Oko jedan sat iza podneva prvi smo posjetitelji arheološkog lokaliteta Stobi, najvažnijeg i najvećeg u Sjevernoj Makedoniji. Smješten je između Crne reke i Vardara, na povijesno glavnom prometnom pravcu koji je povezivao područja Dunava s mediteranskim zemljama. Do ostataka antičkog grada dolazi se autoputom koji se u nastavku spušta južno prema Solunu. Cestu su 2018. godine svečano otvorili tadašnji makedonski premijer Zoran Zaev, makedonski i grčki ministri prometa te evropski šef za pregovore o proširenju.
Dotad se autoput zvao Aleksandar Veliki, kao i praktički svaki strateški objekt u toj zemlji. U duhu zakapanja ratne sjekire dvaju susjeda te je godine preimenovan u autoput Prijateljstvo. Socijaldemokrat Zaev tada je s bivšim grčkim premijerom Aleksisom Ciprasom potpisao Prespanski sporazum i time uklonio grčku blokadu makedonskim pregovorima za ulazak u Evropsku uniju. Provedene su ustavne promjene radi novog imena države, a u sklopu njih albanski jezik dobio je status drugog službenog jezika.
Time je Zaev, barem kada je državna razina u pitanju, definitivno raskrstio s politikom "antikvizacije" svoga prethodnika Nikole Gruevskog, tadašnjeg šefa nacionalističkog VMRO-DPMNE-a. Gruevski je u međuvremenu osuđen na dvije godine zatvora zbog korupcije, zbog čega je pobjegao u Mađarsku i tamo dobio azil, pa je njegova bizarna ideologija manje-više pospremljena u ropotarnicu povijesti. No ostavio je za sobom fizičke tragove te politike povijesnog revizionizma, čija je glavna teza da Makedonci nisu Slaveni, već potomci antičkih Grka.
Sve će ovo nestati kad Makedonija uđe u EU, konstatiramo dok šetamo Bit pazarom, velikom natkrivenom tržnicom na sjevernom kraju čuvene skopske stare čaršije. "Mi ovdje kažemo da će Makedonija ući u EU kad se ona raspadne", na to će filmaš Đorđi
Iako su temelji makedonske državnosti postavljeni u vrijeme Jugoslavije, u procesu antikvizacije taj dio povijesti prikazivan je isključivo kao traumatična epizoda u tisućljetnoj državotvornoj borbi djece Aleksandra Makedonskog. Kruna tog procesa bio je Projekt Skoplje 2014, čiji je cilj bio izmijeniti prijestolnicu kako bi joj se dao klasicistički izgled. Izgrađeni su deseci zgrada, mostova i spomenika, a jedno su se vrijeme, priča nam politolog Artan Sadiku, čak i maturanti na proslavama umjesto u svečane haljine i odijela oblačili u grčke toge. Tijekom realizacije projekta pronevjerene su stotine milijuna eura, a danas se s modernističkih zgrada izgrađenih nakon potresa 1963. već polako trune na njih nalijepljene klasicističke fasade.
Sa sadašnjim odmakom pridošlici se čini da stanovnici Skoplja nemaju problema ni s tim što im je centar grada natrpan nacionalističkim kičem, ni s činjenicom da tog kiča jednog dana, možda vrlo skoro, više neće biti. Naviknuti su na megalomanske građevinske projekte, na rušenje starog i podizanje novog, a organska multikulturalnost bez problema u sebe može usisati još jedan identitet, pa bio on i lažan. Makedonci su nepopravljivi Balkanci, ne zna se gdje završava antika, gdje počinje Bizant a što je došlo s Osmanlijama, koji je prodavač u staroj čaršiji Albanac a koji Rom, koja kuharica Makedonka a koja Turkinja.
Zato se valjda i može dogoditi da je u tri poslijepodne neprocjenjivo arheološko nalazište bez ikakve zaštite. Prodavačica karata u kiosku pred ulazom otišla je kući, rampe na kojima se skeniraju ulaznice podignute su. Ulaz je slobodan, baš kao i čopor pasa koji suvereno manevriraju ulicama nekadašnjeg rimskog, vojno i trgovački važnog grada. Oni su, osim nas, jedina živa bića na ovom mjestu. Kao i skoro sve bitno u suvremenoj Makedoniji, i vrhunac arheoloških istraživanja u Stobiju dogodio se u vrijeme Jugoslavije, 1970-ih i 1980-ih godina. Kasnije su uglavnom američke fondacije financirale nužne radove.
Bogatstvo ponude na Bit pazaru (Foto: Tena Erceg)
Autoput Prijateljstvo dalje se proteže vinskom regijom Tikveš u kojoj se miješaju kontinentalna i mediteranska klima. Ljeta su duga i topla a zime kratke i blage, pa to u kombinaciji s plodnim tlom tvori povoljne uvjete za proizvodnju povrća, voća, grožđa i duhana. U odnosu na jugoslavenski period proizvodnja vina se smanjila, no poljoprivreda u BDP-u stabilno sudjeluje s deset posto, iako brežuljci i planine čine 80 posto teritorija. Oko petina radne snage zaposlena je u poljoprivredi, a gospodarstva su malena i fragmentirana, s malo industrijske proizvodnje, pa je hrana domaća, raznovrsna, ukusna i još uvijek dostupna. Sve će to nestati kad Makedonija uđe u Evropsku uniju, konstatiramo dok šetamo Bit pazarom, velikom natkrivenom tržnicom smještenom na sjevernom kraju čuvene skopske stare čaršije.
Đorđi, filmaš koji je studirao u Bologni i povremeno pušta muziku u jednom kafiću u čaršiji, na to će: "Mi ovdje kažemo da će Makedonija ući u EU kad se ona raspadne." Smijemo se i uzvraćamo da na to nipošto ne treba gledati kao na neku tragediju.
Gledamo prodavača mljevene paprike, dlanovi i usta crveni su mu od slatkog i ljutog začina koji grabi lopaticom s jarkih brdašaca. "Kad uđete u EU kupovat ćete papriku zapakiranu, skupu i vjerojatno uvoznu", unaprijed žalimo što će moloh evropskih integracija poharati autentičnost koja se još žilavo drži u zemljama takozvanog zapadnog Balkana.
Konobar Bojan priča nam kako je tri ljeta zaredom radio u hvarskom restoranu For. Procjenjuje se da je na hrvatskoj obali prošlog ljeta sezonski radilo 60 tisuća državljana ove zemlje, čijih je 40 posto, prema Eurostatu, u riziku od siromaštva
Makedonija je status EU kandidatkinje službeno dobila još 2005. godine, no formalni pregovori započeli su tek u proljeće 2020., nakon što je riješen spor oko imena s Grčkom. Već šest mjeseci kasnije uslijedila je druga blokada, ovog puta Bugarske, čije elite povijesno svojataju Makedoniju i Makedonce, odričući im zaseban identitet. Nakon pustih političkih natezanja u objema zemljama i uz dosta korištenja mišića francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, u ljeto 2022. Bugarska je konačno uklonila veto.
Makedonski parlament usvojio je potom "francuski prijedlog" kojim se od Makedonije traži da prizna postojanje "zajedničke povijesti s Bugarskom", a Bugare uvrsti u ustav kao nacionalnu manjinu. Ovaj kompromis, međutim, još nije realiziran, iako su se izrazito proevropski angažirane albanske stranke bile spremne za njega žrtvovati. Za ustavne je promjene potrebna dvotrećinska većina, pa su nacionalisti iz opozicijskog VMRO-DPMNE-a svoju podršku bili uvjetovali izlaskom iz vlade albanske Demokratske unije za integraciju (DUI), na što su oni pristali.
"Svjesni nada i snova građana da jednog dana postanu dio velike evropske obitelji, mi, ministri i vladini dužnosnici iz redova DUI-ja dajemo ostavke na funkcije koje sada obnašamo", napisali su u kolovozu prošle godine u pismu premijeru Dimitru Kovačevskom. No VMRO-DPMNE se predomislio, pa je tada cijeli proces opet stavljen na čekanje, objašnjava nam Artan vrtoglave manevre koje su vladajući prisiljeni poduzimati ne bi li ishodili ustavne promjene i time otvorili put pregovorima s EU-om.
- Tehnička vlada s premijerom Albancem na čelu nema ovlasti potrebne za bavljenje procesom pristupanja EU-u, pa se čekaju izbori da se taj proces nastavi - priča Sadiku.
U skopskom prigradskom naselju Šutka živi oko 200 tisuća Roma (Foto: Tena Erceg)
Naime, premijer Kovačevski i predsjednik parlamenta Talat Xhaferi podnijeli su 25. siječnja ostavke, nakon čega je formirana tehnička vlada koja će upravljati zemljom do izbora 8. svibnja. Prema Zakonu o vladi, svoje ministre u tehničkoj vladi ima i VMRO-DPMNE kao najveća opozicijska stranka, dok je koalicijskim dogovorom iz 2020. utvrđeno da će DUI predlagati mandatara. Tako je Makedonija prvi put od osamostaljenja za premijera, iako samo tehničkog, dobila Albanca.
Albanci u Makedoniji čine oko 30 posto populacije, a kada im se pribroje Romi i ostale manjine, udio muslimana penje se na 40 posto. Roma je najviše, oko 200 tisuća, u skopskom prigradskom naselju Šutka, a zapadne fondacije ovdje su financirale izgradnju škola, dispanzera i ginekoloških klinika, pa se Šutka u usporedbi s romskim naseljima u Međimurju doima kao New York.
Ako je Šutka glavni grad makedonskih Roma, onda je Tetovo glavni grad Albanaca, koji u njemu čine 70 posto stanovništva. Prošlog ljeta Tetovljani su bili protagonisti "nacionalističkih provokacija", kako ih je nazvao predsjednik države Stevo Pendarovski, koji je zbog toga zatražio sankcioniranje lokalnih čelnika.
Za posjeta premijera Kosova Aljbina Kurtija povodom otvaranja tunela koji će povezivati Tetovo i kosovski Prizren mahalo se albanskim zastavama, a Kurti je prisustvovao i preimenovanju jedne ulice u albanskoj općini Čair u centru Skoplja. Više se ne zove po partizanskoj Drugoj makedonskoj brigadi, već po Ademu Demaćiju, "kosovskom Mandeli" koji je u jugoslavenskim i srpskim zatvorima proveo 28 godina. Sad već bivši premijer Kovačevski od vlasti Čaira stoga je zatražio da čim prije odrede neku drugu ulicu koja će nositi ime, kako je rekao, herojske makedonske brigade.
Unatoč provokacijama, a i činjenici da se i mimo ovakvih događaja svugdje na tetovskim ulicama mogu vidjeti albanske zastave, dojam je da u ovom gradu, koji bi se mogao opisati kao jedna golema prodavaonica srebra i zlata, ipak vlada međuetnički sklad. Ako u svakom društvu koje pije kavu u kafiću nasuprot čarobne Šarene džamije sjedi djevojka s maramom, dok joj je prijateljica u minici, nama se to čini sasvim zadovoljavajuće.
Zlatarnica u Tetovu, u kojem u nekoliko navrata čujemo kako "jako vole Split" (Foto: Tena Erceg)
Osim toga, kako rekosmo, makedonski su Albanci posvećeni Evropejci; ima i boljih načina od ratovanja da se ujedine u Veliku Albaniju. Trgovina na Balkanu ionako ne poznaje granice, a u Tetovu je u doba novogodišnjih praznika većina automobila s tablicama Njemačke, Švicarske, Austrije, Italije... U više navrata od Tetovljana čujemo kako "jako vole Split", neki vlasnici zlatarnica tamo su živjeli do rata, a jedan od najboljih restorana u gradu zove se Dubrovnik.
Nekoliko dana prije rošade u institucijama vlasti krajem siječnja, u Skoplju je održan sastanak čelnika zemalja zapadnog Balkana s evropskim i američkim diplomatima, gdje su svi zajedno divanili o "planu rasta regije". Potonji su u pohode orijentu došli sa šarenim perlicama – slobodom kretanja kapitala, ljudi i usluga i mogućnošću Makedonaca da "rade gdje žele". Zauzvrat će čelnici regiona formirati zajedničko tržište, koje će imati pristup evropskom tržištu i prije nego što zemlje postanu članice EU-a. Bolje reći, evropska će bofl roba imati slobodan pristup balkanskom tržištu, a Makedonci, čija se ukupna populacija već srozala na 1,8 milijuna stanovnika, s manje će birokratskih zavrzlama moći ispunjavati svoju sudbinu jeftine radne snage u zapadnoj Evropi.
Makedoniju je, prema službenom popisu stanovništva iz 2021., napustilo 200 tisuća njezinih stanovnika, odnosno deset posto. No neslužbeno se procjenjuje da je emigriralo pola milijuna ljudi. To bi moglo objasniti zašto praktički svaki dućan u čaršiji prodaje i kofere, a za svake šetnje njezinim uličicama susrećemo barem jednu osobu koja grbavom kaldrmom kotrlja ganjc novo putno pomagalo.
U kafani Gluvo kuče konobar Bojan priča nam kako je tri ljeta zaredom radio u hvarskom restoranu For. Ovog će ljeta uzeti pauzu da se malo odmori, a i prođe ga volja kad se sjeti 24-satnog drndanja autobusom po brdovitom Balkanu. Plaća mu je bila dobra, kaže, prve godine hiljadu eura, a svake iduće još 200 eura veća, dok u Skoplju zarađuje 500 eura, a na kiriju mu ode polovica. Procjenjuje se da je na hrvatskoj obali prošlog ljeta sezonski radilo 60 tisuća državljana ove zemlje, čijih je 40 posto, prema Eurostatu, u riziku od siromaštva, a nezaposlenost mladih iznosi 35 posto. Nemamo srca reći Bojanu da njega i njegove sugrađane, jednom kada i formalno postanu periferija Evropske unije, ne čeka baš puno bolja budućnost.
