Prošlo je više od četiri mjeseca otkako sjeverna strana zagrebačkog savskog nasipa, duž Šetališta Savke Dabčević-Kučar, izgleda opustošeno kao Mjesečev pejzaž, uz dodatak blata na prokopanom terenu, koji i slabija kiša pretvara u gusti, smeđi potok. Uobičajeni jutarnji mir i tišinu kilometarski duge rekreacijske zone, uz koju su poredane zgrade Cvjetnog naselja i njihovi mamurni spavači, u to vrijeme remete motori bagera, kamiona, viličara i razne opreme za nastanak onoga što slijedi, možda već u prvim danima proljeća. Taman za političko nadimanje pred lokalne izbore.
Umjesto trave koja je radovima uklonjena s više od dvije trećine prirodne šetnice, tamo će niknuti redom, eko-beton, tehno-eko-klupe, tehno-eko-elektro-punionice i, kao vrhunac, tehno-eko-sjenice, koje će popravljati efekt zagrijavanja betona na brisanom osunčanom prostoru. Uočljivosti agresivne i besmislene intervencije u prirodu doprinijet će i to što će komponente biti jarko plave, jarko zelene i bijele, pa će dosad razbarušeno šetalište i okupljalište izgledati kao scenografija za distopijski film estetske strave i užasa.
Radi se o debelo zakašnjelim radovima na dovršavanju projekta Greenway, zajedničke inicijative Grada Zagreba i Zagrebačke županije u eri Milana Bandića, financirane iz Kohezijskog fonda Europske unije. Studija izvedivosti izrađena je još 2014. godine, kada je zamišljeno da će postavljanje biciklističke betonske staze dugačke 132 kilometra, postavljene od Bregane do Lijevog Dubrovčaka (kod Ivanić Grada), imati efekt čarobnog štapića na cijeli grad, što je tada, tipično bandićevski, bilo detaljno i transparentno elaborirano.
U prezentaciji staroj deset godina npr. stoji da je projekt namijenjen poboljšanju biciklističke infrastrukture i "kontinuiranom rastu cikloturizma", a u konačnici će donijeti sve navedeno: unapređenje biciklističke mreže Grada Zagreba i Zagrebačke županije, povećanje broja korisnika bicikla kao sredstva prijevoza u dnevnim putovanjima / migracijama, povećanje sigurnosti prometa, smanjenje prometnih gužvi, porast kvalitete života stanovnika, smanjenje zagađenja zraka ispušnim plinovima, povećanje atraktivnosti vizualnog identiteta Grada Zagreba i Zagrebačke županije, unaprjeđenje turističke ponude, povećanje broja posjetitelja i turista.
Kako će to čudo biti postignuti, jednostavno je objašnjeno: "Urbana područja danas se susreću sa izazovom razvoja prijevoznog sustava koji je održiv za okoliš (CO2, zagađenje zraka, buka) i konkurentan (prometna zagušenja) te u isto vrijeme zadovoljava i društvene potrebe. Raspon potreba se kreće od potrebe da se odgovori na zdravstvene probleme i demografske trendove te potiče gospodarska i socijalna kohezija do zadovoljenja potreba osoba smanjene pokretljivosti, obitelji i djece.
Devet od deset građana Europske unije vjeruje da je stanje u prometu potrebno unaprijediti. Odabir načina putovanja koji ljudi vrše će utjecati ne samo na budući urbani razvoj, već i na ekonomsku dobrobit kako samih građani tako i tvrtki. Također će predstavljati značajnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena, što je jedan od glavnih ciljeva strategije EU za pametan, održiv i uključiv rast", stoji u jednoj od prvih prezentacija.
Čas posla, no kako su fontane, stupići i spomenici bili Bandićev prioritet, od projekta vrijednog tadašnjih 123 milijuna kuna sve do 2022. godine nije postavljen ni metar. Bivša gradska vlast, naime, sve do 2017. nije osigurala glavni ni izvedbeni projekt, pa čak ni novac za projekt. Tek u jesen 2019. stigla su sredstva za prvu fazu, no tada je došlo do zastoja u javnoj nabavi, beskrajnog niza žalbi, poništavanja natječaja itd. Tek nakon što je zelena politička platforma Možemo! preuzela grad Greenway je konačno aktiviran, a po tajmingu radova ispada da će Bandićevo betonsko-ekološko čudo biti jedan od važnijih infrastrukturnih projekata zelenih.
Bageri trenutno kopaju dio nekadašnje savske rivijere s kupalištima, koja je početkom 20. stoljeća imala i prvu nudističku plažu u Hrvatskoj, a u gradsku je šetnicu kakvu danas imamo pretvorena nakon velike poplave koja je 1964. godine pogodila Zagreb. Tada je na potezu na sjevernoj obali rijeke, od starog Savskog mosta do Mosta slobode, nasip učvršćen i proširen, a kasnije obogaćen drvoredom poljskog jasena, rasvjetom i klupama. Tek 2008. rasvijetljena je i južna strana obale rijeke, dok je između Željezničkog mosta i Mosta slobode od 1990. do 2011. godine postavljan projekt Aleja skulptura autora Ratka Petrića.
Cijeli lokalitet pretvoren je u kilometrima dugu rekreacijsku zonu i stazu na kojoj u mirnom suživotu uživaju šetači, obitelji s djecom, umirovljenici, biciklisti i rekreativci svih vrsta, godinama uspješno odolijevajući inicijativama o dovođenju gradskog života uz rijeku uz pomoć bagera, građevinskih i komercijalnih zahvata, kao da život na nasipu ne teče savršeno upravo zato što svega toga nema.
U posve neočekivanom i apsurdnom scenariju, kilometri netaknute prirode uz rijeku Savu na koncu su napadnuti projektom koji je reklamiran kao očuvanje prirode, a kojim bi – vratimo se na početak – trebalo postići porast kvalitete života stanovnika Zagreba, smanjenje zagađenja zraka ispušnim plinovima, povećanje atraktivnosti vizualnog identiteta grada itd. Sve to zamjenom trave za beton.
Što se upotrebne vrijednosti za bicikliste tiče, ideja da će potpuno neuređenoj gradskoj biciklističkoj infrastrukturi pomoći cesta u prirodi koja nije spojena s gradom toliko je bizarna i toliko bandićevska u smislu respekta prema prioritetima u potrošnji proračuna da ju je i sam Sindikat biciklista javno kritizirao. No, svakako bi bila podnošljivija da je biciklistima na istom mjestu samo napravljena bolja staza, bez dodatne cijene uništavanja prirodnog okoliša u kojemu se nalazi.
U predizbornom se loženju može čuti da je bizarno to što se Tomašević hvali dovršetkom Bandićevog projekta, no stvar je mnogo gora. Problem je u tome što plavo-zeleni eko-beton na nasipu ima čudno svojstvo stvaranja slike hrvatskih zelenih, koji se u njemu zrcale kao arogantni nasljednici prethodnikovog bezumlja.
