Vrijeme poštovanja prema intelektualcima je prošlo i vrijeme cijenjenja intelektualaca je – pred nama. Mi sad živimo u nekovrsnom moralnom limbu, vakuumu pameti i društvenom čistilištu u kojemu se homo sapiens polaže na klesani žrtvenik gdje se, već prema afinitetu dželata, kolje ili pali… Zvučim pesimistički i pasatistički, evo i vidim i čujem, ali kako drugačije orisati makar i konturne crte na javnoj (političkoj) sceni kad, kako bi rekao Albert Einstein, više ništa nije relativno, nego je mnogo toga – naopako. Od sustava sviju vrijednosti, međuljudskih odnosa, kretanja svjetskih etičkih tendencija… Pa onda moja oholost naivno oblači odijelo filozofa ne bi li nevino ukazala na paradoks kako trenutačno tobože uludo utrošeni i vrijeme i energija i mišljenje mogu, evanđeoskim diskursom govoreći, "pripraviti mjesto" za ponovni dolazak pameti, razuma i istinskih čovjekoljubnih vrijednosti.
Pokušavajući sagledati makar i dio registara aktualnih stvarnosti na našim širim prostorima, u Hrvatskoj i susjedstvu, može se nekako zaključiti kako se drevna nordijska saga što ju je Richard Wagner posredstvom svojega "Prstena Nibelunga" onako genijalno još prije više od 150 godina bio zaokružio u famozno fabulozno djelo, sasvim skladno danas dadne živo primijeniti i na nas. Jerbo, čitava ta vrlo razgranata priča prepuna meandara i rukavaca svojom se dirljivom alegoričnošću zorno može preslikati na mapu našega društva, naših društava… Sve one spletke i podmetanja, obmane i krađe, lažni poštenjaci što se kunu falšim bogovima, sve se to iz nenadmašne Wagnerove umotvorine zrcali u svijetu oko nas: svijetu položenom na fiktivnim nogama i umjetnim postamentima.
Dirigent Krešimir Baranović i redatelj Tito Strozzi dospjeli su najdalje u nas s postavljanjem "Ringa". Nakon "Rajninog zlata" iz 1935., godinu poslije postavili su "Valkiru", a jedinu hrvatsku produkciju "Siegfrieda" pošlo im je za rukom upozorničiti 1938.
S druge strane, Wagnerov Ring je istodobno i jedna velika pohvala pameti i intelektu, poeziji i filozofiji… Izgrađena naoko glazbenim jezikom, ali većinom plemenitim ljudskim načinima izražavanja. Umjetnošću. Ustvari – umjetnostima… Cijeli je svoj život Wagner težio vlastitom artističkom postulatu, kojemu je i nadjenuo ime – Gesamtkunstwerk… Jedinstveno umjetničko djelo. Ideja mu je bila, i ideal, da se veličanstveno djelo u svojem punom sinkretizmu može stvoriti samo onda ukoliko je ista osoba pripravila libretistički predložak, skladala ga, postavila ga na pozornicu i dirigirala… Dakle, i pjesnik, i skladatelj, i redatelj, i dirigent moraju biti u istoj osobi! To je Wagner i ostvario u većini svojih djela, odnosno glazbenih drama, kako je nazivao svoje opere: navlaš pošto je u provedbu bio pustio svoju radikalnu reformu operne umjetnosti s primjenom lajtmotiva, prevlasti teksta nad melodijom, orkestrom kao ravnopravnim sudionikom u radnji, a ne tek pukom pratnjom kao kod talijanskih belkantista. Richard Wagner, da, bio je najveći čudotvorac u povijesti glazbene umjetnosti. Ako ne najveći, a onda barem najširi u shvaćanjima umjetničkoga poslanja.
U HNK-u Ivana pl. Zajca na Rijeci upravo je postavljen prvi dio ove majestetične Wagnerove tetralogije – "Rajnino zlato". Wagner je ovaj komad zamislio kao "predvečerje", prolog trovečerju "Valkire", "Siegfrieda" i "Sumraka bogova", što sve zajedno čini spomenuti "Prsten Nibelunga". Za razliku od spomenuta tri nastavka, "Rajnino zlato" je sazdano u jednom činu, traje dva i pol sata i izvodi se bez stanke u komadu. Inače, čitav "Ring" traje nekih 14 sati čiste glazbe, a pojedine izvedbe, sa stankama među činovima, predstavljaju doslovce cjelovečernju seansu u trajanju od oko šest sati, kad publika tijekom jednosatnih pauza redovito konzumira i obroke…
U Hrvatskoj nikada do sada nije postavljen integralni "Prsten Nibelunga", unatoč nekim pokušajima, pa se nadamo kako će ju na Rijeci uspjeti realizirati do kraja. Istinabog, bilo je nekoliko pokušaja, ali je izvan domašaja dosad ostao najposljedniji dio tetralogije: "Sumrak bogova". A i to što se dalo nije se izvodilo linearno, po redu nastajanja, već je drugi dio "Ringa" izveden kao prvi: bila je to glazbena drama "Valkira", 16. travnja 1898., u taman otvorenoj novoj kazališnoj zgradi u Zagrebu (ovoj današnjoj), što je ujedno bila i praizvedba ovoga komada u nas. Izvela se u prijevodu Ferde Milera i pod dirigentskim vodstvom Nikole Fallera. Kurioziteta radi, agramerska premijera zgodila se 28 godina nakon praizvedbe u Münchenu (1870.), taman onoliko godina koliko je sâm Wagner gradio monument svojega "Ringa"!
A samo "Rajnino zlato" postavit će se po prvi put u Zagrebu gotovo četiri dekade kasnije: 11. travnja 1935., svega pola godine prije rođendanske praizvedbe "Ere s onoga svijeta" (2. studenog 1935.) i 60 godina nakon prve integralne izvedbe "Prstena Nibelunga" u Bayreuthu (1876.). Kao što je u povodu one zadnje "Valkire" ondašnji intendant Stjepan Miletić sanjao uprizorbu cjelovitog "Ringa" u metropoli na razmeđu vjekova (ali je ipak ostao samo na tom jednom dijelu toga djela), dirigent Krešimir Baranović i redatelj Tito Strozzi sad su imali identičan san i – dospjeli su najdalje… Nakon ovoga "Rajninog zlata" godinu poslije postavili su i "Valkiru" (19. prosinca 1936.), a jedinu hrvatsku produkciju opere "Siegfried" u cjelokupnoj teatarskoj historiografiji poći će im za rukom upozorničiti 26. svibnja 1938. Potonja dva Wagnerova almanaha preveo je Petar Konjović, dok je "predvečerje" "Ringa" na hrvatski jezično bio transponirao Milutin Cihlar-Nehajev, davši mu ime: "Zlato Rajne".
Na domaćoj nam praizvedbi opere "Rajnino zlato", uz Baranovića i Strozzija, sudjelovali su scenograf Ljubo Babić i pjevači: Josef von Manowarda (Wotan), Pajo Grba (Donner), Anatol Manoševski (Froh), Nikša Stefanini (Loge), Aleksandar Griff (Fasolt), Lav Vrbanić (Fafner), Leo Mirković (Alberich), Milan Šepec (Mime), Ančica Mitrović (Fricka), Vilma Nožinić (Freia), Đurđa Milinković (Erda), Nada Tončić (Woglinde), Ludmila Radoboj (Wellgunde) i Elza Karlovac (Flosshilde).
Za vrijeme NDH dobit ćemo novi pokušaj uprizorbe ove sage, počam s komadom "Rajnino zlato". Lovro pl. Matačić obnovit će postojeću predstavu u zagrebačkom kazalištu 13. veljače 1943., ali se od nje odmaknuti neće. Proći će 41 godina prije no što će u koncertnoj verziji ponovno odzvoniti ovu pompoznu partituru u KD "Vatroslav Lisinski", najtočnije: 7. lipnja 1984. I opet će sve stati na tome.
A zadnja zasad scenska postava "Rajninog zlata" u Hrvatskoj dogodila se premijernom postavom od 6. lipnja 1989. pod ravnanjem Mira Belamarića i u režiserskoj koncepciji Hans-Petera Lehmanna. Dirigent Miro Belamarić, za priprema zasad zadnje hrvatske postave opere Rajnino zlato – kad se ponovno pokušalo osoviti prvu integralnu izvedbu kompletnoga Wagnerovog "Prstena Nibelunga" u Zagrebu – kazao je kako se jedino u Bayreuthu može istinski doživjeti ovaj Wagnerov komad. Dočim, za izvedaba u inim svjetskim kazalištima i dvoranama, treba izvršiti neizostavne intervencije u partituru. Jerbo, kako kaza tada maestro Belamarić, kad bi se poštovale dinamičke vrijednosti upisane podno notnog teksta, gledatelj iliti slušatelj ništa ne bi raspoznao od silne buke. Wagnerovo kazalište u rečenom bavarskom gradiću konstruirano je upravo prema njegovim željama i nacrtima, koji su proizašli iz ideje ukupnosti i zvuka i pokreta, koje je ovaj po svemu posebni artist sve unaprijed bio i osjetio i vidio.
Iako su HNK Zagreb i njegova Opera u zadnje vrijeme prometnuli se do u reprezentativan ansambl usporediv s kudikamo većim kolektivima i tradicijama diljem Europe – a sve zahvaljujući bivšoj primadoni i trenutačnoj intendantici Ivi Hraste-Sočo, pa je čak pokrenut i vrlo ambiciozan Opera Zagreb Festival – ne može se zanijekati kako i riječka Opera iz sezone u sezonu ostvaruje sve pompoznija glazbeno-scenska djela. Nema puno vremena da je na Rijeci bio postavljen i Wagnerov kapolavoro "Tristan i Izolda", što je svakako veleban pothvat, a da se i ne spominju "Elektra" R. Straussa, "Don Carlo" G. Verdija, "Anna Bolena" G. Donizettija, "Djevojka sa Zapada" G. Puccinija ili "Pikova dama" P. I. Čajkovskog. Sve odreda raskošne produkcije… Veliki Nedjeljko Fabrio je pisao: "Opera je živa ukoliko je žive oni koji od nje žive!" I bio je u pravu. U Rijeci se ovaj slavni pisac formirao i afirmirao, a evo, Rijeka je u prilici da na čelu s operofilom "i svima koji će to tek postati", Draženom Siriščevićem kao redateljem, ostvari prvi cjeloviti Wagnerov "Ring" u Hrvatskoj. Bilo tako!
