U okviru druge po redu Beogradske bezbjednosne konferencije, održane od 11. do 13. oktobra u glavnom gradu Srbije u organizaciji Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku, priređen je i panel „Borba za ljudska prava u Centralnoj i Istočnoj Evropi i na Zapadnom Balkanu“, sa akcentom na novinare, aktiviste za ljudska prava i zaštitare životne sredine koji se sve više suočavaju sa pokušajem autoritarnih režima, poput onih u Poljskoj i Mađarskoj kao i Srbiji i Hrvatskoj, da sa pritiscima poput SLAPP tužbi utišaju njihov kritički glas.

Roberta Taveri, koordinatorica programa u ARTICLE 19, koji se već 19 godina bave ovim tužbama, naglasila je da se u Evropi protiv SLAPP tužbi bore koalicijom koju čini više od sto organizacija. Istraživanje provedeno u deset 10 evropskih zemalja, u periodu od 2010. do 2020. godine, pokazalo je niz sličnosti u različitim državama, bez obzira jesu li sa zapada ili istoka Evrope.

- Trendovi su takvi da se tužbama služe moćni ljudi. Civilno društvo i novinarska udruženja prepoznala su problem i obratila se evropskim institucijama - rekla je Taveri, ističući primjer ubijene malteške novinarke Daphne Caruane Galizie koja je imala preko 40 tužbi.

Sa problemom SLAPP tužbi u Srbiji suočavaju se i u Komitetu pravnika za ljudska prava YUCOM, čiji predstavnik na konferenciji je bio direktor istraživanja u ovoj organizaciji Milan Filipović. Kazao je da SLAPP tužbe sve češće postaju dio posla YUCOM-a, s obzirom da su moćnici shvatili da su efektnije od fizičkih napada iza kojih bi došlo do reakcije javnosti.

- Na žalost, mnogi još uvek ne znaju šta su SLAPP tužbe. Čak i sudijama moramo to da objašnjavamo. Zato ih uticajni ljudi koriste kao strateški potez protiv onih koji im se suprostavljaju, bilo kao novinari ili aktivisti - napominje Filipović.

Ističe da ih najčešće koriste privatne tvrtke povezane sa vlašću ili vladini službenici, kao i da - uz podršku udruženja - novinari i aktivisti na kraju uglavnom dobijaju te slučajeve ali, naglašava, to ipak utiče na njihov rad u smislu cenzure, što je veliki problem, baš kao i utrošeno vrijeme, napor i novac.

Autocenzuru je kao problem navela i Roberta Taveri navodeći da je ona jedan od prvih efekata tužbi.

- Urednici mnogim novinarima suočenim sa tužbama pristupaju opreznije pa više nije novinar taj koji će odrediti da li će da se pokrije neka tema ili ne. Treba ohrabriti one koje se cenzurira i stvoriti mrežu solidarnosti sa novinarima i aktivistima – tvrdi. Napominje da poseban problem imaju freelanceri koji nemaju nikoga iza sebe zbog čega im tužbe pričinjavaju financijski problem.

Mađarska je potencirana kao jedna od problematičnih zemalja Evropske unije, ali ona ne prednjači u SLAPP tužbama, ističe Áron Demeter, direktor istraživanja Amnesty Internationala u toj zemlji. Ta je država, na žalost, postala određena vrsta labaratorija za istraživanje sužavanja prostora slobode izražavanja unutar EU, a zanimljiva je i kao neka vrsta povezne stanice između EU i Rusije, tako da je mađarsko iskustvo biti korisno za druge države kako ne bi načinile iste greške.

- SLAPP tužbe nisu toliko aktuelne. Mađarska vlada posjeduje veliki broj medija i troši ogromne količine novca za širenje svojih poruka. Usvajaju se i antiNGO zakoni koji također potiču autocenzuru. Mađarskoj ne trebaju SLAPP tužbe, jer postoje drugi načini da se skrši nečija duša - zaključuje on i naglašava da se to čini tako što gomila medija napada određene pojedince tvrdeći da su teroristi, pedofili, izdajnici... Dodaje da se u Mađarskoj kopiraju ruski propagandni zakoni, zbog čega se brojni novinari i aktivisti odlučuju na autocenzuru kako bi izbjegli dugotrajna suđenja.

Mark Taylor, iz Clooney Fondacije za pravdu, nadgleda suđenja protiv novinara i opozicionih političara u Rusiji. Taylor naglašava da novinari u toj državi lako završe u zatvoru, kao i da se svaka nova kriza koristi za dodatno pooštrenje zakonskih odredbi. Kao poseban problem istaknuo je društvene mreže gdje buja govor mržnje.

- Znamo da postoje veliki napori socijalnih medija da se moderira govor mržnje, ali u tome ne uspijevaju, čak se i povlače iz te važne borbe - ističe i dodaje da su za to odgovorni direktori kompanija koji ne sprečavaju, na primjer, pranje novca od kriminala preko njihovih tvrtki.

Na problematiku govora mržnje osvrnuo se i Filipović, istakavši da je nekad fokus bio na pripadnicima LGBT zajednice, dok je sad, barem u Srbiji, preusmjeren na ljude sa drugačijim političkim uvjerenjima – opoziciju i NGO aktiviste.

- Akumulacija govora mržnje je rasla, imamo vladine tabloide koji ga su normalizovali. Postoji armija botova. Lako ih prepoznate jer vidite šta podržavaju - navodi Filipović.

Kako se boriti sa ovim problemima? Najprecizniji odgovor dao je Demeter prisjećajući se referenduma o LGBTQ zakonu koji je mađarska vlada organizirala isti dan kad i izbore, u aprilu prošle godine, a koji je propao zahvaljujući kampanji koju su vodili.

- Čvrsto vjerujem u istraživanja i kampanje zasnovane na vrijednostima. Zato smo prošle godine napravili kampanju protiv vlade kad je vlada organizirala homofobični i transfobični nacionalni referendum. Napravili smo istraživanje i komunikaciju bazirali na vrijednostima. Država je tvrdila da je LGBT zajednica prijetnja za djecu, da su pedofili, da dolaze u vrtiće kako bi radili operacije na djeci... Nismo pokušavali objasniti da se radi o laži, jer je to očigledno. Znali smo da postoje dvije stvari koje su Mađarima jako bitne – to su porodica i bezbjednost. Napravili smo kampanju u kojoj nismo željeli portrete ljudi iz LGBT zajednice, već portrete njihovih porodica, saradnika, prijatelja... Govorili smo o tome koliko su voljeni i poštovani. Ta kampanja je odlično prošla. Mobilizirali smo 1,7 milijuna ljudi koji su referendum učinili nevažećim s najviše nevažećih glasova u povijesti – objasnio je Demeter, podsjećajući da je isti dan na kojem je vlada dobila izbore s dvije trećine glasova, njen ipak referendum propao.

U pozitivnom tonu panel je i zaključen. Mark Taylor je istakao da se dosta toga mračnog reklo, ali da „nemamo izbora nego da ostanemo da čuvamo svjetla upaljena“.

Filipović je dodao da, ako ćemo gledati Mađarsku i Poljsku, možemo reći da je situacija jako loša, ali da ipak moramo pogledati povijest 20. stoljeća i usporediti ga s današnjim stanjem demokracije u Evropi.

Panel je zatvorio Áron Demeter nadovezujući se na uspjeh sa antireferendumskom kampanjom:

- Jedan od izazova je oduzimanje rječnika. Riječi poput bezbjednosti, porodice i vrijednosti sve više se koriste u autokratskim režimima. Moramo odlučiti kome se obraćamo, jer ne možemo sve uvjeriti da su demokracija i ljudsko pravo važni. Neki će jednostavno mrziti tu ideju. Ako pričamo o sigurnosti, moramo pričati samo o tome i pokazati šta za neku ženu koja sama hoda noću ulicom znači sigurnost. Vlade ne govore o tome, već o militarizaciji. Moramo pokazati društvu da se ne bojimo, a ne se samocenzurirati. Možda je i netko iz mađarske ambasade ovdje i piše bilješke, ali ušutkivati nije rješenje. Ako se novinari odluče na to, to će biti loša poruku svima - zaključio je na kraju Demeter.