Kada se Gloria u seriji "Moderna obitelj" na predrasude svoga muža namrštila i ispalila: "Ti misliš da se mi Kolumbijci spotičemo o koze i ubijamo po ulici. Znaš li koliko je to uvredljivo? Kao da smo Peruanci!", peruanski ambasador u SAD-u tražio je ispriku od režije. Publika se smijala, iako pomalo zatečena: otkad su Peruanci problem? Kolumbija je kokain, Venezuela su komunjare, Brazil favele, Argentina nacisti… Ali Peru je mirna andsko-amazonska zemlja po kojoj šeću alpake sa šarenim pomponima, dok Indijanci sviraju "El condor pasa" na frulicama. S takvim idejama u Peru dolaze i brojni putnici. Hah!
Baš tijekom našeg boravka u peruanskoj prijestolnici Limi proglašeno je izvanredno stanje zbog bandi koje bacaju granate na škole jer ne plaćaju reket te ubojstva pjevača Paula Floresa. Po dolasku smo zaglavili u prometnom kaosu skoro dva sata, promatrajući nedovršene ciglene kuće, stotine kablova omotanih oko stupova, pse lutalice i ulice prašnjave od pustinjskog pijeska. "Naš predzadnji predsjednik, Pedro Castillo, je pokušao preuzeti svu vlast, a kad mu nije uspjelo, bacio se u bijeg prema meksičkoj ambasadi da zatraži azil. No, putem je zapeo u prometnoj gužvi pa ga je vojska ulovila", priča vozač Manuel.
Tzv. "predsjednički zatvor" trenutno je popunjen. Zatvor, zatvor, samoubojstvo, zatvor, kućni pritvor, svrgnut u puču, ostavka, zatvor – tako su padali zadnji predsjednici
Nema tog lidera u novijoj povijesti s kojim se Peru nije obračunao, obično prije završetka mandata. Podigli su i poseban zatvor za bivše predsjednike, tzv. "predsjednički zatvor". Trenutno je popunjen. Zatvor, zatvor, samoubojstvo, zatvor, kućni pritvor, svrgnut u puču, ostavka, zatvor – tako su padali zadnji predsjednici. Papa Franjo se tijekom posjete Peruu 2018. godine pitao: "Što se to događa s Peruom i njegovim liderima?", a Peruanci su se šalili: "Kažnjavamo ih, pa što? Cijela Latinska Amerika nam zavidi."
Mnogo je toga na čemu bi kontinent mogao zavidjeti Peruu, barem na papiru. Ekonomija je među brže rastućima, poljoprivredni sektor je moderniziran i orijentiran na izvoz, turizam se razvija paralelno s naporima da se očuva autohtona baština, peruanska kuhinja nosi titulu najbolje u Južnoj Americi, država je bogata rudnicima bakra, srebra, cinka i zlata… Sav taj sjaj ogleda se u metropolitanskoj i modernoj Limi. Ona je s dolaskom Španjolaca u 16. stoljeću podignuta kao Grad Kraljeva, prijestolnica novog Vicekraljevstva.
No da bismo vidjeli povijesnu kičmu Perua, pošli smo tisuću kilometara južnije i par tisuća metara više, u Ande. Grad Cusco bio je prijestolnica Inka carstva, "pupak svijeta", mjesto štovanja boga Sunca, podignut u obliku pume – gotovo svete životinje, grad koji je arhitekturom oduševio i konkvistadora Francisca Pizarra. Danas ovdje, na 3400 metara visine, svake godine slijeće oko dva milijuna turista. Lokalno domorodačko stanovništvo zna da će turistima pozliti od visinske bolesti, pa ih dočekuju na aerodromu s vrećama lišća koke za par dolara. Nismo osjećali probleme s visinom, ali smo svaki dan balkanskom vještinom motali lišće u sarmice i trpali u obraze.
Svaki korak ulicama regije Cusco evocira kolonijalnu prošlost i, premda ih više nema, prisutnost kolonizatora može se osjetiti u zidovima, križevima i pogledima sirotinje koja cijele dane u šarenim tkaninama vuče suvenire na leđima, pokušavajući ih prodati prolaznicima. Ako bih Peru trebala zamisliti u jednoj slici, bila bi to slika sitne Quechua žene koja na leđima u šarenoj tkanini nosi ogroman teret po prašnjavim cestama.
Andske planine i visoravni (Foto: Lidija Čulo)
"Danas sam radio od 7 ujutro i završit ću u 9 navečer", priča mi još jedan vozač, Sami. "Svaki dan tako radim, ali nedjeljom odmaram jer je to dan za obitelj." Pokazuje sliku svoje supruge i kćeri, te zaključujem da je postao otac kao vrlo mlad. "Nekad je bilo normalno rano imati obitelj. Obitelj je najljepša i najvažnija stvar na svijetu. Zahvalan sam što radim makar ovaj posao pa mogu odvojiti jedan dan za njih. Mogao sam raditi u rudnicima, ali to bi bilo preteško. Onda bih i umro kao mlad otac", nasmijao se kiselo.
Vozeći se regijom, putnika po cesti poput straže nadgledaju planinski vrhovi prekriveni ledenjacima. Izgledaju tako spokojno u naizgled vječnom ništavilu. No kad bismo krenuli put njih, otkrili bismo otvorene rane Perua skrivene od pogleda. Buka dinamita, udarci željeza o stijene, muški uzdisaji i kašalj, staklenke piva i svađe po blatnim ulicama, tupi pogledi djevojčica u kratkim suknjama na hladnoći i repetiranje pištolja zamaskiranih čuvara – prizori su koji govore o prokletstvu ponovljene povijesti bolje od bilo kojeg udžbenika.
"Ovdje stotine rade bez papira i ugovora", pokazuje Sami prstom na okolne planinske lance. "Siromašni ljudi traže bilo kakav posao. Među njima ima i djece. Ima onih koji uopće nisu plaćeni nego im kažu: mjesec dana ćete kopati za nas, a onda jedan dan možete kopati za sebe, pa što nađete – nađete. Iza planina, u prašumama Amazone, bande drže ilegalne rudnike zlata koje je država zabranila. Ali, kako će policija ikad doći do tih dijelova? Puno rudnika, puno nepravde…"
Ekonomija na papiru raste, ali trećina peruanske populacije i dalje živi u siromaštvu, zbog čega se za Peru kaže da je "zemlja bogata siromaštvom" i "prosjak na zlatnoj klupi"
Muškarci i dječaci tijekom procesa traženja zlata koriste živu koja ima svojstvo vezivanja na zlato i tako ga lakše lociraju, a potom paljenjem odvajaju živu s njega. Živa i drugi teški metali ulaze u tijelo, atmosferu, tlo i rijeke, trujući hranu koju ljudi jedu. Jedan takav ekstreman slučaj zabilježen je u rudarskom gradu Cerro de Pasco, gdje je utvrđeno kako polovica dječje populacije ima opasno visoke razine olova i arsena u krvi. Žene obično ne rade u rudnicima, nego čekaju ispred da muškarci završe posao i prekopavaju grumenje koje oni odbace. Ostale žene i djevojčice su kroz trgovinu ljudima dovedene da rade kao kuharice i seksualne radnice.
Sve ovo je opis situacije u legalnim rudnicima, pa preostaje samo zamisliti kakva je situacija u ilegalnima gdje zakon jačega održavaju lokalni gangsteri naoružani pištoljima i mačetama. Procjenjuje se kako crni sektor čini više od 30 posto peruanske proizvodnje zlata, te da u njemu radi čak pola milijuna ljudi, generirajući zaradu koja je premašila onu trgovine drogom. Zbog toga je zlato dobilo nadimak "novi kokain". Lenin Valencia iz Ministarstva energije i rudarstva rekao je: "Kad bismo pratili zakon ne bismo imali dovoljno zatvora u ovoj zemlji za toliko ljudi". Iza brojnih ilegalnih rudnika stoje poznati biznismeni i političari.
Peru je u vrhu svijeta po proizvodnji zlata. U njegovih više od 200 aktivnih rudnika dominiraju strane tvrtke iz Kine, Švicarske i SAD-a, dok državne tvrtke igraju sporednu ulogu. Za to je zaslužan bivši predsjednik Alberto Fujimori koji je došao na vlast 1990. godine. Dotadašnju hiperinflaciju, nezaposlenost i probleme s gerilskim skupinama odlučio je riješiti "fujischockom": rezanjem državnog sektora, neoliberalnim reformama, rapidnom privatizacijom, obračunima s komunistima… Ukratko, svime zbog čega je uživao podršku SAD-a, a u narodu dobio nadimak Chinochet. Bila je to igra riječima jer se osobe azijskog podrijetla u Peruu od milja zovu "el chino", a stil vladavine bio mu je kao u Pinocheta.
U procesu privatizacije pala je i ogromna državna rudarska tvrtka Centromin Peru, a strani investitori i tvrtke dočekani su s crvenim tepihom: niski porezi, oslobađanje od plaćanja tantijema vladi, dozvola da sami vrše nadzor i predaju izvještaje o vlastitom djelovanju na okoliš, pomoć države u zgrtanju zemljišta… Porez koji plaćaju na iskorištavanje rudnika do lokalnih zajednica dolazi na kapaljku jer ugovori pogoduju korporacijama, a političari pune svoje džepove. Ekonomija na papiru raste, ali trećina peruanske populacije i dalje živi u siromaštvu, zbog čega se za Peru kaže da je "zemlja bogata siromaštvom" i "prosjak na zlatnoj klupi".
Cusco je bio prijestolnica Inka (Foto: Lidija Čulo)
Prošlo je petsto godina otkako su Španjolci došli, porobili domorodačko stanovništvo i natjerali ga da za njih iskopava zlato. Do danas se nije puno toga promijenilo. Domoroci su štovali planine i vjerovali kako one imaju božanska svojstva - zato su tamo dizali svetišta i hramove, a kroz rituale tražili dozvolu Majke Zemlje za korištenje prirodnih resursa. Sada su prisiljeni tražiti spas u blatu i eksploatirati prirodu za korporacije, suprotno svojim uvjerenjima da su čovjek i okolina u konstantnom reciprocitetu.
Hramove posvećene prirodnim božanstvima Španjolci su uništavali da bi tim kamenom i materijalom gradili svoje crkve na njihovim temeljima. Oltari i svodovi katoličkih crkvi su namočeni u zlatu do te mjere da čovjek ima osjećaj kako će početi kapati po njemu. "Otopili smo carstvo za nju", tako opisuju Crkvu sv. Franje u Limi. Ironično, upravo je papa Franjo upozoravao kako je zlato postalo lažni bog koji zahtjeva žrtvovanje ljudi – i to onih koji su istinski vlasnici ove zemlje, a kojima možda kao nikad dosad prijeti izumiranje.
Kada su Španjolci 1532. godine uhvatili posljednjeg Inka cara, Atahualpu, tražili su ga bogatstvo u zamjenu za slobodu. On im je obećao količinu zlata i srebra koja će ispuniti cijelu prostoriju u kojoj je zarobljen – i zaista, ono je uskoro počelo pristizati sa svih strana zemlje. Španjolci su zlato i srebro uzeli, a Atahualpu prevarili i ubili. Jedna legenda kaže da je Francisco Pizzaro rekao Atahualpi: "Vjeruj mi, dajem ti svoju riječ kao Španjolac", a ovaj je na to odgovorio: "Sumnjam, upoznao sam i previše Španjolaca." Soba u kojoj je Atahualpa bio zatočen danas je sačuvana kao spomenik u regiji Cajamarca – jednoj od najsiromašnijih pokrajina u Peruu. U njoj se nalazi i Yanacocha, najveći rudnik zlata u Južnoj Americi.
Ne postoji bolje mjesto od Južne Amerike da ispuni čovjeka klasnim bijesom. Isto tako, ne postoji bolje mjesto od Južne Amerike da čovjeka ispuni nadom. Istina, Peru nisu samo alpake i Indijanci na frulama. Peru su dekice za teret u šarenim bojama, zdravi bijeli zubi (kažu da je to od koke) razvučeni u širok osmijeh, ulični vašari koji vraćaju u devedesete, Inka ponos na svakom koraku i sveta Majka priroda, sindikat cocalerosa i solidarnost s Palestinom, gostoljubive obitelji koje priđu strancu na cesti da ga pitaju odakle je i sviđa li mu se njihov grad, te sve ostalo zbog čega "el continente olvidado" moj prijatelj zove "posljednjim uistinu ljudskim mjestom na svijetu".
Peru su stotine prosvjeda godišnje pod geslom "Bez zlata se živi, ali bez vode se umire" i borba koja traje. Peru su aktivisti i novinari koji riskiraju živote odlazeći u ilegalne rudnike da bi izvještavali o modernom robovlasništvu. Njihove desetljetne bitke mogu se opisati kroz nacionalne nogometne slogane: "Igrali smo kao nikad, izgubili kao uvijek", ali i "Ako se ne napatimo, nije vrijedilo". Peru je Gustavo Gutiérrez, svećenik koji je položio temelje teologije oslobođenja, vjerovanja da kršćanstvo i socijalizam idu ruku pod ruku. Peru su zaključak Michaela Parentija da "Treći svijet nije siromašan i nerazvijen, već preeksploatiran", i ove iste prašnjave ceste kojima je prije 70 godina putovao mladi Che Guevara, posvetivši najveći dio svog dnevnika Peruu. Promatrajući bogatu zemlju i siromašne ljude, u svojim pismima zaključuje kako je "putovanje Južnom Amerikom započeo kao znatiželjan putnik, a završava ga kao čovjek sa svrhom".
