U Hrvatskom novinarskom društvu (HND) u utorak, 2. svibnja, povodom Svjetskog dana slobode medija, održan je okrugli stol pod nazivom "SLAPP – oružje za cenzuru", koji je započet predstavljanjem rezultata godišnje ankete o tužbama za povredu ugleda i časti protiv novinara, urednika i medija.
Uz ogradu da u HND-u ne tvrde da su sve tužbe protiv novinara ujedno i SLAPP tužbe ("strateške tužbe protiv sudjelovanja javnosti"), ali vjeruju da ih je većina takvih, predstavnici novinarskog udruženja naveli su da je u ovoj, petoj po redu godišnjoj anketi, podatke o tužbama dostavilo 30 medijskih kuća, te da se protiv 26 njih vode sudski postupci.
Ove godine bilježi se najmanje 945 aktivnih tužbi, od čega se njih 910 odnosi na parnične postupke za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda, a devet od 30 medijskih kuća prijavilo je da se protiv njih vodi i 35 kaznenih postupaka.
Najviše tužbi ima Hanza Media, izdavača Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije, te Styria, koja izdaje Večernji list i 24 sata; Hanza Media ima 421 parnični postupak i 11 kaznenih, a Večernji list 190 i šest postupaka.
Ukupna visina odštetnih zahtjeva iznosi 5,4 milijuna eura, no budući da Hanza Media ove godine nije dostavila taj podatak, a otprilike polovica tužbi odnosi se na njihove medije, pretpostavlja se da je ukupni iznos koji tužitelji traže dvostruko veći.
Sudionici okruglog stola koji je uslijedio raspravljali su o tome kako uopće prepoznati SLAPP tužbu i sa sigurnošću ustvrditi da li tužitelj ima malicioznu namjeru zastrašivanja i cenzuriranja medija i novinara. Vedrana Šimundža Nikolić, državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa i uprave, iznijela je naime podatak o samo 79 SLAPP tužbi koje je njezino ministarstvo evidentiralo.
U HND-u, međutim, smatraju da velika većina od 945 aktivnih tužbi zadovoljava evropske kriterije kojima se one definiraju: tužitelji su najčešće osobe iz javnog i političkog života, pravne osobe i suci, postupci dugo traju, postoje višestruke tužbe, odštetni zahtjevi su visoki, a tužitelji su osobe na položaju moći.
Nakon predstavljanja ovogodišnjih statistika okupljenima se obratio predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić, koji je kao najveći problem u vezi SLAPP tužbi istaknuo činjenicu da se na hrvatskim sudovima ne primjenjuje praksa evropskih sudova u Luxembourgu i Strasbourgu. Prije svega se to odnosi na odbacivanje neosnovanih tužbi u inicijalnoj fazi postupka, što je preporuka koju je Evropski sud za ljudska prava uputio hrvatskim sudovima.
Dobronić je naveo i da domaći sudovi ne razmatraju institut zloupotrebe procesnih prava odnosno načela dobre vjere, što su mehanizmi kojima su su sami sudovi dužni braniti od zloupotreba, odnosno neosnovanih tužbi s nejasnim motivima. Da se to radi, to bi po njegovoj procjeni dovelo do odbacivanja 20 do 30 posto neosnovanih tužbi odmah na početku postupka.
Budući da su među najčešćim podnositeljima tužbi protiv novinara upravo suci, Dobronić je rekao da nije suglasan s njihovom logikom prema kojoj oni, kao i svi ostali građani, imaju pravo tražiti sudsku zaštitu svoga ugleda i časti, s obzirom na to da se radi o osobama koje obnašaju javnu dužnost pa su stoga i podložniji javnoj kritici od običnih građana.
Predsjednik Vrhovnog suda naveo je da bi prilikom ocjenjivanja situacija u kojima je neki medij doista objavio netočnu informaciju u obzir trebalo uzimati je li novinar postupao u dobroj vjeri, te da ako jest, ne bi trebao sudski odgovarati čak i ako je pogriješio.
Đuro Sessa, počasni predsjednik Hrvatske udruge sudaca i predsjednik Evropske udruge sudaca pokušao je relativizirati problem SLAPP tužbi u Hrvatskoj, rekavši da je prosječni traženi iznos u takvim tužbama 6000 eura, što po njegovom mišljenju "nije iznos kojim se može ugroziti opstanak medija".
Kasnije ga je u tome demantirala predsjednica Evropske federacije novinara Maja Sever, koja je navela niz slučajeva u kojima je novinarima malih lokalnih medija SLAPP tužbama ugrožena egzistencija. Primjerice, Davorki Blažević sa šibenskog TRIS portala, koja je u mirovini i kažnjena je s 5300 eura zbog "povrede ugleda i časti" tadašnje sutkinje Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović. Sessa je ove primjere nazvao "anegdotalnima", te konstatirao da novinari već imaju mehanizam kojim se mogu obraniti od tužbi, a to je 'objava ispravka'.
Glavna urednica Indexa Andreja Hudika objasnila mu je da, osim što mediji objavljuju demantije, ta je objava "u 99 posto slučajeva zapravo samo uvod u tužbu". Sessa smatra i da su sami novinari krivi za činjenicu što su postupci protiv njih dugotrajni jer se ne pojavljuju na ročištima već 'svi imaju intervju s Henryjem Kissingerom' u to vrijeme.
Predsjednik HND-a Hrvoje Zovko ustvrdio je da je jedan od glavnih pokazatelja SLAPP tužbi činjenica da ih često podižu "serijski tužitelji". Tako je HND "najvećim ovisnikom o tužbama" proglasio upravo jednog suca, predsjednika Županijskog suda u Osijeku Zvonka Vrbana (višestruke tužbe protiv novinara Telegrama Drage Hedla), što je predsjednik Vrhovnog suda Dobronić ocijenio kao 'tipičan primjer da taj sudac, uz slobodu medija, ugrožava i sam pravosudni sustav'.
"Serijske tužitelje" prijavio je i glavni urednik KAportala Vedran Gvožđak (šest tužbi dekana Veleučilišta Karlovac), a Dora Kršul s Telegrama dvije privatne tužbe koje je protiv nje podignuo bivši rektor Zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras.
Komentirajući činjenicu da ne postoji definicija što je točno SLAPP tužba, sudac Ustavnog suda Goran Selanec rekao je da je on definira kao "zloupotrebu temeljnog prava na pristup sudu", u kojemu onaj tko zloupotrebljava "upreže sudsku vlast da za njega obavi maliciozan posao".
- To je udar na slobodu govora i na demokratski pravni poredak - ocijenio je Selanec, dodavši da u Hrvatskoj postoji "velik broj sudaca na nižim sudovima koji se još nisu pomirili s idejom slobode govora".
Kao i Dobronić, i Selanec problem locira najviše u prvostupanjskim sudovima, budući da oni kreiraju pravnu nestabilnosti koja ide na ruku malicioznim tužiteljima. On smatra da se SLAPP tužbe mogu lako identificirati kada se tuži za jedne te iste činjenice, ali i da "fokusiranjem samo na serijske tužitelje mogu promaknuti one najpodlije, koje ne moraju imati visoke tužbene zahtjeve ali udaraju na malog nezavisnog lokalnog novinara".
Selanec je rekao da nije naročito optimističan da su rješenje edukacije i radionice za suce, na kojima inzistiraju ministarstva pravosuđa te kulture i medija. Problem bi trebalo rješavati "jasnim odlukama najviše sudbene vlasti' o presudama nižih sudova, koji će onda 'razmišljati hoće li im se te ukinute presude računati u statistiku za napredovanje", smatra Selanec.
Profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu Zlata Đurđević konstatirala je da "nema dvojbe da se suci mogu kritizirati u većoj mjeri nego obični građani" te da novinari ne samo da imaju to pravo, već i dužnost.
- Za borbu protiv klijentelizma, nepotizma i korupcije najzaslužniji su upravo novinari, a ne pravosuđe i akademska zajednica - rekla je Đurđević, dok je pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter konstatirala da su SLAPP tužbe, osim za novinare, problem i za "sve branitelje ljudskih prava, zviždače, nevladine organizacije i istraživače, a to je i pitanje prava svih građana da budu informirani, dakle pitanje demokracije, vladavine prava, te zaštite općeg dobra i profesionalnog novinarstva".
Vedrana Šimundža Nikolić iz Ministarstva pravosuđa govorila je o evropskoj direktivi o SLAPP tužbama, koja je još u pripremi pa bi kod nas mogla stupiti na snagu tek za nekoliko godina, dok je odvjetnica Vesna Alaburić, koja je i članica evropske radne skupine o SLAPP tužbama, ustvrdila da je edukacija domaćih sudaca o ovom pitanju "katastrofalna".
- Tema javnog interesa za neke naše suce potpuno je apstraktna - rekla je Alaburić - mnogi od njih ne znaju analizirati tekst kao cjelinu, već vade pojedine fraze pa ih procjenjuju, ne razumiju što je to "uvredljivi vrijednosni sud niti stil pojedinih autora, ne prate sadržaj medija općenito".
Radovan Dobronić primijetio je pak među hrvatskim sucima "veliku dozu antiintelektualizma" i rekao da bi suci "trebali biti u stanju sami sebe educirati, a ako nisu, onda nisu ni dorasli" poslu koji obavljaju.
Dobronić smatra i da bi jedno od rješenja moglo biti da se ovakvi predmeti u potpunosti izmjeste s prvostupanjskih na županijske sudove, kojih je značajno manje pa bi se na taj način sudska praksa lakše ujednačila, a žalbe bi odmah mogle ići na Vrhovni sud, čime bi se postupci ubrzali.
