Širom regije stasao je val folk i etno izvođača koji tradiciju iščitavaju na neke nove načine, neopterećeni žanrovskim klišejima i dogmatičnim shvaćanjem tradicijskog i "izvornog". O načinu na koji spajaju "nespojivo" i udahnjuju novi život starom, zaboravljenom i okamenjenom, razgovarali smo s pet predstavnika ove nove, ali žive muzičke scene.
Etno bend Balkalar iz Zagreba svira i nastupa već osam godina, a prošle su godine objavili svoj prvi, istoimeni album, s obradama pjesama s područja čitavog Balkana – svojevrstan showcase raznolikosti glazbe iz regije. Ako je hrvatskoj etno glazbi nešto nedostajalo, onda je to romski utjecaj, i upravo je to ono što Balkalar na velika vrata uvodi na scenu. Ima tu nešto i energije tzv. gypsy punka, a koncerti im ponekad završavaju moshingom.
Ponekad tzv. treš elementi čine ključnu ulogu u mojim pesmama, zato što me inspirišu. Sa druge strane, "izvorno" narodno stvaralaštvo je nešto čemu se takođe divim. Ne volim da pravim striktnu podelu između to dvoje jer mislim da jedno često zalazi u drugo, i obrnuto – objašnjava Vladimir Lenhart
Premda većina članova ima akademski background, violinistica i pjevačica Irma Vicula Bulaja kaže da nemaju akademski pristup glazbi, već ih je mnogo više formiralo sviranje na ulici, s kojim su započeli, da bi potom postupno prešli na klupske svirke te dogurali do nastupa na world music festivalima širom Europe. Svoj pristup ne opisuju kao tradicionalistički:
- Sigurno ne sviramo "izvornu" glazbu, nego je to neki etno žanr koji ima svoju tradiciju. Ono što mi želimo je tu muziku približiti mlađima, odnosno sadašnjem vremenu, na neki način da to bude življe, euforičnije, zabavnije – pojašnjava Bulaja.
Bendu je bitan i panbalkanski aspekt i moment rušenja ili ignoriranja državnih granica – ne žele da im u repertoaru prevladava glazba iz samo jedne zemlje, pa ni Hrvatske. Bulaja je također mišljenja da se Balkalar naslanja na zvuk bendova iz prošle generacije etna u Hrvatskoj – Afiona, Kriesa, Cinkuša – mnogo više nego ostali srodni bendovi iz ove generacije, koji nerijetko imaju posttradicionalistički pristup, gdje tradicionalne zvukove spajaju s naizgled nespojivim modernim žanrovima.
Možda najbolji primjer takvog pristupa je Lenhart Tapes, one-man-band koji u Srbiji opisuju kao "jedan čovek – četiri vokmena". Iza projekta stoji Vladimir Lenhart iz Kovačice, slovačkog gradića u Južnobanatskom okrugu, s kojim smo ranije već razgovarali za Novosti.
Lenhart svoju glazbu, koju opisuje kao "ethno noise", stvara kroz manipulaciju kazetnim vrpcama, koristeći walkmane i kazetofone kao glazbene instrumente. Kazete skuplja po balkanskim buvljacima, zatim pažljivo bira materijal iz te svoje ogromne kolekcije ezoterija te ga miksa i nadograđuje ritmičkim loopovima, sampleovima, živim instrumentima i vokalima.
"Jedan čovek – četiri vokmena" – Vladimir Lenhart/Lenhart Tapes (Foto: Aleksa Vitorović)
Uživo nastupa samostalno, ali i s pjevačicama Tijanom Stanković, Mirjanom Raić, Svetlanom Spajić i Zojom Borovčanin.
- Ono što volim da radim sa tradicionalnom muzikom je da joj dam neko novo, eksperimentalno čitanje. Prvenstveno aranžmanski, ali i da je spajam sa nečim sa čim nije predviđeno da bude spojena. Na taj način naglašavam nešto što se meni od tradicionalne muzike iskreno dopada – kaže Lenhart.
Lenhart nije jedan od onih koji drže do dihotomije između "autentičnosti" i "kvalitete" "prave" tradicionalne muzike i navodno "bezvrijedne", "treš" novokomponirane narodne glazbe; cijeni i uključuje utjecaje i jednoga i drugoga.
- Ponekad tzv. treš elementi čine ključnu ulogu u mojim pesmama, zato što me inspirišu. Sa druge strane, "izvorno" narodno stvaralaštvo je nešto čemu se takođe divim, pa i takve muzičke elemente volim da inkorporiram u svoje kompozicije. Ne volim da pravim striktnu podelu između to dvoje jer mislim da jedno često zalazi u drugo, i obrnuto. Moja muzika je živi dokaz toga – objašnjava Lenhart.
Maksimalistički pristup etnu – Vedran Živković, osnivač benda Nemeček (Foto: Marina Uzelac)
Jedan potpuno drugačiji "ethno noise" čujemo kod benda Nemeček, koji spaja noise- post rock-drone crnilo kultnog američkog benda Swans s mističnom interpretacijom hrvatskog, balkanskog ili pak panonskog folka.
- Glazbeno crnilo i folklor idu ruku pod ruku jedno s drugim. Uzmi narodne predaje i bajke bilo kojeg naroda i vidjet ćeš da je crnilo itekako prisutno. Cijela rock mitologija je zasnovana zapravo na narodnom elementu – ističe osnivač benda Vedran Živković.
Dakle, ono što prosječnom slušatelju djeluje nespojivo, zapravo su elementi koji posve prirodno idu zajedno. Poganske elemente prisutne u glazbi i tekstovima crpe iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić, narodnih priča, znanstvenih članaka o slavenskoj mitologiji, folkloru i dvovjerju itd. Prvi, sjajni album "Prokletije", prvi dio najavljene istoimene trilogije, zapravo je bio solo-projekt Vedrana Živkovića, koji je sve sam odsvirao.
Kako su se bubnjar Borna Maksan i klavijaturist Leo Beslać nakon toga maksimalno uključili u kreativni proces, sljedeći album "Prokletije II" predstavlja stilski zaokret s eklektičnijim pristupom i svojevrsnom nadogradnjom zvuka prema art rocku, pa čak i novovalnim utjecajima.
Ako Nemeček ima maksimalistički pristup, onda je Dunjaluk odličan primjer minimalističkog. Ovaj zagrebački sevdah duo osnovan je 2019. i čine ga Dunja Bahtijarević i Luka Čapeta. Osim što je izvedenica iz njihovih imena, ime benda je i turcizam koji znači "ovozemaljski svijet".
Dunjaluk dekonstruira sevdah – ogoljuje ga, svodi na minimum, reinterpretira gotovo do neprepoznatljivosti, uz psihodelične tonove Lukine gitare, Dunjin izrazito ekspresivan vokal i mračnu, sablasnu atmosferu.
Dekonstruiraju i rekonstruiraju sevdah – Dunjaluk (Foto: Marina Uzelac)
- Ako sevdah dekonstruiramo, svakako bih rekla da ga i rekonstruiramo. Mislim da se u tome kako je sevdah zvučao u zadnjih sedamdesetak godina izgubio dio njegove srži i da ga se zatrpalo kičem. U tome se nimalo ne pronalazim. A u njegovoj srži itekako da, što i jest veliki potencijal tradicijske muzike. Mislim da smo doprli do te srži i iznjedrili je na način koji je za nas dvoje, kao umjetnike-muzičare-pjesnike u 21. stoljeću, relevantan – navodi Bahtijarević.
Što se tiče općeprihvaćenih, "okamenjenih" percepcija sevdaha, Bahtijarević ukazuje na "predrasude i stereotipe s kojima publika pristupa našem žanru, kako kod kuće, tako i vani".
- Čini mi se da kod kuće još nailazimo na problem da se bavljenje tradicijskom muzikom automatski shvaća kao nazadno i neinventivno. A vani postoji mnogo očekivanja od toga što je i kako treba zvučati muzika Balkana. Egzotizira nas se i orijentalizira. Mi kao Dunjaluk ta očekivanja redovito iznevjeravamo, i na to sam ponosna, bez obzira na to što je taj put teži – ističe.
Minimalistički pristup folku njeguje i Adam Semijalac, otprije poznat kao blues rock umjetnik Bebè Na Volè, koji je 2023. godine objavio sjajan album "Ode dite", reinterpretaciju, rekontekstualizaciju i rekonstrukciju hrvatske tradicijske glazbe, uz deset autorskih pjesama koje zvuče kao da su stare stoljećima i dolaze "iz naroda".
Folk i antifašizam – Adam Semijalac (Foto: Miran Kramar/GMK)
Namjera mu je bila vidjeti koliko daleko može pomaknuti granice eksperimentiranja s tradicionalnom formom i može li se i dalje izražavati nakon operacije raka štitnjače, kada je ostao bez velikog dijela raspona glasa.
Semijalac crpi inspiraciju prvenstveno iz autentične narodne glazbe Dalmatinske zagore, Like, Slavonije, Istre i Dalmacije, koju je našao među dokumentarnom građom Instituta za etnologiju i folkloristiku. Nastojao je da melodije i aranžmani budu što siroviji i jednostavniji, poput brojalica i dječjih pjesmica.
- Ponavljanje je dosta bitan faktor u gotovo svakom folkloru. Postizanje neke vrste transa. Bilo mi je bitno progovoriti kako o individualnoj, tako i kolektivnoj traumi koja zapravo ne prestaje. Ona je vječni temelj za nove sukobe, mržnju, razilaženje, raslojavanje – pojašnjava Semijalac.
Album je posvetio "našim bakama i djedovima antifašistima":
- Danas se povijest prepravlja i mijenja u svrhu narativa koji podržavaju ideologiju vladajuće strukture. Mi smo prostor na kojem je antifašizam napravio ogromnu revoluciju, a danas se o istim tim ljudima i pokretu piše kao da su to bili koljači, krvnici i zločinci. Nepoštivanje te, nama danas nepojmljive borbe je jedna velika sramota za naše društvo. Bez te borbe, mi danas ne bismo postojali – zaključuje.
