Izložba Glas Jovanke Broz (Srpski kulturni centar, Zagreb, Preradovićeva 21, 8.4.-30.4. 2025.) ukazuje na glas žene u tri različita segmenta života Jovanke Broz u kojima su jasno izraženi njezin nepokolebljiv stav i upornost. Izložba uspostavlja kontinuirani glas borkinje i prve dame Jugoslavije te nadomješta naizgled oduzeti glas protagonistice izložbe nakon njenog prisilnog udaljavanja od Tita te perioda šutnje koji nastupa nakon Titove smrti i raspada Jugoslavije. Taj period izolacije izložba tumači kao njenu svjesnu odluku, dostojanstven oblik suprotstavljanja društvenom i političkom okruženju koji ju je odbacilo.
U prvom dijelu izložbe pratimo kroz fotografije i dokumente mladu Jovanku Budisavljević, odlučnu djevojku koja se pridružuje Narodnooslobodilačkoj borbi, u kojoj je bila i ranjavana, no koja ne odustaje te s dvadeset godina postaje najmlađa žena s oficirskim činom.
Tako prva od zastava, dio likovnog postava[1] izložbe Glas Jovanke Broz, ilustracija Jovanke kao mlade partizanke, obučene u pump-hlače od talijanske deke i vojničku košulju, predstavlja Jovanku kao jednu od osamdeset odabranih djevojaka koje su se javile za formiranje Prve ličke ženske omladinske partizanske čete, prve jedinice ove vrste u NOB-u jugoslavenskih naroda formirane u Lici[2], među kojima je samo nekoliko djevojaka imalo više od dvadeset godina. Ujedno zastava mlade partizanke simbolizira i sve druge djevojke i žene koje su NOB-u doslovno izvojevale svoja prava. Jovanka je postala članica Komunističke partije Jugoslavije 1942. godine te je bila dio Šeste ličkoj divizije[3] koja je napustila je Liku 1943. godine i ušla u sastav 1. proleterskog korpusa u Bosni. Nešto prije početka Sedme neprijateljske ofanzive i desanta na Drvar Jovanka je postala politički komesar u korpusnoj bolnici. Kako u velikom dijelu izložba govori i o odjeći, iskoristit ću riječi Jovankinog biografa Đure Zagorca: "Jovanka je bila jedna od prvih pripadnika ženske čete koja je prihvatila da opremu aktivnog borca zamijeni bolničkom, čemu su sigurno doprinela lična i porodična stradanja."
Prvi segment izložbe želi ukazati na ulogu žena u NOB-u, koje su vjerovale da budućnost za koju se bore donosi ne samo slobodu i nezavisnost zemlje nego i slobodu i prava ženama. Kako izbijanjem ustanaka težište aktivističkog djelovanja proleterki uključuje i mobilizaciju seoskih žena, pod utjecajem uključenih komunistkinja progresivnu akciju na selu imaju neko vrijeme zadruge, pa Seljačko kolo Samostalne demokratske stranke ima svoju čitaonicu u kući Jovankinog oca Miće Budisavljevića Zalića u selu Pećani, što je u velikoj mjeri utjecalo na Jovankin životni put, s obzirom na to da su se i kasnije u njihovoj kući održavali sastanci za pomoć partizanskom pokretu.
Budući da je Jovanka Budisavljević bila visoko pozicionirana i afirmirana žena NOB-a, njeno imenovanje za domaćicu i higijeničarku u Belom dvoru danas možda zvuči neadekvatno očekivanjima i dovodi u pitanje osnovne premise Rezolucije[4] Prve zemaljske konferencije AFŽ-a, koja ističe: "U toku oslobodilačkog rata dogodio se krupan, istorijski preokret. Stupajući aktivno u borbu za oslobođenje svoga naroda žene istovremeno dobivaju i potpunu ravnopravnost s muškarcem. U redovima Narodnooslobodilačke vojske i na oslobođenoj teritoriji, žene su stekle potpunu ravnopravnost u vojsci, one zauzimaju sve političke i vojne funkcije prema zasluzi i sposobnosti; na oslobođenoj teritoriji dobile su pravo biranja i pravo da budu izabrane..."
Međutim, Jovanka Budisavljević bila je počašćena mogućnošću da preuzme takvu funkciju i boravi u blizini Josipa Broza Tita, s tim da će tu funkciju postepeno i smjerno preoblikovati i nadopunjavati. Godine 1952. postaje Jovanka Broz, prva dama, pratnja predsjednika Tita na službenim putovanjima i prijemima.
Druga zastava istaknuta na ovoj izložbi ukazuje na njezinu upečatljivu pojavu u ulozi prve dame Jugoslavije. Jovanka Broz, unatoč tome što je bila partizanka s vojnim činovima, unutar novog sustava politički nije bila uvažavana, iako je imala političkih ambicija i sudjelovala je na službenim sastancima državnog vrha te je prenosila Titu svoja razmišljanja vezano za njegove bliske suradnike, što će biti za nju kasnije biti kobno.
Godine 1956. Jovanka se pojavljuje na naslovnoj stranici časopisa Žena danas te je tada dala i izjavu za časopis. "Tako saznajemo da je Jovanka Broz primijetila kako se sadržaji vezani za položaj žene mogu naći skoro isključivo u standardizirano ženskim časopisima, a da se u dnevnoj štampi skoro i ne spominje ništa o statusu žene, i zaključuje: "Pitanja političkog i društvenog položaja žena i ostale probleme u vezi sa ovim smatram da treba da se tretiraju kroz ostale stranice na kojima se piše o pitanjima našeg unutarnjeg života, jer ovo kao što je poznato, nisu neki posebno ženski problemi, nego zajednički problemi čitavog našeg društva i kao takve ih treba i tretirati kroz štampu."[5] Jedan od glavnih argumenata za ukidanje AFŽJ 1953. bio je baš taj – da su žene dobile sva politička i socijalna prava i da se njihov status sada ne treba promatrati izolirano od položaja ostalih članova društva, te stoga nije potrebno ni postojanje ženske političke organizacije"".[6]
Svjetski mediji je većinom u početku predstavljaju kao suprugu Josipa Broza Tita, no njena pojava, način odijevanja i osmijeh dominirali su na zajedničkim fotografijama te su u velikoj mjeri nadopunjavali stil predsjednika i gradili imidž nove, moderne socijalističke države.
Zbog svog načina odijevanja po najnovijoj europskoj modi, ali i po eleganciji i osobnom stilu bila je prepoznata kao modna ikona u pedesetim i šezdesetim godinama Titove Jugoslavije. Stoga izložba u svom centralnom dijelu donosi kolekciju haljina i drugih odjevnih predmeta koji su karakteristični za taj životni period Jovanke Broz, i to kroz dokumentarne fotografije s prijema i putovanja na kojima ih je nosila, a koje bilježe i brojne državnike, političare, glumce, kao i niz zajedničkih trenutaka Jovanke i Tita, i koje za izložbu ustupa partner izložbe Fondacija Jovanka Broz.
Treći dio izložbe je pod zastavom glasne i mučne šutnje, izraženog inata i dostojanstva. U tom segmentu izložba ukazuje na namjernu društvenu i političku izolaciju Jovanke Broz te s druge strane na Jovankin otpor prema sustavu kroz samoizalociju od javnosti i odluku o šutnji pred medijima. U tom periodu života Jovanka Budisavljević Broz živi život obespravljene supruge, žene koja se bori za svoja građanska prava. Nakon Titove smrti ne traži nekretnine, na koje bi sve druge žene stekle pravo nakon smrti njihovih supružnika, ona ne koristi svoja poznanstva sa svjetskim državnicima niti kontaktira medije, već se bori pravnim putem za ono što je do tad u životu koristila, potražuje nakit, torbice, odjeću i svoja prava.
U trećem dijelu izložbe donosimo donosimo fotografsku i filmsku arhivu, štampu, pisma, te brojne dokumente vezano za ostavštinu i medijski kreirane konstrukte o Jovanki Broz, među kojima je i onaj da je Jovanka živjela bez osobnih dokumenta. U prilog oslikavanja takvog konstrukta prilažemo njezinu ličnu kartu još neodlijepljenu s papira, koja potvrđuje Jovanku kao osobu dosljednu u otporu prema onome što joj nije prihvatljivo, a za nju je to bila nova država i nestanak one u kojoj je željela živjeti.
--------------------------------------
[1] Za dizajn postava, vizualni identitet i ilustracije izložbe zaslužan je dizajnerski studio Parabureau – Igor Stanišljević i Tena Križanec, ilustracije Natalia Linowska
[2] Prva lička ženska omladinska partizanska četa formirana je 25. 8. 1942. godine u selu Trnavac u blizini Plitvičkih jezera.
[3] Šesta lička divizija odlazi iz Like u Bosnu te 1943. godine ulazi u sastav 1. proleterskog korpusa u Bosni, kasnije nazvanog Nikola Tesla.
[4] Rezolucija Prve zemaljske konferencije AFŽ-a, 8. XII. 1942, Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (AIHRPH), oznaka AFŽ, broj 1/1b.
[5] Časopis Žena danas, „Jovanka Broz u poseti našoj redakciji“, februar–mart, 1956, str. 4.
[6] Ivana Pantelić, „Uspon i pad 'Prve drugarice' Jugoslavije: Jovanka Broz i srpska javnost 1952–2013“. JP Službeni Glasnik, Beograd, 2018.
