U koreografiji policijskog privođenja postoji jedan zaštitni potez. Prije nego što uhićenik uđe u policijski automobil policajac mu stavi ruku na tjeme i guranjem ga spusti na stražnje sjedište. Riječ je o potezu koji ima dvostruku funkciju: praktičku i simboličku. Naime, uhićenik često ima zavezane lisice na rukama i u takvim okolnostima sjedanje u automobil nije najlakši zadatak. Policajčeva ruka na tjemenu je tu da ''olakša'' sjedanje. Iz samih navodnika jasna je simbolička funkcija: postoje i pristojniji oblici pomoći u takvim situacijama. Ljudi imaju i dva ramena. Ali ruka na tjemenu je tu da pokaže odnose moći i status uhićenog. Ne samo pravni nego i ljudski.
Mile Kekin jučer nije imao lisice na rukama. Ali svejedno mu je policijska ruka pri sjedanju u automobil ''pomilovala'' glavu. Možda je prosto riječ o policijskoj navici, ali ta slika je sve što je režiseru ovog privođenja trebalo. Sve što znamo o slučaju – a znamo gotovo sve već mjesecima – sugerira, a i pravni stručnjaci mahom potvrđuju, razloga za privođenje nije bilo. Ako i postoje osnovane sumnje Kekin je naprosto mogao biti pozvan na ispitivanje. Ali očito je bilo političkih razloga za privođenje.
Takvog stava nisu samo u stranci Možemo! ili opoziciji skloni mediji. Jasno ga je iskazao i Stipo Mlinarić iz Domovinskog pokreta koji je Kekinovo privođenje povezao s predstojećim lokalnim izborima i naglasio da zbog ovakvih poteza građani gube povjerenje u institucije.
Postoji, dakle, konsenzus – ako izuzmemo HDZ kojem navodnu neutralnost jamče svi njihovi uhićeni ministri – da se radi o, riječima Sandre Benčić, demonstraciji sile. Iako se očito radi o tome, treba ipak sačuvati minimum dostojanstva i empatije prema ljudima koji leže u zatvorima u Rusiji, Turskoj i Srbiji i ne vršiti takve usporedbe. Nema sumnje da ovakvo privođenje sadrži elemente političkog zastrašivanja, ali valja zadržati osjećaj za gradaciju. U ovom slučaju su institucije prije svega iskorištene kao rekviziti za snimanje predizbornog spota HDZ-a. Pitanje je samo tko je tu ciljana publika i zašto se misli da bi poruka koju sažima policajčeva ruka na Kekinovoj glavi trebala biti djelotvorna.
Na dosadašnje optužbe za korupciju HDZ je odgovarao uglavnom gotovo pa šeretski. Sa saborske govornice se opoziciji poručivalo da su više dosadili s tom korupcijom i implicitno poručivalo: toliko ste jadni da nas ne možete pobijediti s toliko afera nam na leđima. I teško im je osporiti takve eksplicitne i implicitne tvrdnje. Opozicija se toliko usredotočila na pitanje korupcije i samog državnog odvjetnika Ivana Turudića da je sama sebi osujetila mobilizacijski potencijal. Ne zato što to nisu važne teme nego zato što građane možda više muče neke druge, poput visokih cijena ili stanovanja. Dotiču se oni i tih tema, ali bez zamjetnog političkog žara i plana koji bi dovoljnom broju birača potrebnih da se osvoji vlast bio uvjerljiv. A kad osvojiš vlast možeš i smijeniti Turudića.
Dakle, pitanje je što je natjeralo HDZ da izađe iz relativno komotne pozicije i odigra na kartu da su svi korumpirani, a ne samo oni. I da opozicijski fokus na Turudića u krajnjoj liniji opravdaju. Lošiji rejting u anketama? Teško. Specifičnost lokalnih izbora? Nešto vjerojatnije. Ali svakako je reklamna oklada bila prilično promašena. Veću političku korist od jučerašnjeg privođenja trebalo bi imati Možemo! nego HDZ. Prilično nesnalaženje Mile Kekina, a i cijele stranke, u bizarnoj aferi s Nikicom Jelavićem, kod većine onih koji ih ne simpatiziraju stvorilo je dojam da su oni previše mutavi za ozbiljnu korupciju. Da ne posjeduju socijalnu inteligenciju potrebnu za prave dealove.
Drugim riječima, oni neskloni stranci Možemo! nisu uvjereni u korupciju, a onima sklonima i malo manje sklonima jučerašnji je događaj jasan poziv na biračku mobilizaciju jer su dobili još jedan dokaz protiv koga se bore.
S obzirom na neke druge istražne radnje poznate javnosti, poput one vezane za Hipodrom, ne treba isključiti mogućnost da se radi o nekoj vrsti koordiniranih pritisaka onih kojima investicijska klima u Zagrebu nije više tako povoljna otkad je Možemo! na vlasti. Nažalost, treba isključiti mogućnost da ćemo se tako skoro u Hrvatskoj baviti relevantnim političkim programima i sadržajima jer su optike gotovo svim relevantnim akterima predpolitički programirane samo na korupciju. Opet, ne radi se o tome da je korupcija nevažna tema, već da zahtijeva političko-ekonomsku, a ne isključivo moralnu obradu.
