Putujemo prugom prema nebu! Ne čudite se. Baš tako, prema nebu!

Kad smo nešto prije pet sati, još mamurni i neispavani, stigli na željezničku stanicu u Salti, na brzinu napustivši svoje tople postelje u jako dobrom hotelu, naš nebeski vlak već nas je čekao na poprilično zatravljenom prvom kolosijeku. Odmah nam je bilo jasno da dolasci i polasci vlakova s ovog kolodvora nisu baš česti. Putne smo torbe ubacili u vagon broj 4078 i udobno se smjestili pored prozora. Točno u šest sati krenuli smo s kolodvora, najprije prema jugu, prema stanici Rosario de Lerma, a potom na sjever, kroz stanice Campo Quiano, Chorrrillos, Puerta Tastil, Tacuara i sve dublje u Ande. Već u 6.15 poslovično pričljivi Miguel vodio je glavnu riječ: "Četiri su vlaka u svijetu koja zaslužuju da ih danas spomenemo s dužnom pažnjom. Na prvom je mjestu, bez ikakve dvojbe, legendarni 'Orijent ekspres' koji uvijek i iznova kod svakog Evropljana budi neskrivenu nostalgiju. Zatim, tu je Transibirska željeznica. Udaljenost što je prevaljuje od Moskve do Vladivostoka za mnoge je, pa tako i za mene, gotovo nepojmljiva. Potom TGV, francusko željezničko čudo, čija brzina izaziva samo divljenje. I konačno, el tren a las nubes – nebeski vlak – u kojem se sada nalazimo. Ako od mene slučajno očekujete savjet kako da se u njemu ponašamo, razočarat ću vas. O nebeskom vlaku ne znam gotovo ništa; za mene je on veća zagonetka od bilo koje prašume..."

Izgubljen u pustoši: nebeski vlak na putu za Socompu

Kružno penjanje

Zapravo i svi mi ostali smo u sličnoj neprilici: nemoćni u svojem krhkom znanju bojažljivo listamo tanku brošuricu u kojoj su navedeni najosnovniji podaci o ovom zemaljsko-nebeskom čudu. Iz nje uz ostalo doznajemo: začetnik ideje o željeznici preko Anda američki je inženjer Ricardo Fontaine Maury iz Philadelphije. (Njemu u čast i jedna željeznička stanica, ona na nadmorskoj visini od 2358 metara i deveta po redu od Salte, nosi njegovo ime – Ingeniero Maury.) Gradnja je počela 1921. i trajala bez prekida punih 27 godina – sve do 1948. Maury, nažalost, nije dugo uživao u plodovima svojega monumentalnog projekta. Samo dvije godine nakon što je prvi vlak krenuo iz Salte prema pacifičkoj obali, Maury je umro u svojem domu u SAD-u. Nebeski vlak povezuje gradove Saltu u Argentini i Antofagastu u Čileu, a udaljenost između tih dviju željezničkih stanica iznosi 915 kilometara. Na dijelu pruge između Salte i glasovitog vijadukta Polvorilla, dakle na argentinskoj strani, vlak prelazi preko 29 mostova i 13 vijadukata; graditelji su morali probiti i 21 tunel. Vijadukt Polvorilla dugačak je 224 metra, visok 70 metara, a metalna konstrukcija od koje je građen teška je 1600 tona.

Između željezničkih stanica El Alisal (nalazi se na nadmorskoj visini od 1806 metara) i Maury vlak u dva navrata mora voziti naprijed-nazad, kako bi svladao veliku uzbrdicu. Na pruzi je još jedna projektantska zanimljivost – kružni tok! Naime, u blizini željezničke stanice Diego de Almagro, na nadmorskoj visini od 3500 metara, graditelji su se suočili s gotovo nerješivim problemom – s dva golema gorska sedla koja su se ispriječila na trasi. Jedini izlaz Maury je vidio u tzv. pružnoj osmici, kružnom penjanju preko brda. Mnogi neupućeni putnici ostaju prilično iznenađeni kad, primjerice, u deset sati ujutro stignu pod prepoznatljivu crnu liticu, a sat vremena kasnije opet se nađu na istom mjestu, ali s druge strane i samo desetak metara više! Inače, najstrmiji su usponi između željezničke stanice Cachinal i prijevoja Chorrillos (na argentinskoj strani) te graničnog prijelaza Socompa i stanice Augusta Victoria (na čileanskoj strani).

Željeznicu su gradili radnici iz mnogih dijelova svijeta. Uz prugu se nalaze i groblja gdje su poginuli radnici pokapani. Zanimljiv je još jedan detalj: u službenim dokumentima stoji, naime, da je jedan od građevinskih radnika na pruzi bio i – Josip Broz Tito koji je, kako se navodi, "u to vrijeme bio u egzilu..."

Pruga je uskotračna, a najviša točka koju doseže planinski je prijevoj Chuqui Laqui, na nadmorskoj visini od gotovo 4500 metara. Vlak je samo turistička atrakcija: nema stalnog voznog reda, vozi dakle po potrebi! I to, doznajemo, samo od početka travnja do kraja listopada. Ostalih sedam mjeseci pruga je, zbog kišne sezone i visokih snjegova, zatvorena za sav promet. Cijena vozne karte na relaciji Salta – Polvorilla – Salta stoji 95 američkih dolara.

Ali sve je to škrto, zaključujemo, oskudno i premalo da nas do kraja uvede u novi svijet, u svijet željeznice među kondorima. Ipak, tješimo se, mnogo toga imat ćemo prilike izravno vidjeti i doživjeti.

 

Besplatni churasco

Sporo promiču prvi kilometri. Vlak sipljivo grabi oštrom uzbrdicom i žalosno cvili kroz ranojutarnju sivu izmaglicu, ostavljajući iza sebe, lijevo i desno, krotku i neuglednu ravnicu, prekrivenu kržljavim grmovima i žilavom gorskom travom. Kroz prozore vagona jedva se naziru krovovi kuća razbacanih uz prugu: preko rijetkih krošanja oskudno zelenog drveća u daljini se vide osvijetljeni crkveni zvonici u Salti, koja se tek sprema za buđenje. Kad se grad potpuno rasani, mi više nećemo biti u njemu – bit ćemo među pticama, u oblacima.

"Kupite moju ljamu": dječak je za mladunče tražio samo 15 dolara

Dok se brzinom jahača u kasu uspinjemo prema Rosario de Lermi pogled se nema na čemu zaustaviti: sve oko nas je već viđeno i poznato iz pokrajine Jujuy. Stoga u pravim čoporima bezglavo hodamo gore-dolje kroz prepune vagone, tražeći kakvu zgodnu zanimljivost prije nego što se vlak posve ne odvoji od monotone ravnice i zađe među strme litice. U restoranu nas čeka prvo iznenađenje – besplatni churasco, sočni goveđi odrezak pečen na žaru, prženi krumpiri i prava brazilska kava! Nismo navikli na tako obilan i kaloričan doručak: putujući kroz pampu i prašumu uglavnom smo živjeli na konzervama i hrani posebno priređenoj za takve prilike (dvopek, ražene pahuljice, šećerne table, vitaminski kolačići, dehidrirano tijesto, mlijeko u prahu, bljutavi kakao razmućen u vodi...).

Velika nas se većina ne odvaja od fotoaparata, videokamera i bilježnica u koje marljivo unosimo najzanimljivije impresije s ovog putovanja. Jedni drže da je neobično važno zapisati da svaki vagon ima 64 sjedala, drugi pak smatraju zanimljivošću da se prozori u nebeskom vlaku otvaraju – prema gore, treći tonski bilježe riječi pratećeg liječnika i dvojice njegovih pomoćnika koji su sastavni dio grupe službenog osoblja vlaka; njihov je zadatak da se brinu za putnike koji teško podnose visinsku bolest, odnosno nedostatak kisika. Četvrti su isključivo zaokupljeni onim što se zbiva izvan vagona. Peti, a to su najčešće televizijski snimatelji, stoje na ograđenoj platformi snažne dizel-lokomotive i odatle neumorno snimaju prizore što se izmjenjuju pred našim očima.

Kako se penjemo sve više, u vlaku postaje sve hladnije. Zapravo, sa svakih novih 500 metara nadmorske visine postojećoj odjeći treba dodati nešto još toplije. Kad smo se u Salti ukrcali u vlak, većina je imala na sebi samo majice kratkih rukava. Sada su mnogi u vunenim vestama ili čak u debelim jaknama. Zimske kape doći će na kraju. S promjenom garderobe, mijenja se i izvanjski krajobraz. Vegetacija je sve oskudnija: prate nas još samo kaktusi, usamljeni poput gubavaca, i visoki trnjaci posuti jutarnjim mrazom. Usjekom kojim putujemo davno prije nas putovali su ledenjaci: jasno se razabiru okomite stijene, kao nožem odrezane, mimo kojih se ruše bistri planinski potoci.

 

Na 4000 metara

Uvlačimo se u samo srce Anda. Sada nas prati još samo pokoji kaktus, crno stijenje, zatravljene razvaline starih indijanskih naseobina, rijetko planinsko raslinje i – drveni telefonski stupovi, nagnuti u smjeru vjetra. S jedne i druge strane pruge prostire se beskrajno kameno sivilo: zemlja je pjeskovita, izbrazdana gorskim bujicama. Sve se prilagodilo surovoj planinskoj klimi u kojoj dominira oštar ledeni vjetar, sličan našem sjeverci. Prava nas iskušenja tek očekuju. Kotači vlaka okreću se sve sporije, dosadno kloparajući i cvileći, što u ovoj djevičanskoj tišini doista zvuči preglasno. Ali malo tko obraća pažnju na to: svi su zaokupljeni onim što se zbiva uz prugu. Upravo smo na nadmorskoj visini od 3503 metra i prolazimo kroz željezničku stanicu Diego de Almagro, zapravo urušenu planinsku kućicu koja je dobila ime po španjolskom kapetanu, obješenom u Cuzcu, prijestolnici Inka, po naređenju konkvistadora Pizarra. Inače, velika većina stanica na ovoj pruzi nazvana je po imenima poznatih ličnosti iz bliže i dalje povijesti ovoga kraja: Maury je, rekli smo, dobila ime po graditelju pruge, Alvarado po istoimenom kapetanu, suradniku glasovitog generala Belgrana, borca za argentinsku neovisnost, Lerma po Hernandu de Lermi, utemeljitelju Salte, Sola po bivšem guverneru ove provincije...

Usamljeni kao gubavci: kaktusi na obroncima Anda

Na nadmorskoj smo visini od blizu 4000 metara. S lijeve strane pod suncem blista vrh Cachi, naprašen snijegom i visok 6720 metara. Prati nas i jedan neobičan fenomen, sličan fatamorgani: kud god se okrenemo, Cachi nam je neprestano pred očima, kao nešto neizbježno, nešto neizbrisivo. Dosegli smo Munano, na nadmorskoj visini od 3952 metra. Željeznička stanica izgrađena je od kamena, s kosim krovom, i potpuno je pusta. Nakratko se zaustavljamo i izlazimo iz vlaka da bismo osjetili fijuk planinskog vjetra, ali i da bismo oblacima pogledali u tjeme. Ispod nas, u dolini, samo se bijele stratusi i cumulusi, kao velike razlivene lokve mlijeka.

Neki od putnika osjećaju i prve blage simptome visinske bolesti: umor, otežano disanje, pokreti su im usporeni, a svaki korak je popraćen golemim naporima. Riječ je uglavnom o starijim i korpulentnijim osobama, bez jače tjelesne kondicije i s dijagnosticiranim slabostima krvožilnog sustava. Kako ćemo se uspinjati, i ti će simptomi kod njih biti sve izraženiji. Ipak, u najtežem stanju je mađarski novinar Sandor Dave, kojem je iznenada pozlilo; ima ozbiljne srčane tegobe. U jednom smo se trenutku uplašili čak i najgorega. Zbog velike nadmorske visine naš nam helikopter, stacioniran u Salti, nije mogao priskočiti u pomoć, pa su nesretnog Sandora najprije landroverom spustili s Anda – a to je trajalo više od pet sati – a potom ga iz podnožja, u pratnji liječnika, prebacili u bolnicu u Antofagasti, u Čileu. Kažu, u posljednji trenutak.

Željeznicu su gradili radnici iz mnogih dijelova svijeta. U službenim dokumentima stoji da je jedan od građevinskih radnika na pruzi bio i – Josip Broz Tito koji je, kako se navodi, "u to vrijeme bio u egzilu..."

 

Ledena noć u Andama

U prvom poslijepodnevnom satu stižemo na željezničku stanicu San Antonio de los Cobres, koja se privila uz sam skut planinskog vrha Terciopela. Najveće je i najznačajnije mjesto, zapravo administrativno sjedište ovog dijela Anda. Stotinjak metara od pruge, u samoj stjenovitoj udolini, podignuto je nekoliko desetaka kamenitih kućica i pogon za preradu šljunka. Čim se vlak zaustavio na vjetrometini, odmah su ga okružili mnogi mještani, nudeći svoje zanimljive i jeftine rukotvorine, izrađene uglavnom od ljamine dlake: rukavice po cijeni od dva dolara, pletene kape po tri dolara, torbe za pet dolara, veste za 15 dolara...

Prešli smo nekoliko stotina kilometara od Salte, i čini nam se da putujemo cijelu vječnost. Pješice se spuštamo u mjesto da bismo se vidjeli s ekipom iz konvoja, koji su nešto ranije pristigli planinskom cestom. Uporno nas prati preplanuli golotrbi dječak, noseći u naručju malu bijelu ljamu i nudeći nam je na prodaju. Solo quince pesos! Samo petnaest pesosa, neprestano viče za nama i draška životinjicu po gubici, gotovo je ljubeći. Kupoprodaja, naravno, nije sklopljena, iako su mnogi od nas zamalo pali u iskušenje da uzmu malu ljamu koja je samo tužno blejala.

Dok je vlak stajao na stanici, jedni su vrijeme iskoristili da obiđu obližnje indijansko groblje, smješteno u zavjetrini iznad pruge i prekriveno bijelim vijencima. Drugi, najvećim dijelom oni koji su osjećali simptome visinske bolesti, uglavnom su pijuckali kavu u vagon-restoranu, skupljajući snagu za još veće napore. Treći su pak krenuli kroz San Antonio de los Cobres, dalje prema čudno zelenoj ravnici što se prostirala na kilometar od nas. Doista je izgledala zeleno kao jutrom orošena zelena livada na šumskom proplanku. Međutim, kad smo stigli do nje, shvatili smo da je sve to samo fatamorgana. Iz daljine je sve uistinu izgledalo poput beskrajnog zelenog saga, ali čim smo zagazili u trnovito grmlje, upali smo u pijesak i kamenje, a iluzija zelenila nestala je kao rukom odnesena. Ipak, nismo došli uzalud: u daljini, u škrtom grmlju, koje je treperilo na podnevnoj gorskoj jari, paslo je petnaestak gunaca, rijetke andske životinje iz porodice ljama, koja se nalazi pred istrebljenjem. Čim su osjetili našu blizinu, odmah su se dali u divlji bijeg, ali smo ipak uspjeli napraviti nekoliko snimaka.

Faksimil dijela turističkog prospekta u kojem se spominje i "el Mariscal Tito"

Nešto poslije tri sata poslije podne vratili smo se u vlak, prilično umorni i iscrpljeni, što od dugog pješačenja, što od jačine planinskog sunca, što od soroche koja ipak – bez obzira na tjelesnu snagu i izdržljivost – s vremenom načne svačiji organizam. Dugi otegnuti zvuk lokomotive, nalik na brodsku sirenu, u 16 sati najavio je nastavak putovanja. Vlak nas sada penje još više, prema napuštenoj naseobini Mina Concordia, na visini od 4144 metra iznad mora, pa još više, u samo podnožje Chorrillosa (4476 metara), da bismo se oko 22 sata zaustavili u mjestu Tolar Grande i podigli logor. Crvenih obraza i promrzlih prstiju na brzinu smo iz torbi izvukli toplu zimsku odjeću da bismo barem malo ublažili hladnoću koja se nezadrživo i protokom svake minute sve dublje uvlačila u kosti. Tko je još imao snage, taj je razapeo šator u nekoj od zavjetrina, a tko nije – taj je ostao spavati u hladnom vlaku. Među potonjima sam bio i ja.

Prva slika koja nam se ujutro ukazala ispred očiju bili su neprozirni prozori s debelim slojem leda na staklima. Netko je u polubudnom stanju mrmljao sa svoga sjedala. "Jedva čekam Atacamu. Tamo, u pustinji, barem neću cvokotati..." Taj netko međutim nije ni slutio da je hladnoća, pomiješana s ledenim pustinjskim vjetrom koji se obrušava sa zasnježenih planinskih vrhova, u Atacami još surovija i neugodnija od one na Andama. Zapravo, uskoro smo se imali suočiti s neobičnim klimatskim fenomenom: paklenim dnevnim vrućinama i noćnom morom zvanom – pustinjska zima u Atacami.

(Nastavlja se)