Da nije svjetskih medija, ne bi hrvatska javnost ni dobila priliku osvrnuti se na početak reizgradnje dubrovačkog hotelskog kompleksa Kupari. Uočimo dakle najprije činjenicu da relativno značajne vijesti o sebi čitamo tek iz prekograničnog odraza, ili bar da samo tada na njih zaista obraćamo pažnju. A ne bi li se važnost teme i kakvoća njezine obrade radi bolje vidljivosti dodatno istakla, naši medijski dostavljači sadržaja obavezno podcrtavaju slavu dotičnih stranih izvora. Tako ovom prigodom Tportal, prvih dana ožujka, donosi naslov: "Ugledni Guardian raspisao se o kultnom Titovom odmaralištu pored Dubrovnika; ruglo postaje luksuzan resort".
Mjesec dana ranije o toj nas je sudbini "kultne" ostavštine informirao Poslovni dnevnik, naslovivši članak: "Počelo rušenje 'hrvatskog rugla': Na tom mjestu Singapurci planiraju gradnju najmodernijeg hotelskog resorta u Hrvatskoj". Ruglo je nesumnjivo ključna medijska riječ za nered po kući, kao efektni sukus građanskog revolta i preneraženosti. No tek ugled inozemnog porijekla osigurava poželjan recepcijski ishod, pa u ovom slučaju doznajemo kako je problem Kupara, devastiranih još u ratu, nedavno potencirao "ugledni BBC".
Ipak, ne bi imalo previše smisla nabrajati primjere uobičajene takve snishodljivosti i provincijalnog ushita, kad ne bi bili tijesno povezani s onim što upravo sada izvode buldožeri uz najatraktivniji dio obale Župe dubrovačke. Budući da se The Reputable Guardian, prigodno ga tako nazovimo, potrudio više nego konkurencija, napojit ćemo se dalje prvenstveno s toga medijskog vrela.
Reporterka mu je hvalevrijedno potegnula na jug Hrvatske, probazala kroz ruševine nekadašnjeg vojnog odmarališta u pratnji arhitekta zaduženog za reizgradnju, te nam iznijela svoja zapažanja. U prvi plan, već i podnaslovom, isturena je konstatacija da se "napušteno jadransko pribježište revolucionarnog lidera vraća u novi život" baš nakon što je tamo Kate Winslet snimila novi film, a Mr. Beast još jedan video za svoj YouTube kanal.
Odmah da kažemo, Josip Broz je tu više zbog ugleda, makar i poljuljanog, ali s vojnim odmaralištem Kupari on sam nije imao puno veze, osim što je nedaleko od toga hotelskog kompleksa bila namještena i njegova vila. No doživotni jugoslavenski predsjednik, istini za volju, nije toliko posjećivao Kupare koliko svoju omiljenu rezidenciju u Igalu, svega tridesetak kilometara dalje, u Crnoj Gori. Objektivna se vrijednost Kupara danas ne može niti indirektno odnositi na njegove preferencije, ali kolegica iz uglednog Guardiana ionako nije odviše pažnje iskazala prema historijskoj pozadini.
Ona tako otkriva, terenski izložena nametljivoj južini, da je i sama Jugoslavija nazvana po vjetru jugu, a šteta je što nije istraživanje još malo produbila do otkrića da smo njemu u čast okrstili i čitavu jednu stranu svijeta. Nadalje, otkriva nam da su Kupari prije tri i kusur desetljeća uništeni za vrijeme opsade Dubrovnika, premda je tamo bila posrijedi u prvom redu okupacija srpskih i crnogorskih snaga, trajanja nepunu godinu. Pritom se u dva navrata poziva na lokalce i njihove želje da se kompleks ponovno stavi u turističku funkciju. No izjava lokalnog življa u tom članku uopće nema; očito je da bezmalo sve informacije potječu od navedenog arhitekta, Marka Dabrovića iz studija 3LHD.
Izbor sugovornika, demonstrativno sveden isključivo na projektanta kojeg angažira investitor, trebao bi već sam po sebi biti povod za revidiranje Guardianova ugleda. Naime, u Dubrovniku postoji još arhitektonskih imena, pa čak imaju i svoje Društvo dubrovačkih arhitekata, k tome prilično aktivno. Pisalo se i u Novostima, prije gotovo osam godina, o tad već zahuktalim njihovim aktivnostima oko Kupara, ali za uvid u novije priloge tematiziranju ove materije upućujemo na lokalni medij Dubrovački dnevnik. Tamo je početkom veljače objavljen članak s naslovom: "Arhitektonski biser Kupara odlazi u prošlost, Ministarstvo ga odbilo zaštititi".
Sažeto da prenesemo, spor se dade svesti na pitanje hotela Pelegrin, jednog od šest većih i manjih smještajnih objekata bivšeg vojnog odmarališta, ali jedinog uistinu iznimno vrijednog u arhitektonskom pogledu. Štoviše, upravo je Pelegrin upamćen kao, po tome kriteriju, vjerojatno najznačajniji hotel u dobrovačkom kraju, inače karakterističnom s najgušće koncentracije hotelske izgrađenosti u Hrvatskoj generalno. Kasnomodernističko djelo sarajevskog arhitekta Davida Fincija u tom smislu predstavljalo je krunski dragulj novije baštine Dubrovnika.
Imajući to u vidu, tamošnji arhitekti upozoravali su i nadležna tijela i opću javnost na investitorsku prijetnju koja se nadvila poviše Kupara. Moglo bi se reći da su u njoj prepoznali zlokobnu najavu gradnje još starijeg i ljepšeg Pelegrina, ne dovodeći u pitanje samu obnovu hotelskog turizma u Župi dubrovačkoj. Prije svih, od njihovih se zahtjeva i sugestija distancirala ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, a paralelno i Općinsko vijeće Župe dubrovačke, nadležno za donošenje nove urbanističke prostorno-planske dokumentacije. Ministrica je svoju brigu prebacila na pomoćnika joj Davora Trupkovića, lani privedenog po nalogu EPPO-a zbog korupcije u aferi Geodezija. U ono vrijeme Trupković je bio glavni konzervator u državnoj Upravi za zaštitu kulturne baštine i v.d. pročelnik Konzervatorskog odjela u Dubrovniku.
Općinsko vijeće zatim je neometano pregazilo sve napore udruženja arhitekata i širom otvorilo prolaz investitoru koji i ovdje funkcionira više kao apstraktan subjekt, kapital per se. U međuvremenu ih se na toj poziciji izmijenilo više, pa je uz izvjesnog ruskog tajkuna spominjan i naš kapitalac Ivica Todorić, a u tako razgranatoj privatnoj igri zatečen je bio i kratkotrajni ministar graditeljstva RH Ivan Paladina. Nalik projektu apartmanizacije dubrovačkog brda Srđ pod izlikom razvoja golferske sportsko-turističke ponude, što je osujećeno zahvaljujući nevladino-aktivističkom zalaganju, ulagači su se mijenjali svako toliko, ali politička im potpora nije slabila.
Pelegrin nije bio te sreće, investitor je odlučio da mu taj hotel jednostavno ne treba, i radije je izabrao očuvanje i restauraciju manjeg objekta entuzijastičnog naziva Grand. Riječ je o prvom kuparskom hotelu, donekle historicističkom, jednokatnom zdanju podignutom još između dva svjetska rata na mjestu gdje su se dotad proizvodili crijepovi iliti kupe po kojima je to mjesto i dobilo ime. Novinarka će onoga uglednog medija stoga prezentirati Dabrovićevo objašnjenje po kojem Pelegrin više nije obnovljiv, bez propitivanja alternativnih mogućnosti, kamoli izvora neovisno-stručne analize problema.
Arhitektu i suvlasniku biroa 3LHD, glasovitog i nedvojbeno također uglednog, ne treba se čuditi; njima je zacijelo svejedno grade li Park kneževa u Zagrebu ili hotel na pulskom Lungomaru ili Rimac Kampus u Svetoj Nedelji ili ruše Pelegrin u Kuparima. Sve to ide u jedan portfelj, iako Dabrović nije vjerodostojan ni kad najavljuje gradnju u Kuparima "samo na mjestu postojećih objekata", jer danas projektirane "32 individualne vile na obroncima brijega" koje će biti prodane trajnim vlasnicima ili iznamljivane, prethodno nisu tamo bile niti u planovima. Njegova sugovornica ipak, umjesto zaključka, uviđavno prenosi frustraciju arhitekta prinuđenog da nenadano punih 10 godina čeka na prve radove.
"Sad svi čekaju samo da se to konačno i dogodi", glasi citat arhitekta 3LHD-a i zadnja rečenica Guardianove reportaže, ali definitivno ne prolazi vrijeme u iščekivanju svima jednako. Većina hrvatskih medija papagajski će preuzeti tamo podastrto stajalište od ugleda kao neupitno superioran uvozni artikl, garniran znanim investitorskim obećanjem zapošljavanja domaće čeljadi u prostoru koji se po toj imbecilnoj kakofoniji zvao "Titov Monaco" i "jugoslavenski Havaji". Kad si tako ugledan, slobodno možeš kolonijalistički lupetati po tastaturi poput buldožera, i sve će ti to pozlatiti domorodački benevolentni mediji.
A bit će da njima u konačnici nije važno ni to što ih ovdašnje tržište rada, sve napučenije inokontinentalnom radnom snagom, demantira otprilike toliko dugo koliko i ovaj projekt hvata zalet kroz institucije. Usporili su ga jogunasti predstavnici struke koje će novinarka Guardiana čisto usputno spomenuti kao stanovite nedefinirane "aktiviste", tj. "učesnike kampanje", ustvrdivši tek da im zalaganje - nije uspjelo. Tri decenije nakon ratnih iskušenja, i oni i Dubrovnik suočeni su s tim da za rušenje tamošnjih spomenika više nije neophodan vojni agresor; to su danas sve sami domaći i svjetski uglednici.
