kao u slučaju P38, gleda jednako kao na džihadizam ili neku drugu vrlo opipljivu i dokazanu prijetnju.
U intervjuu Novostima početkom prošle godine članovi sastava su izjavili kako su "umorni od talijanske rap scene koja se fokusira na slavljenje mafijaškog nasilja, mizoginije i individualističkog desničarskog morala" te naglasili kako su željeli svojom glazbom "vratiti reference koje su imale značenje ne nekog ispražnjenog nasilja, nego komunističkog nasilja, riječi koje govore o klasnoj borbi". Na simboličkoj, ali i praktičnoj razini, P38 su već uspjeli. Smatraju ih opasnima svaki put kad naprave gestu rukama u obliku pištolja ili neukusnu referencu poput one na Renault 4 u kojem je ubijen talijanski premijer Aldo Moro. Šteta što se na ekstremizam s druge strane političkog spektra ne gleda podjednako oštro i oprezno, a dok je tako, neke nove olovne godine uvijek su potencijalno pred nama.
