"Trijumf slobode izražavanja", tako je ovih dana u britanskom Guardianu predstavljen muzej otvoren ovog oktobra u Španjolskoj. Museu de l'Art Prohibit ("Muzej zabranjene umjetnosti") nalazi se u Barceloni i u njemu je izloženo oko 200-tinjak umjetničkih djela koja su osuđivana, napadana ili uklonjena iz drugih muzeja. Zbirka se sastoji od slika, skulptura, gravura, fotografija, instalacija i audiovizualnih djela, uglavnom nastalih u 20. i 21. stoljeću.
Kolekciju je prije pet godina počeo skupljati novinar i poduzetnik Tatxo Benet, kupivši prvo 2018. cenzuriranu instalaciju "Politički zatvorenici u suvremenoj Španjolskoj" Santiaga Sierre. Benet osobno financira muzej, a najavio ga je kao jedini muzej u svijetu posvećen cenzuriranoj umjetnosti. "Postoje djela koja možda nemaju veliku umjetničku vrijednost, ali zbog svoje priče zaslužuju mjesto u muzeju. To je ono što je zajedničko ovim radovima i pokazuje da je cenzura zakazala, jer ih ovdje možete vidjeti. To je trijumf slobode izražavanja", kazao je medijima.
Zbirka uključuje radove umjetnika i umjetnica iz različitih dijelova svijeta, od SAD-a i Europe do afričkih i azijskih zemalja. Većina radova kritički se osvrće na religijska pitanja, prvenstveno ona iz domene kršćanstva i islama. Takva je primjerice fotografija "Immersion" ("Uranjanje") američkog umjetnika Andresa Serrana iz 1987. godine. Na njoj je prikazano malo plastično raspelo uronjeno u staklenu posudicu umjetnikove pišaline. Mnoga djela satiriziraju političare, poput portretiranja golog bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa s malenim penisom, autorice Illme Gore u "Make America Great Again", ili portreta meksičkog revolucionara Emiliana Zapate koji na sebi ima samo ružičasti sombrero i visoke pete dok se izvija na konju u "La Revolución" Fabiána Cháireza.
I dok su se na neka djela žalile religijske organizacije ili pak njihova uklanjanja tražili političari, u slučaju Ai Weiweija uvrijeđena strana bila je kompanija Lego. Naime, koristio je Lego kockice za izradu portreta četiri poznata Talijana koji su bili zatvoreni ili prognani zbog svojih uvjerenja: to su Filippo Strozzi, Dante Alighieri, Girolamo Savonarola i Galileo Galilei. Lego je prvo odbio masovnu narudžbu kockica s obrazloženjem da je njihova politika o korištenju Lego kocki u umjetničkim djelima takva da "motiv(i) ne smije(u) sadržavati nikakve političke izjave", a zatim su se žalili na finalno djelo koje je nastalo bez njihovog opskrbnog lanca.
U zbirku su uključeni i crteži bivših zatvorenika logora u Guantánamu, Abdulmalika Abuda i Muhameda Ansija. Kada je 2017. u New Yorku postavljena izložba radova oslobođenih zatvorenika, član odbora Memorijala i muzeja 11. rujna opisao ju je kao "parodiju". Abud je podrijetlom iz Jemena, a u Guantánamu je proveo skoro 15 godina prije nego što je 2016. pušten da ode u Crnu Goru. Počeo je slikati u zatvoru kad god bi pomislio na svoju ženu i kćer. Slikao je krajolike, morske pejzaže, ali i zadivljujuću arhitekturu glavnog jemenskog grada Sane. Ansi je također iz Jemena. I on je u Guantánamu proveo skoro 15 godina prije nego što je 2017. pušten u Oman. U Guantánamu je naučio crtati, slikajući uglavnom pejzaže, gradove viđene izdaleka, staze bez početka i kraja i prazne brodove koji plutaju morem.
Kako dalje zavirujemo u zbirku, tako nam iz nje izviru i problemi, pitanja na koja nam ne nudi odgovore (barem ne u načinu prezentacije djela preko službene stranice muzeja). Naime, svih je 200-tinjak djela utrpano zajedno pod zajedničkim nazivnikom cenzure, bez ikakve elaboracije o kontekstu cenzuriranja. Tako se u istom košu sa slikarima zatvorenicima iz Guantánama nalazi i slika "Industrial Maine" iz 1999. godine, autora Brucea Habowskog. Guglajući doznajemo da je obustavu njegove izložbe svojevremeno tražila obitelj osobe koju je seksualno zlostavljao, zbog čega je i osuđen i odslužio zatvorsku kaznu. Tako postavljen, "trijumf slobode izražavanja" može lako prokliznuti u izbjegavanje bilo kakve političke odgovornosti.
