Playboi Carti: Music (Interscope)
U osvrtu na dugoočekivani treći album Playboia Cartija Tom Breihan sa Stereoguma piše kako se "on ne uklapa u tradicionalne kriterije velikog repera. Nije rječit tehničar. Ne stvara slikovite prizore svojim riječima. Često čak ni ne možete razumjeti što govori", no zaključuje kako sve to nadoknađuje čistim instinktom. Navedeno bi se manje-više moglo primijeniti na veliku većinu rapa iz Atlante u proteklih petnaestak godina. Figure poput Futurea, Migos ili Young Thuga dekonstruirale su formu, pretvorivši je iz vještine slaganja rima u tehnologijom potpomognutu vrstu vokaliziranja u kojem uzvici, fraze i nasumični zvukovi često imaju puno važniju ulogu od klasičnih rima.
Carti se u tu lozu "cyborg repera" uklopio dvama iznimno utjecajnim albumima, "Die Lit" iz 2018. i "Whole Lotta Red" iz 2020. Potonji je pripomogao izroditi rage, kaotični punkoidni podžanr čije digitalne distorzirane stilizacije dominiraju i ovim albumom. Unutar jednoipolsatnog trajanja "Music" nudi jako malo koherentnosti, no slušajući njegovu sintetičku, mehaničku psihodeliju prepunu mizoginije, narkotičkih halucinacija i koječega drugog, teško je zaključiti da je to ikad i bio cilj. Umjesto toga, Carti se na pragu tridesete uspio etablirati kao nešto što su brojni (t)reperi zadnjih desetak godina pokušavali posljednjih godina – rock zvijezda generacije Z, a proturječnosti, kontroverze i antagonizmi kojima ove pjesme vrve takav status u dobrom i lošem smislu potvrđuju.
Clipping: Dead Channel Sky (Sub Pop)
Šesti album benda Clipping predstavlja cyberpunkom inspiriranu distopiju. Očito je to iz samog naslova, koji se referira na prvu rečenicu iz kultnog romana "Neuromancer" Williama Gibsona. Ovaj eksperimentalni hip-hop trio s dubokim korijenima u svijetu filma i kazališta već je nekoliko puta posezao za tematikom horora i SF-a, a treći album "Splendor & Misery" ovjenčan je i prestižnom SF nagradom Hugo. U tom smislu, Clipping su često bliže teritoriju radiodrame nego klasičnog hip-hopa. To može odbiti dio slušatelja, no taj pažljivi zvučni dizajn ujedno je i njihovo najjače oružje.
Producenti William Hutson i Jonathan Snipes koriste guste zvučne pejzaže ispunjene glitchevima, bijelom bukom, analognim sintesajzerima i pronađenim zvukovima, čime stvaraju nekonvencionalnu, ali sad već vrlo prepoznatljivu podlogu za tehnički impresivno i narativno bogato repanje Daveeda Diggsa. Pjesme na "Dead Channel Sky" vrve i referencama na acid house, techno, industrial, pa čak i pop rap iz ranih 1990-ih. Sve navedeno je uvijek u službi narativa, a ne prvoloptaške nostalgije, čime se postiže kohezivan retrofuturistički doživljaj. Film za uši.
Infinity Knives & Brian Ennals: A City Drowned in God's Black Tears (Phantom Limb)
Politički angažman u hip-hopu uvijek je na skliskom terenu propovijedanja i pompoznog mahanja prstom. Aktualni album baltimorskog producentsko-reperskog dvojca koji čine Infinity Knives i Brian Ennals taj problem rješava dvama jednostavnim trikovima. Ennals sve što misli o aktualnom stanju svijeta izbaci bez ikakve zadrške u nemilosrdnoj baraži uvodne "The Iron Wall". Nakon njene uznemirujuće elektronike i obračuna s cionizmom i genocidnim tendencijama američkih i izraelskih vlasti, slušatelj misli da zna što ga čeka.
No Infinity Knives i Brian Ennals u glazbenom i tekstualnom smislu nude žanrovski i tematski širok album koji oscilira između digitalne hladnoće i folk mekoće, crnog humora i emotivne ranjivosti. Jedan od takvih neočekivanih vrhunaca je fantastična "Everyone I Love Is Depressed", u kojoj disco motiv krije stihove o depresiji i suicidalnim tendencijama. Kontrapunkt vedrih ritmova i beznađa dočarava apsurdnost, težinu i bezizlaznost svakodnevice kasnog kapitalizma puno preciznije od bilo kakvih "idemo rušit vlast" parola.
