Slavica Stojan, široj javnosti slabo poznata dubrovačka povjesničarka književnosti, već se redovito u ova doba javlja u medijima. Čim netko s one strane Drine razbije ljetnu sezonu kiselih krastavaca i spomene povezanost dubrovačke i srpske književnosti, profesorica hitno reagira. Tako je bilo i ovog kolovoza. Već uobičajene teze nećemo ovdje ponavljati, nego ćemo se pozabaviti ostatkom intervjua koji je dala Dubrovačkom listu pod naslovom "Slavica Stojan o srpskom svojatanju književnosti - Oni su kao bube! Zbog njih treba napustiti kuću ili se boriti".
Lako bi bilo pomisliti, mediji to rade često, da je Dubrovački list naslovom "nabrijao" intervju kako bi povećao čitanost i klikabilnost. Ne radi se, međutim, o iskrivljavanju rečenica koja je izgovorila, niti o nespretnom parafraziranju, nego praktički citatu iz intervjua u kojem je ova ni manje ni više nego poruke iz Srbije usporedila s kukcima koje treba istrijebiti, što je, kako je kazala, u svojoj kući već učinila.
Kako reagirati na prisezanja koja stižu iz Srbije, pitala je glavna urednica Barbara Đurasović. "Razmišljala sam dugo vremena o tome. Što nas briga! Imamo svoju državu, imamo svoju vojsku, policiju, svoje granice, svoje funkcionalno gospodarstvo. Oni nas štite. Iz Ministarstva kulture i vanjskih poslova im šalju prosvjedne note", kaže Stojan pa nastavlja:
"Sjetila sam se nedavno jedne pojave u prirodi koja me izluđivala. Riječ je o bubama koje u strahovitim najezdama uporno godinama nastoje preplaviti i kuće i dvorišta i unutrašnje prostore. Preplave i ceste. Bube koje, kad napadnu, jako ih je teško ukloniti, bez obzira koju metodu koristili, gaženje nogama, otrovima, plinskim plamenikom. Kad se tako nešto uvuče u kuću, treba se ozbiljno boriti ili napustiti kuću! Ni govora da bi netko izašao iz svoje kuće. Treba se boriti s bubama, nikad ne dopustiti da kuću preplave, da mile po trpezi i po postelji, nego ih strpljivo i trajno iskorjenjivati. Poslije niza godina uspješne borbe i nadjačavanja njihove prepravljivačke strategije, one nestanu. Ne znam je li trajno, ali iz moje kuće su nestale i već ih dugo nema. Tako i s predatorima koji nam vrebaju s granice. Čovjek se ne smije opustiti", kaže profesorica Stojan.
Na dodatno pitanje, Stojan naglašava da se radi o agresivno-invazivnoj čeljadi koja ne odustaje i po tome nalikuju na bube. "To su ljudi iz čijih se objava i izjava, prije svega razaznaje njihov kulturološki i civilizacijski stupanj razvoja. Oni ne odustaju od našeg prostora. Kod njih je sveprisutna neutaživa žeđ za prostorom", kazala je Stojan.
Zanimljivo je, pritom, da govoreći o toj invaziji s istoka nije kazala da stižu kukci, insekti, žohari ili nešto slično, nego baš – bube, koje mnogi jezični čistunci smatraju srbizmom, što njenom ionako uvredljivom i diskriminatornom govoru mržnje daje dodatnu dimenziju nacionalne nesnošljivosti. Tim više jer su nacisti u svojoj propagandi često koristili baš kukce dok su govorili o Židovima.
Za razliku od takvog odnosa prema Srbima, profesorica ima sasvim drukčiji stav prema ratnim zločincima. Primjerice, o Slobodanu Praljku, osuđenom na Haškom sudu, kazala je ovo:
"Nismo očekivali da će nas ta perfidna Europa ponovno pokušati baciti na koljena, nismo očekivali da ćemo izgubiti vrhunskog hrvatskog intelektualca, pisca, režisera, sjajnog i mudrog vojnog stratega te prije svega poštenog i čestitog Hrvata. Što možemo učiniti? Možemo jedino sačuvati svoje osobno i naše nacionalno dostojanstvo", kazala je vidno potresena prije šest godina kada je Praljak osuđen na 20 godina zatvora kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata za zločine počinjene tokom rata u BiH nad muslimanskim stanovništvom, i to uglavnom civilima.
