Jake policijske snage spriječile su masovno okupljanje mladih kod zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Ni to međutim nije bilo dovoljno: pojačane ophodnje spontano patroliraju oko kazališne kuće i legitimiraju one za koje posumnjaju da bi im uopće palo na pamet ondje se okupiti. Policija je vrlo ažurno pohitala izvršiti preporuku o pojačanom nadzoru neformalnih okupljanja u gradu Zagrebu koju je početkom mjeseca u svrhu sprečavanja širenja koronavirusa, objavio Stožer civilne zaštite RH, a potpisao njegov načelnik i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Mediji, posebno komercijalni, ali i puristički nastrojen dio javnosti koji su oko okupljanja tinejdžera i studenata – ali ne istovremeno i oko masovnih okupljanja, primjerice na zagrebačkoj špici – podigli neviđenu moralnu paniku, mogu napokon odahnuti. Mladi su pendrekom stjerani u ćošak pa sada barem više neće proizvoditi smeće ispred te ugledne kulturne kuće.
Gordana Keresteš, razvojna psihologinja s Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, kaže da u komentarima, reakcijama i odgovorima na okupljanja mladih, prije svega vidi nerazumijevanje njihovih razvojnih potreba i nepoznavanje glavnih obilježja razvoja u toj dobi. Mladi takvim okupljanjima, kaže profesorica, nastoje zadovoljiti svoje psihološke potrebe, među ostalim potrebu za povezanošću i fizičkim kontaktima s vršnjacima, ali i potrebu za autonomijom, kritičkim sagledavanjem svijeta odraslih te pronalaženjem svog mjesta u njemu, kao i potrebu za zabavom.
- Da bi se razvijali psihički zdravo i osjećali dobro i zadovoljno, mladi moraju zadovoljavati te potrebe. Kako im je od početka pandemije to znatno otežano, ne čudi da sada nalaze nove načine za takvo što, a koje ranije nismo poznavali. Takva ponašanja pokazuju da su razvojne potrebe snažne i da ih je teško obuzdati i kanalizirati društvenim mjerama, pogotovo ako one nisu donesene kroz proces razgovora i pregovora s mladima, već su im nametnute – kaže Gordana Keresteš.
Zadnje istraživanje pokazuju također da je u okolnostima pandemije virusa, brojnih zabrana i ograničenja socijalnog života, svaki treći adolescent pogođen nekim problemom mentalnog zdravlja. Stoga pitamo, što se postiže zabranama? Naša sugovornica kaže da zabrane koje su postavljene djeci i mladima rijetko kad postižu one učinke koje bi željeli postići oni koji ih postavljaju. Posebno kada nisu praćene objašnjenjima koja djeca i mladi procjenjuju razumnima i opravdanima.
- Vjerojatnost da će mladi određena ograničenja doživjeti opravdanima i razumnima povećava se kad ih uključimo u proces njihova donošenja, odnosno kada putem zajedničkih dogovora i pregovora dođemo do pravila kojih bi se mladi trebali pridržavati. Ograničenja i zabrane koje mladi ne smatraju opravdanima izazivaju njihov otpor i protest, pogotovo kad svjedoče tome da se neki drugi segmenti populacije tih istih mjera ne pridržavaju i da to prolazi bez ikakvih sankcija – ističe psihologinja Keresteš.
Potonjoj ekpertizi dodajmo i da je zapravo razumno za sebe zahtijevati ista prava za koja mladi vide da ih konzumiraju i drugi ljudi. Primjerice dok svjedoče okupljanju više stotinu ljudi na misi na Stepinčevo, dok se vjernicima s govornice obraća pridružena članica Stožera Alemka Markotić.
- Mislim da bismo kao društvo pri donošenju bilo kakvih odluka i mjera morali u znatno većoj mjeri imati u vidu djecu i mlade te ih uvažavati kao punopravne članove društva, a ne ih ostavljati na margini, očekujući da poslušno prihvate sva ograničenja koja im namećemo. Takav odnos prema mladima pokazuje da društvo i donosioci odluka ne razumiju kako mladi funkcioniraju – zaključuje Gordana Keresteš.
