Stanična stijenka na graničnim opnama među novonastalim državama bivše Jugoslavije ili njezinog susjedstva, poprilično je atrofirala i kao da je komunikacijski kolesterol motivirao nekakav medijski tromb što sprječava prodiranje sadržaja i dijeljenje kazališnih iskustava među bivšim sunarodnjacima i komšijama. Iznosim ovakvo stanovište na temelju friških svjedočanstva za boravka u Skopju i Sofiji, gdje se već godinama održavaju dva važna proljetna operna festivala, a da u našem javnom prostoru glasi o tome jedva da se i pojave, a nekmoli da se objavi kritički osvrt koje od produkcija.
Jedan je festival imenom "Majski operski večeri" u glavnom gradu Makedonije – iliti Republike Sjeverne Makedonije, kako hoćete, jerbo većina Makedonaca ionako izgovara samo jednu riječ vlastitog imena svoje države – dok je drugi "Sofia opera Wagner festival" koji se odvija tijekom lipnja u prijestolnici Bugarske. I jedan i drugi festival traju 20-ak dana, unutar kojih se izvede četiri-pet glazbeno-scenskih predstava. Za razliku od programa u Sofiji, u Skopju se održavaju i baletne izvedbe, kao i pokoja gostovanja. Konkretno, ove godine upravo je Sofijska opera i balet u zgradi Nacionalne opere i baleta u Skopju došla izvesti glazbenu dramu "Die Walküre" Richarda Wagnera.
Ukorak s ovim već tradicionalnim manifestacijama intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Iva Hraste-Sočo, prošle je godine pokrenula "Zagrebački operni festival" koji, uz dvije vlastite produkcije gledateljstvu nudi i nekoliko gostovanja stranih opernih kuća. Koliko je lanjsko inicijalno izdanje ZOF-a polučilo uspjeha i zanimanja posjetitelja, sasvim solidno potvrđuje i fakt da je već nakon prve godine izvođenja, upravo zarad enormnog interesa publike rečeni festival s lipanjskih i srpanjskih termina premješten u rujan: izvan sezone godišnjih odmora kad su brojni građani što gravitiraju HNK-u Zagreb podalje od kuće. I, za ne puno vremena predstoji nam novo izdanje ZOF-a u koji su uključena gostovanja iz Varšave, Palme de Mallorca, Maribora i Beograda. A tko zna, možda će u sezonama što slijede i operne institucije i iz Skopja i iz Sofije gostovati u Zagrebu, gdje će pred hrvatskom publikom moći predstaviti dosege svojih interpretativnih i produkcijskih postignuća...
Kad je govora o Nacionalnoj operi i baletu u Skopju, među najvažnijim historiografskim datostima valja navesti kako je njezin utemeljitelj bio najveći hrvatski dirigent ikad, maestro Lovro von Matačić. On je još 1947. godine bio poslan u Skopje baš oformiti Operu. Pa je moja oholost imala ekskluzivnu čast da me – zajedno sa suprugom Brunom i makedonskom familijom po ocu – u svojem uredu ugosti upravo direktor Vaso Ristov, dugogodišnji solo-trubač u Skopskoj operi i profesor trube na tamošnjem univerzitetu. I, tek u pola razgovora, koji smo vršili na "našem" jeziku kojim se razumijemo bez prevoditelja od Triglava do Gevgelije (a za ovu priliku svaki ga čitatelj, taj jezik, može nazvati već prema vlastitim preferencijama!), domaćin moj Vaso otkrio mi je kako su fotelje na kojima sjedimo: fotelje koje je još onomad iz Zagreba u Skopje bio dopremio sâm maestro Matačić...! Moćni i masivni hrastovi okviri daju im čvrstinu i trajnost, a kožni jastuci i naslonjači udobnosti i – također trajnost. I kad bude 100. obljetnica Skopske opere, vjerujem, ove će fotelje dočekati svoje rukovoditelje i njihove goste.
Na programu u Nacionalnoj operi i baletu, pored Vardara, bila je u mojoj večeri "Aida" Giuseppea Verdija. Tradicionalno, festival "Majski operski večeri" zatvara se uvijek 31. svibnja, i to baš ovom, jednom od najspektakularnijih opera koje su ikada skladane. Domaćini su se potrudili osigurati reprezentativni casting, i to baš svjetsku podjelu na čelu s dvoje solista koji su ovu operu čak i snimili s ansamblom i u produkciji Teatra alla Scala iz Milana! Prva je srpska mezzosopranistica Sanja Anastasia, koja je danas jedna od najboljih Amneris na svijetu, a drugi je tenor Walter Fraccaro, koji je ulogu Radamesa pjevao i pod ravnanjem velikog Placida Dominga u otvorenom teatru Terme di Caracalla u Rimu. Oboje su, dakako, nastupali i u slavnoj Arena di Verona, dok je Fraccaro ulogu Radamesa prije nekoliko sezona pjevao i na splitskom Peristilu. Za ufati nam se kako će i Sanja Anastasia jednom zapjevati na Splitskom ljetu, pa da i naš najdulji i najugledniji kazališni festival (čiji je naglasak vazda bio na operi, da se ne uvrijede Dubrovčani i Dubrovačke ljetne igre, kojima je dramska baština trajno u fokusu), konačno čuje jednu istinsku svjetsku Amneris, nakon onakvih primadonâ kakve su bile Biserka Cvejić i Nada Puttar-Gold...
Sanja Anastasio prvakinja je opere Narodnog pozorišta u Beogradu, gdje redovito nastupa i u ovoj ulozi. Na predstavi u Skopju dominirala je pozornicom i od svih solista bila je najuvjerljivija. Njezin je glas u svim registrima izjednačen, što posebice dolazi do izražaja baš u operi "Aida", odnosno u slavnom prizoru u sudnici kad Amneris ima svoj cijeli jedan prizor. U pjevanju Waltera Fraccara čuje se i osjeća kako je to prekaljeni belkantist, preiskusan izvođač i idealan Verdijev interpret.
Naslovnu ulogu tumačila je Marija Jelić (Aida), također gošća iz Srbije, i njoj je nedostajalo ponešto volumena u glasu za ovaj tip uloge. Uložen trud bio je evidentan, ali cjelokupni učinak izostao je. Gost iz Bugarske, Niko Isakov (Amonasro), lirski je bariton koji je decentnom profinjenošću i otpjevao i odigrao ulogu Aidinog oca i etiopskoga sužnja. I domaćini Makedonci bili su na visini zadatka, ponajprije dvojica basova Igor Durlovski (Ramfis) i Aleksandar Stefanoski (Egipatski kralj), dok su manje role dostojno ove podjele iznijeli korektno i rutinski Katerina Stojanovska (Egipatska svećenica) i Marjan Nikolovski (Egipatski glasnik).
Za dirigentskim pultom bio je talijanski maestro Roberto Gianola, iz čijeg se svakog pokreta i geste vidjelo u kolikoj je mjeri stubokom uronjen i u stil talijanske opere i specijalistički Verdijev u njoj... Glazba je doista prštala energijom svojstvenoj apeninskim umjetnicima. Dejan Prošev je svoju režiju kreirao u skladu s predloškom, gdje su skupni prizori odisali efektima, a intimne scene minimalizmom koji je bio pun rječitoga scenskoga govora.
I izvedba Wagnerove glazbene drame "Die Walküre" u Sofijskoj operi, kao drugog dijela pompoznoga "Prstena Nibelunga" iliti "Ringa", prošao je u ozračju iznimne muzičke večeri. Za razliku od skopske produkcije prošarane gostima, ova je izvedba učinjena isključivo s domaćim, kućnim solistima, dok je od gostiju bio jedino mladi američki dirigent s velikim stažem u Njemačkoj – Evan-Alexis Christ. To nikoga ne treba čuditi uzme li se u obzir sjajnu bugarsku tradiciju škole opernog pjevanja. I kod nas u Splitu i Zagrebu, te u Ljubljani i Beogradu uvijek su u angažmanu bili nebrojeni bugarski pjevači, često najizvrsniji među svima. A da se u Bugarskoj itekako vodi računa o opernoj umjetnosti, dovoljno govori i činjenica da u relativno maloj zemlji ima desetak stalnih opernih kazališta, te da je već niz godina na čelu Sofijske opere istaknuti umjetnik i akademik Plamen Kartalov. Pod njegovim vodstvom ova kuća postiže iznimne rezultate, a poglavito je uspio projekt "Sofia opera Wagner festivala", u okviru kojega su dosad izvedene gotovo svi naslovi dičnoga Nijemca. Plamen Kartalov je sve te opere i režirao, kao što je ovdje uprizorio i desetke inih opera drugih autora. Tako je i ova režija odisala prokrvljenom motorikom i dinamizmom koji je postigao učinak da maratonsko izvođenje djela "Die Walküre" od punih pet sati promatraču prođe pred očima poput kratkometražnog filma.
Velike zasluge za to imao je i spomenuti dirigent Christ, koji je već u Njemačkoj ravnao kompletnim Wagnerovim "Ringom", a u sklopu ovogodišnjega Festivala u Sofiji još je ravnao i izvedbom "Lohengrina". Iako mlad, već se pomalo specijalizirao za djela Wagnera i Richarda Straussa, i gotovo je frapantno s koliko lakoće postiže ekvilibričnost zvuka i posvemašnji balans među različitim sekcijama orkestra. A ovdje je to pogotovo važno jer su puhači umnogome pojačani poznatim "Wagnerovim tubama".
Svi solisti odreda bili su izvanredni, na čelu s Arisom Argirisom (Wotan), koji je moćnim bas-baritonom dominirao izvedbom. I Martin Iliev (Siegmund) i Bjarni Thor Kristinsson (Hunding) i Gergana Rusekova (Brünhilde), poprave li malo dikciju njemačkog jezika, mogu ove svoje kreacije ponuditi i njemačkom tržištu. A u našim medijima trebalo bi malo više pisati o neočekivanim dosezima opernih kuća u Skopju i Sofiji, pa bi moglo doći i do kakve suradnje. Da i Hrvati čuju istinski dobre pjevače, kudikamo bolje od puno skupljih što ih dovodimo sa zapada.
