Nastavlja se – u pravosudnom pogledu – besmisleno iživljavanje Državnog odvjetništva pod vodstvom Ivana Turudića nad Vjerom Andrijić (101), koja je u Drugom svjetskom ratu bila bolničarka 11. dalmatinske brigade NOV-a i sudjelovala u bitkama na Sutjesci i Neretvi a za koju je šira javnost prvi put čula nakon što je 18. veljače prisustvovala predsjedničkoj inauguraciji Zorana Milanovića.
Gospođa Andrijić obavijesno je saslušana kad je, nakon inauguracije, medijska desnica pronašla njezin intervju na Vida TV u kojem je govorila o borbama za Široki Brijeg 1945. te o žestokom otporu koji je partizanima pružan iz tamošnje crkve i samostana, otporu kojem se, prema njezinim riječima, aktivno priključio i jedan broj franjevaca. Dvanaestorica fratara ubijena su bez suda po zauzimanju crkve i samostana. Turudić je ovih dana zatražio da Vjeru Andrijić ispita i sudac istrage Županijskog suda u Splitu, s obrazloženjem da se želi formalizirati njezin iskaz kako bi se mogao koristiti kao dokaz. Saslušanje je zakazano za sredinu travnja.
Sve kad bi partizanska bolničarka Andrijić i znala tko je i kako pobio širokobriješke svećenike, i kad bi ta saznanja najednom odlučila podijeliti s istražnim tijelima, angažman pravosuđa u ovom slučaju svejedno bi bio besmislen, jer nitko od mogućih počinitelja i naredbodavaca tog zločina nije među živima. Smisao kaznenog postupka jest da se utvrdi individualna krivnja ili nedužnost, a to se ne može ako je riječ o mrtvim individuama. Posao Državnog odvjetništva nije istraživanje povijesnih događaja – to je posao povjesničara i novinara – nego dokazivanje nečije krivične odgovornosti, što se neće dogoditi kad je riječ o ubojstvu širokobrijeških fratara. Zašto Turudić onda toliko inzistira na istrazi unaprijed osuđenoj na propast, odnosno na obijesnom maltretiranju jedne starice?
Prema nekim tumačenjima, motiv je u nanošenju političke i reputacijske štete predsjedniku Milanoviću, Turudićevu arhineprijatelju s kojim glavni državni odvjetnik politički polemizira i nakon što je instaliran na čelo Državnog odvjetništva. No taj pokušaj teško da može polučiti ikakav uspjeh: Milanović ima pred sobom još gotovo pet godina drugog, i posljednjeg, predsjedničkog mandata, a ne može mu naškoditi ni u reputacijskom pogledu jer nitko mimo radikalnih i zadojenih desničara ne vidi ništa pametno u DORH-ovoj akciji.
Prije će biti da Turudić nastavlja stvarati pretpostavke za vlastiti politički angažman kad ne bude šef Državnog odvjetništva. Bavljenje Vjerom Andrijić i likvidacijom hercegovačkih franjevaca u funkciji je dokazivanja Turudićeva tvrdog hrvatstva i otupljivanja kritike s desne strane političkog spektra ili pridobivanja desničarskih simpatija. Sva je prilika da to neće biti zanemariv faktor u vremenu poslije vladavine Andreja Plenkovića.
S druge strane, Državno odvjetništvo – suprotno onome što čini kad je posrijedi Vjera Andrijić – ne obavještava javnost o svojim aktivnostima u vezi s ratnim zločinima u splitskoj ratnoj luci Lora, hrvatskom vojnom gubilištu i mučilištu za zarobljene srpske i crnogorske vojnike. Što je poduzeto poslije iskaza Veselina Bojovića, vojnika JNA iz Crne Gore koji je 1992., kao devetnaestogodišnjak, preživio torturu u Lori, zajedno s još trinaestoricom crnogorskih pripadnika JNA? Od njegova iskaza prošla su skoro dva mjeseca, ali nije se dogodilo ništa, premda se znaju imena odgovornih za zločine u Lori i premda su ti ljudi dostupni domaćem pravosuđu. Bit će da se novi postupak protiv zločinaca iz Lore ne uklapa u Turudićeve političke stavove i planove.
