Novosti

"Južno dvorište" je čarobna antologija jedinstvenog pjesnika Lucića. Pjesmama iz nje Lucić je stao uz bok Slamnigu, Paljetku, Dragojeviću, Vešoviću, Brani Petroviću i Koviču. Lucićeve pjesme mogu se još i pjevati, i mogu, po pjevnosti, stati uz parodije koje je Predrag pjevao ustremljujući se na pjevne originale i političke plagijate

Rečko je bio radnik u tekstilnom kombinatu Raška u Novom Pazaru. Nema nikoga danas da ne žali što su neoliberalni razularenici uništili tu Rašku. Ona je hranila hiljade usta pazarskih. Jedne godine je Rečko Bendžo dobio ponudu da iz tekstilne industrije pređe u nastavnike Tehničke škole. Ondje je nekoliko godina predavao pletenje

Jakob Krese trenutno radi na filmu o svojoj majci Maruši i baki Ljudmili Maruši. Nakon nastupa na Berlinalu njegovi izgledi da dobije sredstva za snimanje filma značajno su manji. Jer je Njemačka u posljednje dvije godine de facto zavela cenzuru protiv glasova koji osuđuju Izrael za genocid nad Palestincima i okupaciju palestinske zemlje

Čitav ton i sadržaj mini feljtona "Dahauski procesi" N. Ž. Petrovića su površni, ne ukazuju ni na kakve mjerodavne izvore, nemaju bibliografije ni u naznakama. Autor ne kazuje nikakav povod za pisanje svoga feljtona, te čitaocu ostaje nedokučivo zašto se takav površan tekst objavljuje u više nastavaka, kao da ničega prečeg nema u današnjem Beogradu

Stihove je objavljivao u nekoliko jugoslavenskih časopisa, a takav je da se nikad nije gurao ni trpao da bude među istaknutima. Prije no što je objavio prvu knjigu, Enes Dazdarević dobio je drugu nagradu za mlade pjesnike Goranova proljeća. To je bilo 1989. Da je tada dobio prvu nagradu, bila bi mu objavljena knjiga u Zagrebu

Mirsadove knjige nemaju CIP, nemaju ISBN, nemaju ni sponzora ni potpore ministarstva, one su plod njegove želje (bolje je reći žudnje) da može uvijek posegnuti za štivom koje mu je pomoglo da ne pomahnita kad je zbog rata iz Pazara otišao u Njemačku. Na njima izdavač ne zarađuje, izdavač troši svoj novac da objavljuje knjige Feralovih autora

Šarenkapić je napisao knjigu od 114 pjesama, i sve te pjesme su pune tuge zbog onoga što se evo skoro godinu i po dana događa u palestinskom gradu Gazi. Sve bi te pjesme žalosti i muke mogle za značiti i dodatnu muku po Šabanu, ako samo dođu do onih koji su zaduženi za uređivanje svijeta po pitanju onoga što se u svijetu smije obznaniti, a šta se ne smije

Kad je Zulfo bio već u penziji, rekao mi je da je čuo kako onaj "dobri čoek Praja Dalipagić ima neđe na Novom Beogradu pekaru". Pa je kazao ovako: "E dao bih ne znam šta da nađem tu pekaru. Da stalno kupujem ljeb koji mijesi Prajinica, a peče ga Praja. Da moji sinovi od toga ljeba rastu i da budu dobri ljudi kao što je Dalipagić dobar, dobar ka ljeb"

Možda se u pozadini Martijalove tvrdnje o teškom poklanjanju gljiva za Saturnalije nalazi svijest o opasnosti koju nosi sličnost jestivih gljiva sa onima otrovnim. Boletus je naziv bezopasne gljive, no vidimo kakav je bio u slučaju cara Klaudija. Možda se onaj koji dar šalje odlučuje lakše da pokloni nešto od zlata ili srebra, lakše odjeću nego gljive, zato što gljive mogu biti otrovne

Oni koji budu pročitali i samo prikaz knjige "Gljive Kine", odmah će shvatiti koliko je naš autor duboko zašao u svijet tih životinja koje ne hodaju. I neće uvažiti njegovu napomenu o vlastitom amaterskom bavljenju gljivama. Neće, jer kakav je to amater koji noću gljive sanja, a danju ide da ih traži, pa kad ih nađe, svakojaka čuda od njih čini?

U dalge se upisao i drug Tito. Kad je za posjete Pazaru, aprila 1971, sjeo za sofru postavljenu nasred ledine ispod manastira u Sopoćanima, da jede tembalu. Prije toga je kahvu dobrodošlice Titu iznio konobar Ćazo, pa su mu drhtale ruke i izlila mu se preko šoljice. Tito mu je kazao: "Ništa, ništa, to smo obojica krivi. Dajmo onda obojica i kavu popiti"

Refik Ličina je najkompletniji književnik Sandžaka: pjesnik, pripovjedač, prevodilac, glumac književnih likova i još bibliotekar. Bibliotekar je bio u Novom Pazaru i u Švedskoj, u Lundu. U vrijeme kad je bio glumac u teatru, on je već bibliotekar i već je na Stražilovu dobio nagradu za najbolju prvu knjigu stihova na srpskohrvatskom jeziku

Treba se nadati da će se ova knjiga rasprodati. Bilo bi pravično da se rasproda. Jer je napisana iz najboljeg materijala, iz onoga što je pjesnik doživio, vidio i preživio. Jer je knjiga divna. Knjiga osjetljivog pjesnika za osjetljive duše. Himna majci. Nema joj ravna

Nuroviću je brijest drvo za grob. Ono koje se ne sadi u saksiji, nego krošnjavo ide u visinu i u širinu. Nije mi bilo druge, no sam pitao Redžepa, otkud mu brijest kao grobljansko drvo. I rekao mi je Redžep: drugi imaju na grobovima ukrasne biljke i cvijeće, njemu je želja da mu to bude brijest. Da se po brijestu poznaju njegove pjesme

Da sam imao kapu u onome hladu, bila bi mi se okrenula oko glave. Moj rođak Muriz je na pergamentu slikao prizore iz "Pedra Parama"! I to je radio u vrijeme kad smo se i viđali u Pazaru. A ja o tome nisam znao ništa. Dok mi je to izlagao, i pokazivao fotografije harmonike – koncertine – trudio sam se da ne pokazujem svoju zaprepaštenost trenutkom

Taj najprije nastavnik pa potom upravnik Muriz bi se u julu ili avgustu maknuo iz Pazara. Znao sam da je nekoliko godina išao u Portorož, i ondje je radio portrete. Kasnije ih je za ljetnih raspusta radio u Puli, u Rovinju, u Vrsaru, pa opet u Portorožu. Dvadeset godina je potrajalo to portretsko ljetovanje u Istri. I do pet stotina portreta bi načinio za dva mjeseca

Pričam Dušku Vujoševiću ovu zgodu, a Duško kao Duško, zovne Voja Stanića u Herceg Novi. U nekom trenutku mi daje slušalicu, i ja spomenem Voju kako sam bio u društvu s Arsenom. Onda ispričam Arsenovu verziju zgode sa bratimljenjem Crne Gore i DDR-a. Vojo sluša, pa kaže: "Arsen vazda Arsen. Ako je tako ispričao, ima da je bilo tako!"

Danas mi niko ne umije reći kako da dođem do Bore Đorđevića. Neki koje sam pitao, a koji su igrali s njime, ne znaju gdje je, kako je i ima li kakva društva. Niko nema njegov broj telefona. Ako neko ovo pročita, a viđa Boru Đorđevića, neka mu kaže da ga volim

Spustimo se u donji grad. Papa Turudija zamoli kardinale, biskupa i nuncija da imaju razumijevanja što će on sad napustiti vozilo: jer mora malo leći, umorio se, hoće da odahne. Svi ga razumijemo, nije ovo uloga desnog krila na Karaburmi, nema ovdje poluvremena, ovo je papska služba, drukčija je to služba, i to još u gusarskom gradu

Žao mi je što veliki glumac i gospodin Milo Miranović nije više na ovom svijetu. Da mu ispričam kako sam u Ulcinju vidio Sokola Kushtu i kako su se u Ulcinju, ispred velike pozornice na Maloj plaži sreli njegov Cetinjanin Radanović i Kushta iz Valone. I kako su bili ada na istom rastojanju kao i u Partizanovu šesnaestercu prije 37 godina

Kratki život Shabbataija Zvija je bio više polet nego potonulost. Za pedeset godina je iskusio divljenje, poštovanje, priznanja, ali i prezir, odbacivanje, prijetnje i robijanja. Zbog njegova mesijanstva rabin jerusalemski ga je proglasio otpadnikom judejske vjere, a osmanski vladar ga je, zbog opasnosti da bi se oko njega mogle okupljati mase, bacio u tamnicu

Atifa sam upoznao prije pedeset godina u Beogradu. Bio je recitator i svojim kazivanjem stihova je stekao mnogo poklonika. Pri govorenju stihova nije glumatao, niti se prenemagao, njegova dikcija je bila takva da su neki govorili kako on pisane stihove dobro i nenametljivo pretvara u usmene. Pjesama je znao na hiljade, i stalno učio nove

Svakako je ljudožderstvo metafora koja pristaje ovom današnjem svijetu, ali je pjesnika zapalo da pedeset godina življenja s Poezijom obilježi u svijetu koji nikad nije bio brojniji, pa je možda i zato ljudožderniji nego ikad ranije. Svoj život s Poezijom pjesnik naziva brakom. Iz toga braka je on iskakao u prozu, u dramu, u muziku, u dječje pjesme i bajke, ali je poeziji ostajao vjeran

Nadao sam se da ću ga sresti u Sarajevu početkom jula. Znao sam da mu izlazi knjiga izabranih stihova u Buybooku, pa sam se radovao da ćemo se sresti. On se nije pojavio. Saznao sam da ne izlazi iz stana u Švrakinom selu, da ondje ima jednu kučku po imenu Kolinda, a da u selu Rakovici vodi brigu o još nekoliko pasa lutalica

Kako može biti potpredsjednik FK Partizan neko ko nikad nije išao na utakmice? No, ne samo da može, već taj i takav može biti i predsjednik kluba! Ima još: može biti i predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan! I može, čim je to postao, tražiti da se iz imena Jugoslovenskog sportskog društva Partizan makne jugoslovensko!

Dugo bi bilo nabrajanje čuda koja na putu u srpski svet sreće Ivan Čolović. Tekstovi su privlačni i po tome što podsjećaju na dnevničke bilješke putnika koji hodeći svojim putem sreće likove koji su skroz-naskroz poneseni svojim nacionalizmom, nepodnošenjem drugoga i mitomanijom

Bojan je za sonete imao najbolju cjeloživotnu školu: studirao je Trecento, a Petrarca mu je bio svjetionik na tom moru. Bilo gdje da smo se našli, njemu je Petrarca bio stalno pri ruci i u rukavu, i kad govori i kad piše. U radu o prvim libretima za talijanske opere on polazi i ne odvaja se od petrarkističkih stilema

Tito Tintu ne bi dao ništa. Tinto nikad nije provirio u dolinu Jadra. Rio Tinto se u Titovo vrijeme nije čuo ni da je živ. A postojao je, činio je kopačine bakra, izrabljivao i tlačio rudare i rudna naselja. Tinto je rođen prije Tita, a evo ga još je živ i čini štete po zemlji, a od šteta zgrće pare. A vidi, evo ću ti kazati nešto iz vremena poslije Tita

Rio Tinto je britanska rudarska kompanija za koju oni što se bave zaštitom životne sredine tvrde da je zločinačka. U Španiju je došla 1873. i ondje načinila trajnu stravu u krajoliku i u dušama ljudi koje je izrabljivala kao rudare. Petnaest godina nakon uzimanja mjesta Riotinto, izbila je protiv kompanije Rio Tinto najveća ekološka i socijalna pobuna

Nekoliko ljudi iz sela na Rogozni s kojima sam razgovarao jako su usplahireni, zabrinuti su i nezadovoljni. Predsjednik Vučić je, kažu, izjavio kako u Rogozni leži 170 tona zlata, koje će otkopavati i otkopati australijska firma. To će zlato, po Vučiću, preporoditi cio ovaj kraj, otvoriti ljudima radna mjesta, i to pa to, pa opet to