Prošla su vremena kad su skladatelji, dok su radili na operi, bili sigurni da će biti i izvedena, a paralelno s tim trajala je i tendencija nade, kad su pojedinci vjerovali u svoje djelo ili im je motivacija bila udovoljiti takvom kompleksnom, možda i najkompleksnijem pothvatu s kojim se u svojoj profesionalnoj karijeri može susresti jedan kompozitor. Brojne su opere ostale neizvedene, ili su pak izvedene pa zaboravom – izjedene…
U novije doba manje se javljaju kreativci s romantičarskim zanosima, koji će odvojiti vrijeme i, po pozivu iznutra, upustiti se u lavur tako zahtjevnog rada: i po obimu posla, ali i po količini uloženog vremena. Dogodi se katkad da se pojavi i kakav pomazanik povlastice, koji dobije narudžbu, a samim tim i garanciju da djelo neće ostati mrtva nota u partituri… A postoje i skladatelji za čije se kompozicije ponekad i "tuku" solisti ili ansambli, ne bi li im ovaj posvetio neku svoju numeru. Takav je skladatelj Frano Parać, rođeni Splićanin koji je glavninu svojega života i djelovanja provodio i provodi u Zagrebu.
Ovaj vrsni umjetnik i po raznovrsnosti svojega opusa, njegovoj kompleksnosti, kao i recepciji publike i struke, zasigurno spada među najveće hrvatske skladatelje druge polovice 20. stoljeća i kvarat ovoga u koje smo taman bili stupili dok je on doma skladao operu "Judita", koja će biti praizvedena na otvaranju Splitskog ljeta u kazališnoj zgradi 14. srpnja 2000. Do ideje za nastanak tog modernoga hrvatskog opernog djela oslonjenog na renesansni ep Marka Marulića (što ga je imenovani začinjavac bio ispjevao u dvostruko rimovanim dvanaestercima na čakavskom jeziku), došlo je u povodu 100. obljetnice izgradnje splitske kazališne kuće 1993. godine, kad je za svečani jubilejski koncert Parać bio skladao oratorij "Missa Maruliana" za zbor, orkestar i solista. I tada su se koristili Marulovi stihovi koje je skladatelju pomogao odabrati pjesnik i prevoditelj Tonko Maroević, koji će mu ostati bliskim suradnikom i tijekom predstojećeg rada na libretu za operu "Judita".
Redateljica Snježana Banović očito se vodila koncepcijom "manje je više", polegavši svoju režijsku viziju na postament s natpisom pars pro toto. Jerbo, sama struktura opere već je po svojoj i ontološkoj i dramaturškoj osnovi bliža oratorijskoj formi, nego li pak klasičnoj glazbeno-scenskoj tvorevini
Nakon što je u Splitu praizvedena, ova je opera dosad još imala i premijere u HNK-u Ivan pl. Zajc u Rijeci (2006.), te obnovu u Splitu (2009.), a jednom je produkcija s praizvedbe gostovala i u HNK-u Zagreb (2000.). No, ovo sada isponova je učinjena posve samostalna metropolska inscenacija, u kojoj je čistu stepeničastu scenografiju signirao Zlatko Kauzlarić Atač, vrlo krasne kostime Dženisa Pecotić, a poskočnu koreografiju pijanih asirskih vojnika Blaženka Kovač Carić.
Druga izvedba "Judite" na otvorenju nove sezone u HNK-u Zagreb, koja je bila sastavljena sve odreda od novih vokalnih solistâ, u svakom je segmentu bila dva koplja iznad one premijerne. Nije to ništa novo, jerbo, poznato je kako su na premijeri svi konopci i užad prezategnuti, te da se elasticitet popuštanja dogodi tek u reprizama što slijede. Međutim, kako se već dalo shvatiti, ovdje je stanje bilo unekoliko drugačije. Em je premijerni elektricitet poput kalamitom vođenoga groma bio prethodno prigodno uzemljen, em je alternativna reprezentacija bila prirodno opuštena nakon bujice pažnje naciljane u tobože svečani nadnevak.
Redateljica Snježana Banović očito se vodila koncepcijom "manje je više", polegavši svoju režijsku viziju na postament s natpisom pars pro toto. Jerbo, sama struktura opere već je po svojoj i ontološkoj i dramaturškoj osnovi unaprijed predestinirana većma bliže oratorijskoj formi, nego li pak klasičnoj glazbeno-scenskoj tvorevini na kakve smo svikli pri podrazumijevanju radnje i igre, pjevanja i sviranja. Slijedeći tako zadane komponente redateljica je prokrvila naoko zadanu statičnost povremenim obrtajima scenografije sa skupnim protagonistima na njoj, ili čak postižući scenski dinamizam neprestanom igrom zborista u mjestu. Iako opera "Judita", čisto tehnički, koketira s grand operom, ona to u suštini nije.
Po protegama fabule i potencijalu likova što ju čine, libretist je mogao razviti priču u tom smjeru, s rizikom da upadne u suhi demode. Ali veličajnost naslovnoga lika, nedovoljna iskorištenost naboja što ga nosi negativac Oloferno, uloga zbora koja ipak nije izostala, baletni prizor koji je sveden na razinu skice po trajanju, svakako jesu stepenice po kojima se starinski zamišljen sinopsis mogao dovući do raskošja velebnoga djela. Ama, i sâm skladatelj, izvan svake sumnje, još se u startu prije četvrt vijeka vodio postulatom "manje je više" te je stvorio djelo koje u svojoj konzistentnosti funkcionira u svim izvedbenim smjerovima, uključujući i ekonomičnost trajanja od osamdesetak minuta.
Dva su, ipak, detalja, koji su stvarni ures na scenskom viđenju režije Snježane Banović. Prvi je onaj erotski, kad dolazi do fizičkoga kontakta kao posljedice koketiranja vragolaste Judite pred seksualno napaljenim Olofernom. Taj je čin osmišljen i proveden s eksplicitnošću koja je cijepljena od svake patetike. Oblapornik i dipsoman kakav već jest, asirski je vojvoda na banketni stol podigao betulijsku deputaticu Juditu, vjerujući kako ju je vinom i moćju osvojio onako, kako će puno kasnije policijski prefekt Scarpija umisliti da je unutar vlastitog srca ugnijezdio fragilnu pjevačicu Toscu. Redateljica je Olofernova nasrtanja i karece riješila vrlo erotizirano i izvan svake uštogljene banalnosti ili vulgarnosti.
Drugi je detalj onaj egzekutivni, kad se rubi glava omamljenom Olofernu. Opijen bespomoćno leži, a čin glavosjeka – nakon što je Juditin mač u zraku i zamahu – izvršen je umjesto teatralnim udarcem sječivom: akutnim snopom svjetla, a postscenij se umah zarumeni u boji svježe krvi… Sjajno! Pa se zatim dekapitirano truplo prekriva svilenom crvenom tkaninom, umjesto da se staromodno petparačkom gestom cijedi krv niz oštricu ili postelju u ložnici.
Od svih solista u obje izvedbe, najveći je dojam ostavila novoangažirana mezzosopranistica Sofija Petrović (Judita). Usprkos svojoj mladosti ona je već zrela interpretkinja s međunarodnom karijerom, glasa vrlo zvučnoga i pastoznoga, te izjednačenoga u svim registrima. Uloga Judite napisana je vrlo složeno i iziskuje izniman napor i u tehničkom i u emotivnom smislu. Na polju emocije također ne nedostaje izazova, no, ponavljam, ova sjajna pjevačica bravurozno je udovoljila svim zapisanim zadaćama, ali i onima za koje se podrazumijeva da ih se prosija kroz mrežicu muzikalnosti.
Matija Meić (Oloferne) ima voluminozni bariton one gromovničke snage da je s puno patosa otpjevao ulogu koja je namijenjena dubljem muškom glasu. Osjećaj za dramatiku s jedne i ćutilnost za tome predestinirani frazirung s druge strane, stvorili su dobitnu kombinaciju za njega osobno, ali i za duet s Juditom u cjelini. Dalmatinske soliste predvodio je gost iz Splita, bas Mate Akrap (Eliakim), koji je svojom finoćom interpretacije dao veliki doprinos predstavi. Njemu su se skladno pridružili domaćini, hvarski tenori Stjepan Franetović (Ozija) i Ivo Gamulin (Akior). Pečat cijeloj predstavi timbrao je nikad moćniji zbor Opere, kojemu je orkestar bio siguran oslonac sa svojom vrsnom pripremljenošću za koju je najzaslužniji vrli meštar s dirigentskim štapićem – Ivan Josip Skender.
Kuriozitet koji se veže općenito uza život Paraćeve "Judite" na kazališnim pozornicama analitičko oko primjećuje u ovome: naslovnu heroinu na praizvedbi 2000. godine u Splitu pjevala je Nelli Manuilenko iz Ukrajine, dok je ovu recentnu zagrebačku u boljoj varijanti izvela Sofija Petrović iz Srbije. No, i Manuilenko i Petrovićeva, svaka u svoje vrijeme tumačenja, stalnim su članicama ansambla u kojem nastupaju. Signifikantno je kako su obje iz pravoslavnoga svijeta gdje starozavjetna Knjiga o Juditi nije dijelom kanona njihovoga Svetog pisma, a odlično su se snašle u ovoj "katoličkoj" kršćanskoj priči koja je, ustvari, legenda.
Marko Marulić uzeo ju je kao alegoriju ne bi li svoj Split prikazao kao Juditinu Betuliju, a Asirce kao Osmanlije koji su Marulovom gradu onomad prijetili opsadom… Međutim, mi smo u Dalmaciji, u Poljičkoj Republici imali Milu Gojsalić, stvarnu osobu i Marulićevu suvremenicu, koja je u zrak bila digla turski tabor pobivši brojne Osmanlije ter stradavši i sama u eksploziji. O njoj je grandioznu istoimenu operu skladao Jakov Gotovac. Frano Parać svojom je Juditom stvorio neporecivo remek-djelo glazbeno-scenske umjetnosti u Hrvata, koje je, evo i eno, na svome putu baš koračalo stazama panslavizma i ekumenizma Josipa Jurja Strossmayera. On je pak svojevremeno i utemeljio slavnu Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, čije slijednice HAZU-a danas je Parać istaknuti i s pravom vrlo cijenjeni član.
