Izgleda kao šupljikava crvena lopta, ili izbušeno srce. U šumi se brzo pojavi pa nestane. Zovu je vještičino srce. U Zagrebu smo je posljednjih godina više puta zadivljeno promatrali u staklenoj vitrini u Muzeju gljiva. Na adresi Trg bana Jelačića 3, uz vještičino srce izložene su i mnoge druge gljive intrigantnog imena, izgleda, svojstava.

Od debelonogog smrčka, pasjeg strška i brezovog djeda, do žilaste tavice, pseće bljuvotine i sotonskog vrganja. Oko 1.600 vrsta gljiva čuva se u stalnom postavu na drugom katu zgrade u centru grada. Muzej, odnosno Edukativni centar Svijet gljiva pokrenuo je Romano Božac, profesor Agronomskog fakulteta, poznat i kao "hrvatski kralj gljiva". Božac je preminuo 2020., a više od pola stoljeća bavio se promocijom gljivarstva.

- Moj otac se gljivama počeo baviti krajem 1960-ih, kad se zaposlio na Agronomskom fakultetu. U gljive se strasno zaljubio, ali brzo je otkrio da na našim prostorima nema sugovornika s kojima bi dijelio svoja zapažanja i entuzijazam oko gljiva. Počeo se sam educirati, nabavljati knjige iz Švicarske, Italije, Amerike. Bio je i strastveni fotograf, snimao je stalno po šumama, i 1976. izdao prvu knjigu, "Gljive naših krajeva". Osnovao je prva gljivarska društva u Hrvatskoj, pa je tako 1983. osnovano Gljivarsko društvo Kamilo Blagaić, u sklopu kojega i danas djelujemo - priča nam Bojana Božac, kći Romana Bošca i članica Gljivarskog društva Kamilo Blagaić, s kojom se nalazimo među prodavačicama cvijeća s Dolca, kod ulaza u Muzej gljiva.

Romano Božac pokrenuo je 1984. časopis "Gljivarstvo", na Agronomskom fakultetu 1994. utemeljio istoimeni kolegij, a 2006. osnovao Hrvatski mikološko-gljivarski savez. Za života je napisao 20 knjiga o gljivama, opisao 53 nove vrste gljiva, komercijalno proizvodio micelij za proizvodnju raznih vrsta gljiva, postavio 115 izložbi gljiva te održao nebrojena predavanja i edukacije o gljivama.

Romano Božac i Bojana Božac 1976. (Foto: Privatna arhiva)

- Osamdesetih se u Jugoslaviji pojavio pojačani interes za gljivarstvo jer su se zbog nedovoljno ozbiljnog pristupa gljivama počela događati prva masovnija trovanja, neka i s fatalnim ishodom. Moj otac je tada intenzivno surađivao s bolnicama, a utemeljio je i vodio i seminare o otrovnim gljivama za sanitarne i tržne inspektore Grada Zagreba. Jasno se sjećam tih godina, ljudi su svakodnevno dolazili kod njega na fakultet ili kod nas doma s košarama punim gljiva kako bi bili sigurni da su ubrali jestive primjerke. Bio je na raspolaganju svima koji su tražili pomoć. Danas je na tržnicama, nažalost, opet puno sumnjivih primjeraka, i na to bi se trebalo više paziti. Otac je za života postavio 115 izložbi gljiva, koje su često bile masovno posjećene, ali su uvijek kratko trajale. Stalno ga je progonila ideja o trajnom postavu, mogućnosti da se građani tijekom cijele godine mogu na jednom mjestu educirati o gljivama - kazuje nam Bojana.

Prvi konkretniji pomak prema realizaciji ideje o muzeju gljiva dogodio se 1990-ih, kad je Božac kao suradnik Plive naišao na aparat liofilizator. Godine 1995. napravio je pokus s gljivama, i pokazalo se da gljiva nakon procesa liofilizacije (isušivanja) izgleda kao živa, upravo ubrana u prirodi.

Prije trinaest godina gradska je vlast prepoznala jedinstvenost i vrijednost takvog projekta, i nakon složenih priprema Edukativni centar Svijet gljiva otvoren je u maju 2013. Zajedno su ga osnovali Grad Zagreb, Turistička zajednica Grada Zagreba i Gljivarsko društvo Kamilo Blagaić. U početku je u njemu bilo izloženo 40 vrsta gljiva.

- Članovi Gljivarskog društva Kamilo Blagaić dali su ogroman doprinos muzeju u skupljanju eksponata i stalnog obnavljanja fonda gljiva. Tijekom 12 godina zbirka se uvećavala, i sada u muzeju imamo oko 1.600 vrsta pravih liofiliziranih gljiva, što zbirku čini jedinstvenom u svijetu. U austrijskom Villachu postoji nama najbliži Muzej gljiva, ali ondje gljive nisu prave, izrađene su od posebne smjese, izradio ih je jedan austrijski umjetnik. Pa ipak, taj je muzej vrlo posjećen i financira ga lokalna turistička zajednica, a nama ovdje prijeti propast čitave zbirke i zatvaranje Edukativnog centra - objašnjava Bojana.

Lani u decembru Muzej gljiva privremeno je zatvoren, i zatvoren stoji još uvijek. Na dio muzejskog prostora koji je ranije bio gradski (i kao takav ustupljen Muzeju gljiva) uknjižila se država, pa su se gljivari našli u žiži imovinskopravnih problema koje sami ne mogu razriješiti, a na nadležnim gradskim i državnim adresama ih ignoriraju.

Jastog gljiva – Lobster mushroom (Foto: Privatna arhiva)

Drugi dio prostora, tj. susjedni stan koji je 2017. Grad Zagreb kupio za proširenje Edukativnog centra, još uvijek je u gradskom vlasništvu, ali gljivarima Javna ustanova Maksimir (sada JU Priroda Grada Zagreba) već duže vrijeme onemogućava korištenje tog prostora. Pritom im nitko ne nudi drugi prostor ili način kako bi se zbirka mogla očuvati ako budu primorani na preseljenje.

- Turistička zajednica Grada Zagreba, koja je jedan od osnivača, nikad se zapravo nije bavila promocijom muzeja, nisu nam pružali nikakvu stručnu pomoć oko marketinga. Grad Zagreb je trebao osigurati prostor, turistička zajednica promociju, a GD Kamilo Blagaić raditi na stvaranju i očuvanju zbirke gljiva, kao i pružanju drugih edukativnih programa. Mi smo se jedini svog dijela dogovora držali. Naši se članovi i dalje stalno brinu za gljive jer one trebaju imati posebne mikroklimatske uvjete kako bi opstale. Preseljenje ovakve zbirke zapravo je gotovo nemoguće, i izgledno je da bi većina gljiva jednostavno propala ako bi do toga došlo. Prostor u kojem se nalaze idealno je podešen za njihove potrebe, na tome se godinama radilo - govori Bojana Božac.

Puno se radilo i na edukativnim programima, za što je posebno zaslužan Zvonko Vuk, stručni suradnik Edukativnog centra i veliki zaljubljenik u gljive. Po struci je elektroinženjer, a liofilizaciji se učio od profesora Bošca. Ranijih smo ga godina i mi susretali u Muzeju gljiva, i imali priliku posvjedočiti entuzijazmu kojim je posjetitelje vodio kroz centar, bilo da se radi o djeci vrtićke dobi ili svjetskim stručnjacima za gljive.

- Zvonko je dugo radio na Sahalinu i od tamo je donio puno gljiva. Bavi se puno i determinacijom gljiva. Posjetitelji u Edukativni centar tijekom gljivarske sezone donose gljive na determinaciju, što je jedna od važnijih uloga našeg centra. Inače, u našoj edukacijskoj dvorani, koja je već više od godinu dana zatvorena od strane Javne ustanove, proveli smo brojne tečajeve i predavanja te imali važna strana gostovanja. Primjerice, predavanje je držala arhitektica Hana Vašatko koja radi na Tehnološkom sveučilištu u Grazu. Ona nam je govorila o ispitivanjima koja se trenutačno vrše s micelijem u kombinaciji s glinom u svrhu zamjene za cement u budućnosti. Svime smo se bavili u centru, od ekološke primjene micelija u graditeljstvu, dizajnu odjeće i namještaju, do medicinskih i gastronomskih aspekata gljivarstva - priča Bojana.

Nedavno su pokrenuli i globalnu peticiju za očuvanje Muzeja gljiva, koja je odjeknula i van Hrvatske pa je dosad skupljeno više od tisuću potpisa. Među potpisnicima su i mikolog Paul Stamets, jedan od najpoznatijih svjetskih popularizatora gljiva, predsjednik Međunarodnog mikološkog saveza Marc Stadler, predsjednica Britanskog mikološkog saveza Elaine Bignell, poznati klinički toksikolog Julian White koji je izradio novu klasifikaciju toksina u gljivama, predsjednik Njujorškog mikološkog udruženja Ethan Crenson, urednik časopisa "Fungi Magazine" Britt Bunyard i brojni drugi.

Goto i Dona, dugogodišnji obiteljski "lovci na tartufe" (Foto: Privatna arhiva)

- Nadamo se da će i podrška stručnjaka iz inozemstva doprinijeti očuvanju centra i prioritiziranju njegovog dugoročnog opstanka i razvitka. Muzej gljiva se može osuvremeniti i postati zaista referentni centar u regiji, mjesto edukacije i podrške mikološkoj zajednici, kao i građanima. Cijena ulaznica uvijek je bila simbolična, mi nismo profitna organizacija, i nikad nam nije bio cilj razvijati se u tom smjeru. Muzej i edukativni centar su mjesta susreta i obrazovanja, takvima ih želimo očuvati. Za to je potrebna infrastrukturna podrška, ne može sve ovisiti samo o entuzijazmu članova Gljivarskog društva Kamilo Blagaić - govori Bojana.

Vraćamo se u razgovoru još malo na čudesne gljive koje čame u vitrinama muzeja i čekaju dane kad će ponovno biti izložene znatiželjnim pogledima posjetitelja. Bojana nam priča kako joj je teško izdvojiti neku posebnu, jer se pod zajedničkim nazivnikom gljiva krije eklektičan spektar oblika, veličina i boja. Ipak nam ukazuje na memljivu ljepoticu spomenutu na početku ovog teksta – vještičino srce, rijetku gljivu koju je zavoljela još u danima djetinjstva.

- A tu je i kovrčasta kokica, neobičnog loptastog izgleda, poput koralja ili spužve, pa razni smrčci iz roda Morchella, također neobičnog izgleda. Zatim zvjezdače, nejestive gljive, ali prekrasnog zvjezdastog oblika. Moram spomenuti i tartufe, koje je moj otac pomno istraživao posljednjih desetak godina svog života. Naglašavao je da tartufi nisu ekskluzivitet Istre, da ih ima u svim dijelovima zemlje. Vrlo je rijetko u Istri tražio tartufe, jer ondje vam je ta nesretna priča oko trovanja pasa zbog konkurencije. Za mene je poseban tartuf koji je otkrio i objavio pod nazivom Tuber donnagotto, zimski crni tartuf. Ime je dobio prema našim psima Doni i Gotu koji su bili dugogodišnji obiteljski "lovci na tartufe" - govori Bojana.

Osvrćemo se i intrigantnu pojavu koja se krije iza latinskog naziva Serpula lacrimans, kućnu gljivu koja jede sve prirodne materijale (prava "rušikuća"), i posebno je izolirana i odvojena od drugih gljiva na komadu tepiha kojim se gosti. U jednoj od vitrina je i kresiva guba, gljiva od koje se radi vrlo fina baršunasta koža, pa i odjevni predmeti.

- Imamo i psihodelične gljive o kojima se danas sve više razgovara u medicini, baš smo nedavno bili na konferenciji na kojoj je bila građanska inicijativa za legalizaciju psihodelika na razini Europe. Svijet gljiva je zaista neiscrpno fascinantan, iz kojeg god kuta mu pristupili - zaključuje Bojana Božac.

Ovu priču o gljivama i borbi za opstanak izuzetnog zagrebačkog muzeja najprikladnije nam se čini završiti jednim od citata osnivača Romana Bošca, istaknutim na zidu muzeja: "Sakupljanje gljiva ne smije se svesti na pusto gomilanje ovog dara prirode u najrazličitije posude, torbe, vreće i košare. Lagana šetnja po šumi, od drveta do drveta, od grma do grma, uz pažljivo promatranje ponajprije tla i drveća, povremeno zaustavljanje uz neki nepoznat primjerak gljive, duboko disanje i promatranje drugih pojava u prirodi, treba biti osnova svakog gljivarenja."