Dok se očekuje da Državno sudbeno vijeće raspiše javni poziv zainteresiranima i kvalificiranima za položaj predsjednika Vrhovnog suda, predsjednik Republike Zoran Milanović počeo je razgovarati i konzultirati se o kandidatu kojeg će predložiti za imenovanje u Saboru, a za to treba najmanje 76 glasova, odnosno većina ukupnog broja zastupnika.
Prethodna rečenica, naravno, sadrži kontradikciju, ali to je zbog toga što je javni poziv suštinski nepotreban dio procedure u kojoj, prema Ustavu, predsjednik Republike samostalno odabire kandidata za kojeg će zatražiti potvrdu u parlamentu.
U takvoj situaciji malo je onih s ozbiljnom karijerom i ugledom koji će se javiti na poziv DSV-a mimo predsjednikova otvorenog ili diskretnog signala. U suprotnom, taj DSV-ov čin teoretski bi se mogao ponavljati unedogled jer predsjednik može zanemariti poziv ako među prijavljenima nema nikoga za koga procjenjuje da bi bio dobar šef Vrhovnog suda.
Prilikom izbora Radovana Dobronića, koji je preminuo 8. ožujka, Milanović je u ranu jesen 2021. godine, prije isteka pozivnog roka od 30 dana, javno kazao da će njegov kandidat biti sudac Dobronić. Time je htio pokazati izlišnost DSV-ova javnog poziva, jer je nekoliko mjeseci ranije bio ignorirao tu fazu procedure i izravno predložio profesoricu Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda, što je završilo neuspjehom: Ustavni sud konstatirao je da predsjednik države ne može predložiti kandidatkinju koja se nije prijavila na poziv DSV-a.
Bilo je to, podsjetimo, doba kad je započeo žestoki i široki sukob Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, sukob koji je potrajao sljedeće četiri godine. Vidjet ćemo hoće li Milanović i ovaj put postupiti na isti način, s obzirom na to da je rečena konfrontacija osjetno omekšala u posljednja dva i pol mjeseca te da postoje naznake Ustavom propisane suradnje premijera i predsjednika.
HDZ bi, naravno, bio sretan kad bi se Milanović odlučio za osobu poput Orsata Miljenića i ne bi pravio probleme prilikom parlamentarnog izglasavanja. Sva je prilika da je Miljenićevo ime pušteno u optjecaj baš iz krugova bliskih HDZ-u
U medijima su se proteklih dana pojavila nagađanja o tome koga će Milanović kandidirati za čelnu sudsku poziciju u državi. U svim spekulacijama pojavljuje se Orsat Miljenić, sadašnji predstojnik Ureda predsjednika i ministar pravosuđa u vrijeme Milanovićeve vlade.
Sigurno je, međutim, da Miljenić neće biti kandidat za predsjednika Vrhovnoga suda, jer ne ispunjava uvjet koji zahtijeva najmanje 15 godina rada na poslu pravosudnog dužnosnika, odvjetnika ili javnog bilježnika: prema njegovoj službenoj biografiji, odvjetništvom se bavio od 2004. do 2011., a sve ostalo u njegovoj karijeri bile su diplomatske i političke funkcije.
Miljenićeva kandidatura, dakle, formalno je nemoguća, ali sve da i nije tako, sve da i udovoljava uvjetima, Milanović sebi ne bi priuštio takvu amatersku političku nepromišljenost. Kolika bi bila njegova vjerodostojnost u opravdanoj kritici Ivana Turudića kao HDZ-ova čovjeka na položaju glavnog državnog odvjetnika, kad bi za predsjednika Vrhovnog suda predložio svog dugogodišnjeg bliskog suradnika i osobnog prijatelja?
Milanović bi takvim kadrovskim potezom sam sebi zalijepio flaster preko usta u pogledu Turudića i HDZ-ova pravosuđa. Što bi dobio zauzvrat, kakvu bi korist imao od toga? Imao bi isključivo političku štetu, pogotovo s obzirom na to da su ovlasti predsjednika Vrhovnog suda relativno skromne i ne omogućuju ozbiljnije reformske zahvate u sudstvu.
To se, uostalom, pokazalo u tri i pol godine mandata dobronamjernog i kompetentnog Radovana Dobronića. Otpor promjenama ne emitira se samo iz sfere politike nego u još žilavijem obliku dolazi iz samog pravosudnog sustava. HDZ bi, naravno, bio sretan kad bi se Milanović odlučio za osobu poput Miljenića i ne bi pravio probleme prilikom parlamentarnog izglasavanja. Sva je prilika da je Miljenićevo ime pušteno u optjecaj baš iz krugova bliskih HDZ-u.
Prema našim dobro upućenim sugovornicima, predsjednik Republike najbliži je tome da opet kandidira osobu iz sudačkih redova, ali ne iz prvog ešalona sudaca poznatih široj javnosti. Vjerojatno je da će novi predsjednik Vrhovnog suda biti manje javno poznat nego što je to bio Dobronić u času kad je izabran, jer ovdje suci poznatima pa i priznatima postaju ponajprije ako su obožavatelji medijskih nastupa i ako su društveno-politički umreženi.
Odabir čovjeka takvog profila, kao ni u Dobronićevom slučaju, neće naići na odobravanje onih u Vrhovnom sudu koji se smatraju elitom i koji vjeruju da su svi osim njih pogrešno rješenje za vođenje najviše sudske instance, što je jedan od elemenata koji dubinski objašnjavaju zašto je povjerenje hrvatskih građana u sudsku granu vlasti na tako niskoj razini.
