Četiri slobodna dana za Uskrs, u duhu tradicije, provodim kod kuće – u Skopju. Moja obitelj nije sklona okupljanjima oko stola (odavno smo odustali od performativne harmonije) pa ovo "otvoreno" vrijeme provodim teturajući između slatkih introspekcijskih vožnji i snenog lutanja polupraznim ulicama, parkovima i pazarima.
U biti, moj se odnos prema svevišnjem svodi na koncept rituala (koji najčešće uključuju poeziju, prirodu i prijatelje) pa sam, prirodno, tome gravitirala ovih dana. Evo što imam ispričati.
Petak strateški provodim na jednom od najživopisnijih pazara – na Bitpazaru, u starom naselju Čair, gdje je sve otvoreno jer je stanovništvo u ovome dijelu grada dominantno muslimansko. Razgledavam biljke za malenu kolekciju na terasi, a nakon uspješne misije (skroman, ali aromatičan jasmin), prelazim u dio s hranom i kupujem kraljevske, medjoul datulje i još veće rotkvice.
Na štandu s mliječnim proizvodima zastajem u potrazi za kozjom skutom gdje mi prodavač (ujedno i proizvođač) objašnjava da u Makedoniji jedva da i ima koza, pa i ovaca. U blizini se prodaju mjerice jagoda "Skopska vanilija". Iako je još rano, sudeći po ludim oblicima, vjerujem da su zaista lokalne.
U subotu navečer, dok tisuće sa svijećama u rukama hodaju zatvorenim za promet Bulevarom Partizanskih odreda i okupljaju se za liturgiju oko Sabornog hrama, prijatelji i ja slušamo kompilaciju "Jugoton funk" i pjevamo "Ležaj od suza" Josipe Lisac kao da nema sutra. No sutra ipak ima, i Uskrs je. U vrijeme ručka grad je jezivo tih. Idem u šetnju na Vodno i mimoilazim se s ukupno pet osoba. S Vodna sve djeluje spokojno, sređeno, čak magično. Poput makete otvorene za fantazije, mogućnosti i interpretacije.
Za kraj dana posjećujem oca. Je li bilo ljudi na Vodnom, pita me. Ne, odgovaram, Uskrs je. Pa zar su svi postali vjernici, smije se. Dijete u meni mu prigovara da se i oni koji nisu vjernici okupljaju za Uskrs. Odrasla ja jednako je zbunjena činjenicom da je moguće masovno okupljanje pred crkvom, jednom od najmoćnijih institucija u zemlji (koja ne plaća porez), ali ne i kada se radi o aktualnim prosvjedima za pravdu, pravo na život i borbu protiv korupcije.
Kada bismo uložili jednako toliko energije u ove opipljive političke kategorije, koliko u ekstravagantno ukrašavanje jaja kao izvedbu vjere (osmoga dana, čini se, stvori Bog Instagram), možda bismo zaista imali što slaviti ovo proljeće. Avaj, do tada, činim što znam i umijem: poezija, priroda, prijatelji...
(S makedonskoga preveo Ivica Baković.)
