Naoko tiha i mirna osoba, od koje ne bismo očekivali zaglušujući verbalni bubanj vike, može nas u svakom času iznenaditi svojim iznenadnim dobošima srca. Dišu među nama takvi ljudi, ili barem povremeno u naše krajeve navraćaju, oni naši bližnji koji nam pokazuju vrijednosti što su nama imanentne, ali ih ne opažamo, ili nam iskrnji naši izvana donose vrednote na kakve kod kuće nismo naviknuti. Profesorski smiren i pacifistički nekonfliktan, pravednošću vođen i poštenjem pogonjen, pisac i sveučilišni nastavnik Predrag Matvejević na više je načina oplemenio duhovnu zapuštenost hrvatske kulturne scene. Pišem hrvatske, čitaj – jugoslavenske...
Kao vrlo angažirani intelektualac koji je, sportskim rječnikom govoreći, išao glavom onamo gdje drugi nisu htjeli nogom, krčio je nove putove i obnavljao one zapuštene sijekući šipražje i korov onako kako kirurg odstranjuje tumore ili nekroze, vjerujući – ponekad, možda počesto, i zanesenjačkim hotimičnim infantilizmom – kako staranje i borba za pravednije i humanističkije društvo nikad ne smiju ni oslabjeti ni posustati. U tom hodu zadobivao je nebrojene udarce i fasovao nerijetko i unaprijed zagarantirane osude i osporavanja; ali, nije bilo sile koja bi ga smetnula ili skrenula sa staze za koju je bio uvjeren kako vodi u pravcu nepatvorene čovječnosti i pravednosti.
U tim gverama koje je vodio, često samostalno kao slobodan strijelac ili vuk samotnjak, bilo je potrebno jako puno odvažnosti i hrabrosti. Vremena nisu uvijek bila pogodna za nepodobne i samozvane junake. Usuprot takvim datostima Predrag Matvejević burdižao je prema naprijed i kad mu nije puhao povoljan vjetar u jedra, smatrajući kako se osviješteni pojedinac ne smije odalečiti od refleksa solidarnosti kad se neki njegov drug nađe u nenadanoj nevolji ili nedaći izazvanoj s moći kojoj je on bio podčinjen i subordiniran. Pa i onda kad je interes kolektiva bio ugrožen aparatom vlasti što je bila nada njim.
Neopreznom čitatelju Matvejevićevo će pismo izgledati podosta poltronski, pisano zamahom dodvoričkog adlatusa. Ama, to su stari trikovi retorike u štampanom tekstu što ima snagu izgovorenoga pred mnoštvom!
Moralna vizura Matvejevićeva personaliteta bila je naštimana i odnjegovana upravo po postulatima iznesenih svjetonazorskih stanovišta, pa kod nikoga ne treba izazvati posebnu prepast njegova vrlo živa potreba za javnom korespondencijom i općim apelima što su bili usmjereni na adrese gdje je bila stacionirana stvarna društvena moć. U nizu tih zagovarateljskih težnji i dobrohotnih nakana bilo je i otvoreno pismo što ga je Matvejević, evo, prije ravno pola vijeka, 1974. godine osobno bio uputio ni manje ni više nego doživotnom predsjedniku SFRJ, maršalu i drugu Josipu Brozu Titu.
Istodobno, taj i potez očajnika i ulog hazardera, ali i časni korak etički čistog intelektualca i proboj ratnika koji ne napada, nego koji (se) brani, mogao je završiti na razne načine pogubno za njega. Ne zaboravimo, Matvejeviću su tada – tek! – 42 navršene godine života... Josip Broz Tito gotovo je dvostruko stariji, a o razlici snage Davida i Golijata da se i ne govori.
Obraćajući se vrhovniku s onim intimističkim proemijem "dragi druže Tito", koji je u širokim narodnim masama imao besklasni prizvuk kolektivne filijacije, Matvejević je ad modum starinske literarne invokacije dao čitavom pismu i ugodbu iskrene i tople ljudske intonacije. Veleći u početku kako je dvaput čak odustajao od slanja pisma, angažirani intelektualac nedugo potom naglašava: "Prilikom Vaše, srećom kratkotrajne, bolesti bio sam ogorčen, osluškujući i ovdje u Zagrebu gdje živim i u Beogradu gdje često boravim kako bi Vas se na srodan način htjeli riješiti svi oni, avaj, prilično brojni krugovi kojima smeta bilo jedinstvo bilo ravnopravnost naroda ove zemlje. Jer, nije tu, naravno, u pitanju samo sahranjivanje Josipa Broza, nego daleko više želja da se njegovo djelo ponizi i poništi."
Neopreznom čitatelju Matvejevićevo će pismo izgledati podosta poltronski, pisano zamahom dodvoričkog adlatusa. Ama, to su stari trikovi retorike u štampanom tekstu što ima snagu izgovorenoga pred mnoštvom! Dozirano i na apotekarskoj vagi mudri je i razboriti profesor sve to inteligentno uvezao u koherentnu i harmoničnu cjelinu. "Ne govorim ovo apologetski, druže Tito, stran mi je takav govor", nastavlja Matvejević, priznajući kako je maršal "čovjek koji utjelovljuje naše jedinstvo" te da je sigurno svjestan "kakva se sve rješenja proriču, od anarhije i rascjepa, preko sukoba nacionalizma ili bratoubilačkog rata, do vojne intervencije, domaće ili strane".
Svjestan je Matvejević "da je dobro što se niste prije 'povukli', jer gotovo ne vidim kako bismo se izvukli iz nekih situacija, iz kojih ste nas upravo Vi izveli", pa dolazi do zaključka i prijedloga Titu nudeći mu rješenje da "osigurate svoju zamjenu", da "u neposrednoj budućnosti Vi lično možete motriti i kontrolirati uvođenje struktura koje će ostati za Vama". Jačajući vlastiti autoritet vjerom kako njegovo mišljenje "dijele mnogi predstavnici progresivne inteligencije, najprosvjećeniji umovi naših naroda", Matvejević sugerira Titu da napusti "jednu za drugom funkcije kao takve te, s potrebnog rastojanja, a s nesmanjenim autoritetom, provjerite njihovo funkcioniranje… To bi, uvjeren sam, dalo čitavu Vašem djelu najdoličniji smisao i najdostojniji zaključak u historiji i pred historijom". Jerbo "formula o doživotnom mandatu, koja se često nameće neoprezno ili nepromišljeno, a ponekad možda i s udvornošću, ne zvuči dobro!".
To što nije dospio u tamnicu nakon pisma Titu – a znamo gdje su i kako završili mnogi ini – Matvejević je objašnjavao s trima razlozima. Jedan je bio taj što je objavio knjigu "Razgovori s Miroslavom Krležom" (1969.) i bio njegov prijatelj, a i Tito je bio vrlo blizak s Krležom. Družili su se i na Brionima, a nekoga tko prijateljuje s Krležom i ugošćuje ga u svojoj luksuznoj rezidenciji ne šalje se u pržun.
Drugi razlog bje što je Matvejević surađivao s velikim francuskim listom Le Monde, gdje je objavio neke fragmente tih razgovorâ s bardom, a koji napisi donijeli su Krleži bolju europsku vidljivost i nekoliko prijevoda cjelovitih djela na više jezika. I treći uzrok neuhićenja Matvejevićevog bilo je njegovo članstvo u društvu P.E.N., međunarodnoj instituciji koja je cehovski okupljala najvažnije pisce, pjesnike i književnike općenito. Usprkos autokratskim simptomima Titove vladavine, njegova mu je inteligencija nalagala da oko sebe vazda ima pametne savjetnike koji će mu u svakom trenutku detektirati nekakav virus što bi – i njemu osobno i Jugoslaviji kao državi – mogao pomutiti dobru propagandu i ugodnu percepciju u svijetu.
Cijenim kako se Matvejević povodio za onom Hegelovom sintagmom glede "lukavosti uma", što je znao spominjati, pa je hladnoćom kockara zaigrao na tu kartu – i uspio! Nije sama njegova kuraža bila bez rizika i stavljanja glave na panj, ali je nakon takve odvažnosti ostao i sediment svjedočanstva kako se isplati lijepo odnjegovanim intelektom krenuti usuprot i sili i sistemu kad su nakane pravedne, a argumentacija neporeciva i takva da unaprijed ne osuđuje. Odvagao je sve činioce bistri um Matvejevićev, položio na tezulju izazova sve elemente koji su ga poticali na reakciju i krenuo u nepredvidivu akciju, koja je, srećom, završila po nje bezbolno.
Društvo koje smo napustili, ono jugoslavensko, i društva koja su nastala nakon raspada toga bivšeg, policentričnog kao i jezik, očito, nisu bili spremna za dosege humaniteta i solidarnosti među svim ljudima kakve je zagovarao intelektualac kalibra Predraga Matvejevića. Danas, s ove distance gledajući, može se činiti kako je vrijeme ipak učinilo svoje i da su glasi poput njegovog možda blizu mogućnosti da budu čujni i poslušani. Ili je to tek budalasta tlapnja i pia desideria? Pa opet, ostaju nada i vjera da ćemo dočekati stvarnost mirnodopskog časa za što se vas svoj život iskreno i bezinteresno savješću osokoljen borio i trsio ovaj junački barjaktar čojstva, čupatelj svakog oblika mržnje i netrpeljivosti među narodima i nacijama, iskorjenitelj huškanja jednih na druge i trećih na neke desete, hrabri heroj humanizma – Predrag Matvejević.
