Lijepo je bilo pretprošle srijede u Meštrovićevu paviljonu na Skupštini zagrebačkoga Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Prvo, članstvo je na tom sastanku odlučno i uspješno osujetilo nakanu svog vodstva da pokuša dubrovačkom HDLU oteti Florin dom, galeriju u Dubrovniku koju lokalni umjetnici koriste već 76 godina. Drugo, to nije ostvareno ni slučajno ni spontano, nego je akciji uvjerljivog skupštinskog preglasavanja ipak prethodila ciljana kampanja likovnjaka iz Dubrovnika i masovna posljedična mobilizacija zagrebačkih im kolega. Treće, postalo je time jasno da je apsolutno moguć i širi strukovno-politički angažman istog tijela naspram rečenoga dubioznog vodstva, ali uz nekoliko daljnjih bitnih napomena.
No vratimo se prethodno načas u Dom HDLU-a na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, s nadnevkom 6. ožujka, kad je u predvečerje izgledalo da bi improvizirana dvorana u katnom prstenu toga zdanja ovaj put iznimno mogla biti pretijesna za inače ne baš zainteresirano članstvo dotičnog zagrebačkog udruženja. Nije zgoreg odmah raščistiti jednu čestu zabludu ili bar nedoumicu u vezi s nazivljem i hijerarhijom dviju predmetnih udruga koje ćemo u nastavku imenovati HDLUDU, kao što se ona dubrovačka i sama naziva, te HDLUZG, kao što se zagrebačka ne predstavlja nikad, ostajući radije u sivoj zoni općejavnog uvjerenja da je posrijedi krovna nacionalna instanca svih domaćih likovnjaka. Naprotiv, takvo što uopće ne postoji, jer se ove godine navršava pola vijeka otkad se rasformiralo Udruženje likovnih umjetnika Hrvatske. I to bez nasljednika, pa su odvojena lokalna društva naposljetku ostala zasebnima, dok je HDLUZG ustrajao na indirektnom poticanju iluzije o centralnoj mu ulozi u novonastalom organizacijskom ambijentu.
Pa čak i ne samo indirektnom, kako će pokazati slučaj Florina doma, središta likovnjaka u Dubrovniku još i prije negoli ga je njegova prva vlasnica, slikarica Flora Jakšić, oporučno i nedvosmisleno ostavila njima u vlasništvo. HDLUZG se tako 2007. iznenada uknjižio na vlasništvo nad legendarnom galerijom u Uvali Lapad, prezentirajući sebe kao baštinika davnih ULUH-ovih ovlasti, e da bi nadležni prvostupanjski sud zatim ipak poništio njegov upis. Vrh zagrebačke udruge to je nadalje ponukalo da na Visokom trgovačkom sudu uloži žalbu i zahtjev da se predmet vrati na ishodišnu točku.
Ništa od tih ili drugih pripadajućih informacija i detalja nije bilo sadržano u pozivu na ovu Skupštinu HDLUZG-a, niti je za točku glasanja o presezanju za Florinim domom predviđena bila ikakva rasprava. Jedna druga predradnja, u svrhu pripreme članstva, s vrha je svejedno bila marljivo i brižno poduzeta, s obzirom na ono što smo čuli od par zatečenih članova. Oni su se prije skupštine suočili s telefonskim pozivima iz sjedišta HDLUZG-a, i s uvjeravanjem kako bi trebalo slijediti plan vodstva s daljnjim pravosudnim nastojanjem da se Florin dom strpa u portfelj zagrebačkog društva, najvećeg u Hrvatskoj. Štoviše, rečeno im je i da bi ono raspolagalo njime veoma praktično, tj. zamijenilo ga za određene dubrovačke apartmane u kojima bi onda mogli gostovati i umjetnici itd.
Ivan Skvrce, član HDLUZG-a i vodeći pobornik kontraprijedloga, onog da se izvole maknuti prsti od tuđeg posjeda, izborio se potom za pravo da svaki prijedlog dobije svojih pet minuta prezentacije. Izlaganje predsjednika udruge Tomislava Buntaka dalo bi se u biti svesti na dotad nepoznatu alternativnu ideju o svojevrsnoj podjeli vlasništva s nadzorom podijeljenim između HDLUDU-a, te članova HDLUZG-a porijeklom iz Dubrovnika, pa kako god takav identitet bio kvalificiran, i tek jednoga neutralnog zagrebačkog koji, dakle, nema veze s Dubrovnikom. Skvrce mu je oponirao nadahnutim govorom o tome kako je zapravo totalno ludo što se HDLUZG upustio u tužbeni proces oko nekretnine s kojom nije faktično nikad imao ništa. Ludo, naime, iz pozicije udruženja ljudi organiziranih zbog svoje ljubavi prema likovnosti, a o kojima on sam pritom ne može saznati tko su sve, jer na njegove upite za uvid u članstvo, nota bene, uprava HDLUZG-a izbjegava odgovoriti.
S tim u vezi, osvrnimo se na jednu važnu karakteristiku skupa u Meštrovićevu paviljonu, zbijenog pod izvješenim platnima izvjesne grupne izložbe, otprilike kao ispod tiramola s mokrom posteljinom. Između glavnog ulaza s indiskretno naparkiranim zaštitarskim vozilom i zapisničarskog stola na katu ispred kojeg se odmah stvorio red za ubilježbu prisutnih članova s pravom glasa, stala je čitava tajna čvrste ruke aktualnog vodstva HDLUZG-a. Broj redovnih, punopravnih članova nikome nije poznat, jer su mnogi od njih davno prestali uplaćivati članarinu, ili su umrli, ili preselili i odustali od aktivnog članstva. Zamjetan je stoga bio udio onih koji su na skupštinu došli, prema iskazu više njih, tek poslije uplate zaostatka do 2022. godine, kako je bilo određeno pravilima za ažuriranje popisa članova. A kad se kaže "aktualno vodstvo" HDLUZG-a, međutim, treba znati da su Buntak i potpredsjednik udruge Josip Zanki tu na vlasti još od one podcrtane 2007. godine, osim što je prvih desetak godina Zanki bio predsjednik, i Buntak prvi do njega, pa su se skladno zamijenili.
Za njihova zbrojenog mandata HDLUZG nije postao naprednija udruga u likovno-reprezentacijskom ili umjetničko-razvojnom ili kulturno-političkom ili strukovno-organizacijskom pogledu. No jest ostao žarište šireg utjecaja, i refleks nekretninsko-mešetarske pohlepe njegova vodstva u slučaju Florina doma zacijelo potječe iz naravi takvoga pozicioniranja udruženja. Uostalom, sam Tomislav Buntak naviknut je na slične manevre u matičnoj radnoj instituciji, zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje se premješta s funkcije prodekana na dekansku i uredno natrag, i to prodekana za financije i upravu.
Mimo toga, Buntaka se može zateći na poziciji člana Kulturnog vijeća za vizualne umjetnosti pri Ministarstvu kulture RH, a dobro pamtimo i harmoničan dekanski odnos prema Damiru Borasu, donedavnom rektoru Sveučilišta u Zagrebu. Nije nam poznato koliko je utemeljena informacija da isti taj sveprisutni kulturtreger danas figurira kao prvi HDZ-ov kandidat za idućeg ministra kulture, ali da se priča o tome, priča se itekako. U međuvremenu podvucimo crtu ispod njegova djelovanja u HDLUZG-u, s konzervativnim programskim nagnućima i reakcionarnim iskoracima, s poimanjem likovnjaštva kao vještine, ali ne i njegove vrijednosti u konceptualnosti, eksperimentalnosti, subverzivnosti, transgresivnosti, kamoli u vidnoj političkoj i društvenoj zaokupljenosti. Za usporedbu, smješteni su po tome na posve suprotnom polu u odnosu na puno manju i materijalno skromniju zajednicu HDLUDU-a koja pak istinski pršti od svoje umjetničke i šire progresivnosti u teoriji i praksi.
To vjerojatno donekle može objasniti i onaj bizarni prijedlog Josipa Zankija na skupštini, pod točkom "razno" – da se zagrebačka organizacija preimenuje u Hrvatsko društvo likovnih umjetnosti. Zaista, i to je moralo uzeti gotovo pola sata od sastanka u Meštrovićevu paviljonu, za mukotrpnu diskusiju o pitanju udružuju li se u ovom primjeru umjetnici ili, nekako, same umjetnosti. Naravno, do izražaja je opet došla činjenica da pored vrha HDLUZG-a postoji na toj adresi jedan drugi, daleko veći dio te organizacije. To su oni koji su se za ovu prigodu i potrebu aktivirali da s konačnim rezultatom 85 naprema 54 odbace upravo gnjusnu operaciju prisvajanja Florina doma, uz gromoglasni aplauz. Nikakav sličan pothvat nije realiziran u hrvatskim likovnjačkim krugovima i ustanovama u ovom stoljeću, pa nas je to ujedno nečemu poučilo.
Također i obavezalo same umjetnike, pošto su dokazali sebi i svijetu da mogu sudbinu vlastite strukovne organizacije uzeti u svoje ruke, osim što bi ukupni takav horizont iziskivao više od jednokratnog upada na skupštinu onih sedamdesetinekoliko članova koji nemaju veze s Dubrovnikom. Buntak i Zanki ne drmaju scenom zato što su najsposobniji, pa ni zato što bi privatno-interesno bili najkvarniji, nego zato što im očito nije lijeno pozabaviti se organizacijskim poslima na duži rok. Primarno na tome počiva njihov dalekosežni utjecaj, ne jedino na ambiciji i konformizmu, pa je za obuhvatniji prevrat i uzlet HDLUZG-a nužna kudikamo veća te intenzivnija aktivacija članstva, ili se nitko neće smjeti začuditi kad mu demokratski izabrano vodstvo ubuduće servira nekakvu novu gadost.
