Novosti

Spustimo se u donji grad. Papa Turudija zamoli kardinale, biskupa i nuncija da imaju razumijevanja što će on sad napustiti vozilo: jer mora malo leći, umorio se, hoće da odahne. Svi ga razumijemo, nije ovo uloga desnog krila na Karaburmi, nema ovdje poluvremena, ovo je papska služba, drukčija je to služba, i to još u gusarskom gradu

Žao mi je što veliki glumac i gospodin Milo Miranović nije više na ovom svijetu. Da mu ispričam kako sam u Ulcinju vidio Sokola Kushtu i kako su se u Ulcinju, ispred velike pozornice na Maloj plaži sreli njegov Cetinjanin Radanović i Kushta iz Valone. I kako su bili ada na istom rastojanju kao i u Partizanovu šesnaestercu prije 37 godina

Kratki život Shabbataija Zvija je bio više polet nego potonulost. Za pedeset godina je iskusio divljenje, poštovanje, priznanja, ali i prezir, odbacivanje, prijetnje i robijanja. Zbog njegova mesijanstva rabin jerusalemski ga je proglasio otpadnikom judejske vjere, a osmanski vladar ga je, zbog opasnosti da bi se oko njega mogle okupljati mase, bacio u tamnicu

Atifa sam upoznao prije pedeset godina u Beogradu. Bio je recitator i svojim kazivanjem stihova je stekao mnogo poklonika. Pri govorenju stihova nije glumatao, niti se prenemagao, njegova dikcija je bila takva da su neki govorili kako on pisane stihove dobro i nenametljivo pretvara u usmene. Pjesama je znao na hiljade, i stalno učio nove

Svakako je ljudožderstvo metafora koja pristaje ovom današnjem svijetu, ali je pjesnika zapalo da pedeset godina življenja s Poezijom obilježi u svijetu koji nikad nije bio brojniji, pa je možda i zato ljudožderniji nego ikad ranije. Svoj život s Poezijom pjesnik naziva brakom. Iz toga braka je on iskakao u prozu, u dramu, u muziku, u dječje pjesme i bajke, ali je poeziji ostajao vjeran

Nadao sam se da ću ga sresti u Sarajevu početkom jula. Znao sam da mu izlazi knjiga izabranih stihova u Buybooku, pa sam se radovao da ćemo se sresti. On se nije pojavio. Saznao sam da ne izlazi iz stana u Švrakinom selu, da ondje ima jednu kučku po imenu Kolinda, a da u selu Rakovici vodi brigu o još nekoliko pasa lutalica

Kako može biti potpredsjednik FK Partizan neko ko nikad nije išao na utakmice? No, ne samo da može, već taj i takav može biti i predsjednik kluba! Ima još: može biti i predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan! I može, čim je to postao, tražiti da se iz imena Jugoslovenskog sportskog društva Partizan makne jugoslovensko!

Dugo bi bilo nabrajanje čuda koja na putu u srpski svet sreće Ivan Čolović. Tekstovi su privlačni i po tome što podsjećaju na dnevničke bilješke putnika koji hodeći svojim putem sreće likove koji su skroz-naskroz poneseni svojim nacionalizmom, nepodnošenjem drugoga i mitomanijom

Bojan je za sonete imao najbolju cjeloživotnu školu: studirao je Trecento, a Petrarca mu je bio svjetionik na tom moru. Bilo gdje da smo se našli, njemu je Petrarca bio stalno pri ruci i u rukavu, i kad govori i kad piše. U radu o prvim libretima za talijanske opere on polazi i ne odvaja se od petrarkističkih stilema

Tito Tintu ne bi dao ništa. Tinto nikad nije provirio u dolinu Jadra. Rio Tinto se u Titovo vrijeme nije čuo ni da je živ. A postojao je, činio je kopačine bakra, izrabljivao i tlačio rudare i rudna naselja. Tinto je rođen prije Tita, a evo ga još je živ i čini štete po zemlji, a od šteta zgrće pare. A vidi, evo ću ti kazati nešto iz vremena poslije Tita

Rio Tinto je britanska rudarska kompanija za koju oni što se bave zaštitom životne sredine tvrde da je zločinačka. U Španiju je došla 1873. i ondje načinila trajnu stravu u krajoliku i u dušama ljudi koje je izrabljivala kao rudare. Petnaest godina nakon uzimanja mjesta Riotinto, izbila je protiv kompanije Rio Tinto najveća ekološka i socijalna pobuna

Nekoliko ljudi iz sela na Rogozni s kojima sam razgovarao jako su usplahireni, zabrinuti su i nezadovoljni. Predsjednik Vučić je, kažu, izjavio kako u Rogozni leži 170 tona zlata, koje će otkopavati i otkopati australijska firma. To će zlato, po Vučiću, preporoditi cio ovaj kraj, otvoriti ljudima radna mjesta, i to pa to, pa opet to

Rahim je pričao kako hutina hukanjem namamljuje malu djecu, i kad koje namami, ugrabi ga i odnese. Pa je poimenice spominjao raznu djecu po Pešteri, koju je hutina namamila i odnijela. I kazivao je da "hutina najvoli da ukrade jedno bliznače", pa gdje neka kuća ima bliznake, ona namami jedno pa ga odnese. I ne vrati ga nikad

U baru ispod hotela ispričao mi je Carter kako za svoje školovanje najviše duguje svojoj sestri bliznakinji. Ona ga je nagovorila da učestvuje na nekom kvizu neke radio stanice, a nagrada za najboljega bila je stipendija za univerzitet Tulsa. Onda je ispričao kako mu je sestra umrla s jedva navršenih trideset godina. I da se bez nje cijeli život osjeća kao Mjesec koji je ostao bez atmosfere

Moj dedo me je, a jedva ga i pamtim, zvao mojim imenom (to pamtim), i kad me držao na krilu zborio bi: "Ovo je moje dijete, ada ja ne dam njega, bre! Ada bre!" Nikada me on, a niti iko drugi nije zovnuo niti nazvao imenom umrlog brata Osmana, ne, uloga plautovskog Menajhma nije me nikad ni zapala ni dotakla, ostao sam Sosikle

Da raniji matičari, sa svoje lijenosti i nerada, godinama nisu samouvjereno tvrdili da to što pitam nema jer nije zavedeno, već da su mi našli ono što je stajalo u knjigama koje su imali kraj sebe i bilo im je lako naći, onda bi i moja majka bila znala da joj je sin bliznak umro u sedmom, a ne u osmom mjesecu života

Grad se zove Cândido Godói, ima, kaže, oko pet hiljada stanovnika, a svaki deseti je blizanac. Pa mi još ispriča kako svake godine gradić ima Praznik blizanaca, pa ima i sekciju za jednojajčane blizance. Kaže kako bih se tamo mogao raspitati ima li još neki gémeo univitelino da je ostao bez svoga brata ili sestre. To me je sve jako zagolicalo, pa sam upitao svoga domaćina kako se objašnjava to čudo od toga mjesta

Na listu je ukupno pet srca, možda da svako označi jednog člana porodice, a pećina sa zvijezdom repaticom pred kraj mogla bi značiti: da se vidimo za Božić. Žena piše brojeve, a slova ne piše. Da bi se znakovi u slikama razumjeli treba poznavati odnose i međusobni jezik onih koji se dopisuju. A njih znaju samo: supruga i muž

Taj sat je bio jedan od najvećih i jedan od umjetnički najraskošnijih na svijetu. Bio je čitava jedna zgrada na glavnom trgu u Gazi. Prokopije ga ubraja u čuda svijeta. Po njegovu opisu, moglo bi se zaključiti da ga je izgradio neki domaći Hefajst iz ondašnje Palajstine. Taj je časovnik bio pokretan vodom

Ova bilješka će izići u ovom listu na dan kad se navršava 65 godina od kada je nekadašnji igrač, a potom i sportski novinar Miroslav Rede posljednji put igrao za Partizan, i od dana kad je Cocteau navršio sedamdeset godina. Znam jednog partizanovca koji smatra da je Cocteau igrao za Partizan. Znam da ima i onih što neće razumjeti zašto to dvoje povezujem

Evo, kaže klasički filolog Rafael Fontan Barreiro, došli smo Katulu, a doveli smo i Ovidija u Katulov zavičaj. U deset svi moramo na brod za Sirmion, a ja sam, i prije broda i na brodu, halapljivo gutao knjigu po kojoj se pročuo Esteban Bérchez Castaño

Ako je zaista sumnjivo sve što o svom izgnanstvu Ovidije kazuje, onda je isto tako sumnjivo i ono što ne kazuje. Ako je tako, a moralo bi biti, onda je tumač morao smisliti bolji razlog za pjesnikovo progonstvo. Bonnejoy predlaže da se napokon kaže šta je po srijedi: Ovidije je bio vegetarijanac, i zato što je to bio, prognan je iz Rima

Branioci stava da je Ovidije zaista bio prognan u Tomi podsjećaju me na neke hodže koje sam slušao u djetinjstvu: oni su pričali o džennetu i džehennemu na onom svijetu tako samouvjereno kao da svake godine onamo odu, pa se nakon nekog vremena vrate i pričaju šta su vidjeli. A ovi koji tvrde da Ovidije nije bio prognan ondje gdje sam kazuje da jeste bio podsjećaju me na neke ateiste, koji tvrde da je nebo prazno, kao da su onamo bili i gledali, a nijesu vidjeli ništa

Mnogo što je brkao i pobrkao u meni taj pjesnik latinski i profesor Jacobus Johannes Hartman. O njemu sam našao da je bio težak za đake, jer je tražio da u razredu na njegovim časovima govore latinski. Brkao je, ali i činio da stalno imam na umu da on nije kakvo kafansko spadalo koje mi brka život da bi se dopalo onima koji ga slušaju

Knjige su dovele Grotija do robije, ali ga je jedan sanduk za knjige sa nje izbavio. To se desilo 22. marta 1621. Grotijeva supruga Maria van Reigersberch i njihova sluškinja Elsje van Houweningen stavili su zatočenika u sanduk za knjige, koji su stražari odnijeli na lađu i nakon dva sata je autor "Slobodnog mora" bio izbavljen

Hugo Grotije je sa jedanaest godina vladao grčkim i latinskim tako da je prozvan čudom od djeteta. Već u tom uzrastu je pisao stihove na latinskom, u dvanaestoj godini je već bio student univerziteta u Leidenu, a sa 16 godina je dobio počasni doktorat univerziteta u Orléansu. Prevođenje mu je bilo usputna razonoda

Dok ubacujemo kolica u prtljažnik, na brzu brzinu ga pitam da mi objasni kako to da je on prognanik, a supruga da mu je izbjeglica. On zaklopi poklopac prtljažnika pa kaže: "To sam se i ja pitao, pa su mi objasnili. Evo na ovim kartonima piše da smo oboje od Orašja u Bosni. Ali sam ja Hrvat, a moja supruga je Bošnjakinja

O svojim mukama u logoru Meho nije htio da priča javno, ni da svjedoči za sud. Rekao je da on svoje mučitelje poznaje, među njima su i roditelji djece s kojom su njegova djeca išla u školu. Nakon dugo vremena Meho, Dada i Samir su dobili holandsko državljanstvo, a prije toga nisu mogli putovati izvan Holandije. Tako nije mogao doći ni na dženazu svoje majke

Razgovorom o japanskim trešnjama završio je dan malog društva u Haagu uoči dana u kojem će u Amstel biti spuštena urna s pepelom Dubravke Ugrešić. Razgovor je otišao na trešnje možda i u težnji društva da odagna riječi od onog što će se sutra samo dovesti do izraza. U tom izbjegavanju govora doživio sam nešto što bi se moglo zvati kulturnim šokom

Spuštanje urne i razgovori nakon toga pokazali su da je sjećanje na čin kojim se Dubravka Ugrešić rastala sa životom u Amsterdamu jako svježe i da je jače od polaganja njenog pepela u Amstel. U prizivanju sjećanja na te dane moglo se saznati da nikome od tih ljudi nije poznat slučaj ikoga da je svoj život završio eutanazijom. Dubravka Ugrešić je u tome ne samo jedinstveno hrabra među književnicima, nego i jedinstveno moralna spisateljica