Okruglo 70. Splitsko ljeto taman zvuči i pjeva, govori i igra, pleše i deklamira, odzvanja i sijeva među nama, pa je to svakako prilika i za zapitati se: tko je onaj, ili ona, koji je, ili koja je, bio ili bila na nekoj od otvorenih splitskih pozornica, a da je najstariji, ili najstarija, od živih umjetnika danas oko nas ili negdje?
Doajenka Splitskog ljeta, operna nestorka koja je zadnja što živom riječju i neposrednim sjećanjem može posvjedočiti najudaljenija od nas zbivanja na ljetnoj teatarskoj smotri koja je proslavila svoj grad, jest mundijalnim lovorikama ovjenčana primadona – Radmila Bakočević. Rođena je u blizini Čačka 5. siječnja 1933., a na Muzičkoj akademiji u Beogradu završila je studij pjevanja kod glasovitog profesora Nikole Cvejića, nakon čega odlazi na specijalizaciju u Milano. Pošto je postala jednom od najodličnijih opernih pjevačica, Bakočevićeva je stala redovito nastupati na odista najvećim svjetskim opernim pozornicama, gdje je pronosila luč solističke izvrsnosti kakve nikada nije nedostajalo na ovim prostorima. Pripadnica one dične "stare garde" – uz Nadu Puttar-Gold i Biserku Cvejić, Ljiljanu Molnar Talajić i Dunju Vejzović, Tomislava Neralića i Ružu Pospiš Baldani, da spomenem samo neke – Radmila Bakočević svoje je ime i ime svoje zemlje (i Jugoslavije i Srbije u njoj) upisala u almanahe i ljetopise Teatra alla Scala u Milanu i Metropolitan Opere u New Yorku, Staatsopere u Beču i Teatra Colon u Buenos Airesu, Covent Gardena u Londonu i Palais Garniera u Parizu, Boljšoj teatra u Moskvi i Teatra Comunale u Firenci...
I poput mnogih još istaknutih internacionalnih opernih zvijezda svojega doba, upravo s tih pozornica dolijetala je na splitski aerodrom, oblačila kostim i pojavljivala se podno Protirona na carskome trgu u Dioklecijanovoj palači. Da, s obzirom na to da ovaj tekst nastaje u Splitu, te da je povod visoka obljetnica festivala Splitsko ljeto, podsjetit ćemo se na nastupe koje je ova neporeciva primadonna assoluta ostvarila na splitskom Peristilu.
Debitirala je Radmila Bakočević u gradu pod Marjanom 21. srpnja 1972. godine, kad je nastupila u "Aidi" Giuseppea Verdija. To je ujedno bio njezin debi u toj roli, a u Split je stigla ravno iz Rima, gdje je u Karakalinim termama pjevala u Puccinijevoj operi "La fanciulla del West". U razgovoru s Divnom Šerić primadona Bakočević je u toj prilici bila rekla: "Inače tu rolu sam pripremila u svega deset dana. Aidu, koju ću sutra prvi put pjevati, spremala sam, dakako, duže; ali Vam svejedno moram reći da, iako to kod mene nije čest slučaj, osjećam pomalo tremu, strah... golemu odgovornost pred splitsko publikom" (Slobodna Dalmacija, 27. srpnja 1972.).
Debitirala je Radmila Bakočević u gradu pod Marjanom 21. srpnja 1972. godine, kad je nastupila u Verdijevoj "Aidi". To je ujedno bio njezin debi u toj roli, a u Split je stigla ravno iz Rima, gdje je u Karakalinim termama pjevala u Puccinijevoj operi "La fanciulla del West"
Partneri su joj u inicijalnom nastupu na Peristilu bili veliki Nada Puttar-Gold i Tomislav Neralić, stalni članovi Deutsche Opere u Berlinu. Međutim, kritičar Željko Rapanić, koji je recenzirao operne i glazbene izvedbe u Splitu više od dva desetljeća, nije bio odveć impresioniran izvedbom. Pa je lišen ikakvih predrasuda – no ne i bez pridavanja pozornosti lošim atmosferskim prilikama tijekom tog dana – ipak bio konstatirao: "Nepovoljnosti o kojima je bila riječ odrazile su se ponajviše na nečistu intonaciju, čemu nisu izbjegli ni solisti renomea Radmile Bakočević. K tome je i dirigent Nikša Bareza koji je cijelu predstavu muzički dobro intonirao – mjestimično diktirao ubitačan tempo (npr. sve plesne točke), pa je to imalo učinka na preciznost i ljepotu izvedbe" (Slobodna Dalmacija, 24. srpnja 1972.).
Nakon toga madam Bakočević se vratila na Splitsko ljeto u srpnju 1978. godine, kad je pod ravnanjem Silvija Bombardellija pjevala ulogu Abigaille u Verdijevom "Nabuccu". U ovoj će produkciji nastupiti još 1980., 1981. i 1982. godine, gdje će joj česti partner biti beogradski kolega tenor Zvonimir Krnetić. Rado je razgovarala i s novinarima, pa je Draganu Liscu bila ispričala anegdotu kako je bečka Staatsoper po nju jednom bila poslala privatni avion ne bi li uskočila u operu "Andrea Chénier" Umberta Giordana i zamijenila oboljelu Montserrat Caballé. A onda je poentirala: "Za mene, kao valjda i svakog umjetnika, pjevati na Peristilu predstavlja ne samo veliki doživljaj nego i veliko zadovoljstvo. Splitski je festival imao uvijek dobre predstave u kojima nastupaju istaknuti naši i strani umjetnici. Mislim da ne griješim ako podvučem da i strani pjevači rado dolaze u Split baš zbog Peristila i prihvaćaju posebne, vrlo smanjene honorare" (Slobodna Dalmacija, 16. srpnja 1982.).
Svoj peti nastup na Peristilu kao Abigaille Bakočevićeva će imati na premijeri 15. srpnja 1983., koju je kao debitant u Hrvatskoj režirao Paolo Magelli, Talijan koji je u to vrijeme bio angažiran u Beogradu. Dirigirao je makedonski maestro Vančo Čavdarski. Kritičar Inoslav Bešker u beogradskim novinama objavio je panegirik ne štedeći komplimenata akonto Bakočevićine pjevačke tehnike i muzikalnosti: "To je naročito došlo do izražaja u velikoj ariji na početku drugog čina, otpevanoj sa sigurnošću i stilskom čistotom kakve bi zavredele priznanje i u studijskim uslovima" (Politika, 18. srpnja 1983.) I Dragan Lisac, koji ju je godinu ranije intervjuirao, piše kako je "kreacija Abigaile u svakom pogledu bila dostojna njenog međunarodnog ugleda. Vokalnu stranu rešila je izvrsno, kako one složene dramske deonice, tako i lirske trenutke, dok je scenski bila nenadmašna" (Borba, 20. srpnja 1983.). Na tom tragu bila je i arbitrica Mirjana Škunca, tvrdeći da "prednjačila je unatoč krajnje teškim zahtjevima režije Radmila Bakočević svojom magistralnom kreacijom Abigaile potvrđujući opravdanost svih izdašnih hvalospjeva koji su joj za tumačenje ove role, za njen prekrasni plemeniti glas i muziciranje upućeni dosada u nas i u svijetu" (Slobodna Dalmacija, 18. srpnja 1983.).
I godinu dana kasnije Bakočevićeva je gostovala u Splitu u ovoj roli, pjevajući je još i 1986. i 1988. godine kad joj je partner bio ovaj put kolega bariton iz Beograda, Nikola Mitić, a za dirigentskim se pultom nalazio maestro Loris Voltolini. U nekoliko telefonskih razgovora koje sam vodio s primadonom Bakočević, potvrdila mi je kako je baš Voltolini bio jedan od najmuzikalnijih dirigenata s kojima je voljela surađivati u nas i vidno ju je bilo ražalostilo kad sam joj lani kazao kako je dragi Loris preminuo...
Iako je bila sjajna Puccinijeva heroina i Bellinijeva Norma koju je, kako svjedoče ljetopisi, najviše puta izvela od svih solistica ikad, Bakočevićeva je u nas ostala zabilježena kao prekaljena verdijanka. Pjevala je svugdje po svijetu i s najvećim solistima: Mariom del Monacom, Francom Corellijem, Lucianom Pavarottijem, Joséom Carrerasom, Borisom Hristovom, Renatom Tebaldi, Nikolajem Gjaurovom... A Plácido Domingo došao joj je biti gostom na koncertu u Narodnom pozorištu u Beogradu, kad je 1987. godine slavila 30 godina umjetničkog rada.
U zviježđu opernoga neba kad se za vedrih večeri i noći pucketavom svjetlošću ukazuju brojne repatice nada ovim našim prekrasnim balkanskim prostorima – prostorima inače prekrcanim svakojakom kulturnom raznolikošću i različitošću u mnogočemu lijepome i dobrome – na poseban način među koleginim i kolegičinim odbljescima bliješti i namiguje baš zvijezda dive Radmile Bakočević. Premalo smo svjesni svjetskih artista što su obitavali ili još i dandanas prebivaju među nama i prekoviše smo indolentni naprama uspjesima njih samih koji su nas upisali u važne libre i nomenklature najvećih monografskih izdanja te koji su nas ucrtali u mape mundijalnih atlasa što čuvaju memoriju onih artista što bilježe historiju za vijeke vjekova. Madam Bakočević primadona je koja je svojom umjetničkom identifikacijom svih nas iz širega joj pripadajućega zavičaja – zavičaja amalgamiranog razumljivim jezikom i ispremreženog kulturom na mnogim razinama – uklesala u vazdaživi globalno vidljiv totem učinjen od trajnog materijala.
