Predstojeći lokalni izbori u Zagrebu načelno spadaju među one izbore koji se uobičajeno nazivaju referendumskima. Nekoliko je uvjeta za tu kvalifikaciju ispunjeno. Radi se o prvom mandatu relativno nove političke opcije i takvi mandati uglavnom služe, između ostalog, kao ispit održivosti i dugoročnosti političkog projekta.
Pored puke činjenice prvog mandata, radi se o opciji koja je obećala sasvim drukčiji tip upravljanja i vladanja od dosadašnjih. I samo to obećanje doprinosi ambijentu građanskog ili pučkog, ovisno o političkom senzibilitetu, ocjenjivanja tih najavljenih tektonskih promjena. Posljednji pak uvjet ispunjen je samom listom protukandidata Tomislavu Tomaševiću u utrci za mjesto gradonačelnika.
Među njima ne možemo pronaći – bez obzira na poneke manje ili više uvjerljive simulacije – alternativni i konkurentni politički program. Radi se mahom o aspirantima na prisvajanje određenog postotka referendumskog odbijanja trenutne vlasti. Valja pritom imati na umu da referendumsko odbijanje nema zajednički društveni, politički i interesni nazivnik. Nitko ga naprosto nije kreirao. I tu leži razlog pomalo bizarnoj plejadi izazivača.
Prema posljednjim anketama, Tomašević uvjerljivo pobjeđuje u prvom krugu izbora i nešto manje uvjerljivo u drugom. Teško je zamisliti tako krupan događaj ili politički manevar u narednih nekoliko tjedana koji bi preokrenuo rezultate ankete. Dakle, novi mandat na čelu grada je izvjestan, ali ostaje donekle nejasno po kojim kriterijima ocjenjivati prvi mandat Tomaševića i stranke Možemo! na čelu grada.
Naravno, može se štreberski pristupiti provjeri obećanja i njihove realizacije i dati nekakvu prosječnu ocjenu. Međutim, takva dekontekstualizirana valorizacija ne može sama ponuditi relevantnu ocjenu i biračima služiti kao orijentir na biračkom mjestu. Politički sočnijom čini se procjena mandata zasnovana na profilu političkih opcija koje su se odlučile sučeliti s Tomaševićem i Možemo! u borbi za vlast. Postoje, naravno, opcije koje na izbore izlaze po inerciji, ali i dobar je dio onih koji se u nekom drugom kontekstu ne bi kandidirali i koji misle da su u Tomaševićevom načinu vladavine pronašli dovoljno duboku rupu za skupljanje dovoljnog broja glasova.
Prije nego što se dotaknemo tih opcija i njihovih profila, posvetimo pažnju dinamici prethodnog mandata. Tu dinamiku obilježavaju tri, uvjetno rečeno, prevrata koji su odredili transformaciju same stranke u "ozbiljnu" političku formaciju, barem na razini Zagreba. Etiketu smo stavili u navodnike jer je samo njeno značenje ishod te iste političke dinamike i borbe. Da bi sami prevrati postali jasniji, prisjetimo se funkcioniranja gradonačelnika i stranke u prvom dijelu mandata.
Mogli bismo ga svesti pod preplašenost. Ne mislimo pritom na osobni strah ili nešto slično. Posrijedi su bili politički ili komunikacijski strahovi. Mogu se izdvojiti, da ostanemo na strukturi triptiha, tri vrste straha. Prvi je strah od vlastitih kadrova. Bilo da se radi o javnom istupanju bilo koga van vrhuške stranke, bilo da se radi o postavljanju vlastitih kadrova na ključne pozicije.
Dovoljno se prisjetiti neslavne epizode sa stručnjacima u vrhu Holdinga. Drugi strah je bio strah od investicija. Ili barem od investicijske retorike jer nije nužno bilo ni sredstava na raspolaganju. I prvi i drugi strah daju se sumirati pod strah od korupcije: što ako negdje zeznemo pa ispadnemo koruptivni kao svi ostali? Treći strah je bio vezan uz samu političku komunikaciju koja je varirala između one stečajnog upravitelja i nevladine udruge koja podnosi izvještaj donatoru.
Kako su ti strahovi, barem djelomično, nadvladani? Opet ćemo izdvojiti tri epizode ili trenda. Možda i ključna, iako pomalo zaboravljena, epizoda ovog mandata tiče se štrajka radnika u Čistoći. Inicijalna reakcija vlasti bila je prilično nespretna i nadmena. Radnike se optuživalo za političku priklonjenost bivšim strukturama, a i prijetilo im se doslovno privatizacijom: ako se realiziraju vaši zahtjevi, ponestat će novca i morat će se krenuti u privatizaciju, a ona vam donosi niže plaće.
Na kraju su zahtjevi prihvaćeni i to tako da je Tomašević došao među radnike i normalno popričao s njima. Od takvih poteza se zaziralo jer se smatralo da populistički monopol na takvo nešto ima Milan Bandić. Međutim, nije se radilo o monopolu, nego o demonstriranju sposobnosti normalne komunikacije s ljudima koji bi ti trebali biti saveznici. Premda su iz te epizode izašli ranjeni, politički imidž gradonačelnika i stranke ipak se popravio. A donekle i njihova razina opuštenosti.
Tu razinu potvrđuju reakcije na ključni neuspjeh prvog mandata, a tiče se famoznih plavih vrećica koje su trebale služiti kao stimulacija razvrstavanju otpada. O njima se danas više ne govori, a prilično malo ih se i kupuje, ako se, barem na anegdotalnoj razini, usporedi trenutno stanje s onim iz inicijalne faze projekta. A i šutnja je više nego indikativna. Nakon početnih prijetnji kaznama preko tog neuspjeha se opušteno prešlo. Nedostaje, naravno, još i poruka: nažalost, nismo uspjeli, ali to nam je ključni cilj i ponudit ćemo vam efikasnije rješenje.
Treći oblik nadvladavanja straha vezan je uz investicije. Više se ne govori samo o obnovi ili saniranju ključnih problema, već se razmišlja u smjeru kreiranja grada. Čemu bi investicije i trebale služiti. Možemo se i trebamo sporiti i oko samih tih investicija i drugih politika, ali ovim nadvladavanjem straha Možemo! i Tomašević stekli su status stručnjaka za Zagreb. Bez obzira na pojedine odluke, ovakve ili onakve, izgradili su taj status i samim tim većinu potencijalnih izazivača pretvorili u avanturiste ili eksperimente kroz koje se ljudima baš i ne da prolaziti.
Za to će i platiti političku cijenu. Ne na ovim izborima, nego na nacionalnim. Postali su stranka koja je specijalizirana za Zagreb i, pomalo paradoksalno, što budu efikasniji u Zagrebu, kopnjet će im ionako ograničene mogućnosti nacionalnog rasta. Pored toga što su konkurenciju pretvorili u avanturiste, stekli su, pogotovo posljednjih mjeseci, status onih koji grad mogu zaštititi od "povratka podzemlja" i sumnjivog kapitala.
I zato među izazivačima ima značajan broj onih kojima avanturizam nije problem. Dakle, možemo ih podijeliti na tri profila: lijevo, desno i centar. Čisto da se u okviru standardnih političkih podjela dodatno ocrtaju jalovost i manjak ideja.
Lijevo, naravno, nema nikoga, ali ima začudnih ideoloških kombinacija koje, pored SDP-ova priklanjanja Tomaševiću, dosta govore o tome zašto nema nikoga. Pored predstavnika lijevog krila bandićizma, Pavla Kalinića, barem medijski, ako ne kandidaturom, prisutan je Anto Nobilo. Iako ne spori da u političku arenu ulazi kao predstavnik kapitala, istovremeno tvrdi da sve to radi za spas socijaldemokracije. Na pokoji glas računa i Davor Bernardić koji je tu čisto da bizarnost dodatno začini.
Na desnici se konkurencija svodi na ideološku striktnost u obliku Tomislava Jonjića, inerciju HDZ-a osvjedočenu u Mislavu Hermanu i desno krilo bandićizma koje predstavlja Ivica Lovrić. A na centru stoji sama Marija Selak Raspudić. Bez panike, ona je desna političarka, ali kad se vidi tko je lijevo u ovoj plejadi, moramo ju postaviti u centar. A tamo "zaslužuje" biti i zbog naglašene tehnokratske dimenzije u začetku kampanje. Uz već poslovičnu kolebljivost oko najdelikatnijih pitanja.
Što nam, dakle, o prvom mandatu Tomaševića govore profili protukandidata? Da možda nije sasvim preuzeo vlast u gradu, ali da je preuzeo monopol na figuru normalnog gradonačelnika. Ostali kandidati spadaju među bivše strukture, egzibicioniste, ideološke puritance i karijerne improvizatore. Je li to dovoljno? Za glas je, a za više moramo sačekati drugi mandat.
