Na marginama hrvatske kulturne politike i umjetničko-organizacijskih struktura moglo se proteklih tjedana posvjedočiti još jednom primjeru silničkog iživljavanja povlaštenih strukovnih krugova nad onima barem marketinški nižerangiranim. Marginalnom, naime, točno onoliko koliko su od Zagreba i visokoparnih metropolskih instancija udaljene pokrajinske stvaralačke i radne zajednice, u ovom slučaju dubrovačka. Posrijedi su likovnjaci, točnije Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnika (HDLUDU), a s druge strane – ili odozgo, kako mu drago – Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) sa sjedištem u Zagrebu. Dalo bi se automatski pomisliti kako je na stvari pouzdana i primjerena vertikalna hijerarhija, ali relacije tu stoje nešto složenije, pravno i povijesno, kao što ćemo vidjeti. Za bolje razumijevanje ukupnih odnosa taman će poslužiti aktualna zbivanja i tumačenja međusobnih obaveza i prava dviju suprotstavljenih navedenih adresa, već 16 godina konfrontiranih oko izvjesnog sudskog predmeta s par zabilježenih obrata u međuvremenu.

U središtu je procesa jedna vila, smještena u dubrovačkoj Uvali Lapad, izgrađena 1923. godine i otpočetka namijenjena i korištena za potrebe lokalnih slikara i kipara, a u novije doba i onih koje nazivamo konceptualcima, te njihovih gostiju. Zove se Florin dom, ujedno Galerija Flora, po svojoj prvoj vlasnici, Dubrovkinji prezimena Jakšić, rođenoj Marinović, slikarici koja je to zdanje testamentom ostavila svojim dubrovačkim kolegicama i kolegama. Jedini prekid kontinuirane takve upotrebe zdanja bilježi se od 1943., kada je Floru Jakšić ispred njega ubio naletjeli talijanski vojni motocikl – e da bi se tamo kroz iduće dvije godine naselile službe okupatora – pa do nekoliko godina iza rata, koliko je pobjedničkoj narodnoj vlasti trebalo da pohvata konce i vrati dubrovačke umjetnike natrag pod njihov jedini stalni krov. To je makar glavna činjenica u vezi s ovim slučajem čija nas dinamika prisiljava da užurbano preskočimo druge okolnosti iz društvenog života te domaćice tadašnjega i budućeg likovno-umjetničkog življa Dubrovnika i šire regije.

Malo tko uviđa da HDLU nije krovna udruga pripadajućih lokalnih udruženja. Sve upućuje na tu zabludu, naročito politička i financijska moć organizacije iz glavnoga grada koja po nekoj uvriježenoj definiciji mora biti nacionalno-centralna

Sljedeći prekid institucionalnog kontinuiteta, ovaj put zauvijek, namijenilo je Florinu domu vodstvo HDLU-a iz Zagreba, koje se godine 2007. naprasno uknjižilo kao vlasnik te zgrade, uz poziv na pravno sljedništvo nekadašnjeg Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) čiji je član bila i organizacija likovnjaka iz Dubrovnika. Pojasnit ćemo što je tu konkretno i evidentno neutemeljeno, ali najprije se mora kazati da poduzetna uprava zagrebačkog HDLU-a ni u ludilu nije za Florinim domom posegnula zbog estetske i namjenske vrijednosti toga uzbudljivog hibrida stambene kuće i ateljea, koju inače treba u prvom redu pripisati idejnom začetniku dotičnog arhitektonskog rješenja Vlahu Bukovcu, niti je bila motivirana razmjernom historijskom slavom objekta. Ne, voditelji HDLU-a htjeli su tu katnicu na glasovitoj lapadskoj šetnici s pogledom na more preuzeti, sva je prilika, da bi je odmah zatim prodali kakvom prebogatom interesentu za apsolutno privatnu svrhu, u dugom nizu sličnih primjera na istoj rivijeri.

Vrhu najbrojnije hrvatske likovnjačke udruge zinulo je prkno – da ne ostavljamo prostora nedoumici – za financijskom, tržišnom vrijednošću idealističke, mada praktično realizirane ostavštine Flore Jakšić. Takve robe u Dubrovniku nikada dosta, s pedigreom i patinom ili bez njih, pa se pod rezervnu mogućnost ishoda po istim upraviteljima govorilo svojedobno o zamjeni kuće za neke apartmane u staroj gradskoj jezgri. Bilo kako bilo, znali bi oni već kako upogoniti komercijalni potencijal takve zgrade, liferantski žustro i neopozivo, da se plan otezanjem ne izjalovi, da se ne upetlja skeptičan tko. Svakako ga nisu imali nakanu – i nisu to mnogo ni skrivali – zadržati u postojećoj namjeni, kamoli na slobodnom raspolaganju lokalcima koji se ne uklapaju ni u dubrovački ovostoljetni, čuveni svemerkantilni film. Nema veze to što je posrijedi jedna od likovnjački i društveno najpropulzivnijih umjetničkih grupacija u Hrvatskoj danas, za kojima ovo isto vodstvo HDLU-a može samo gristi prašinu, naprotiv.

HDLU u toj gruboj mešetarsko-pravosudnoj igri tipuje na puku tranzicijsku bezličnost novouspostavljenog sistema ekonomskih i vlasničkih odnosa koji je početkom pretprošlog desetljeća bio, a i sad je dijelom, još uvijek u nastajanju. Ni njegove strateške institucije nisu dosad očvrsnule iz one žitke magme kontrarevolucionarnog previranja u kojoj su bez milosti utopljene tolike ljudske sudbine i socijalna dostignuća, kamoli da se neće pojaviti netko voljan u nju porinuti jednu omalenu artističku zajednicu. U tim i takvim isparavanjima svašta može biti, i jednako ništa biti ne mora, pa nitko suvisao nije pozvan garantirati na koju će se stranu nagnuti tas na vagi mušičave hrvatske boginje Justicije. Time se ravna i zagrebački HDLU otkako se odvažio upisati za vlasnika tamo gdje nikad prismrdio nije, predstavljajući se kao jedini te prvenstveni ULUH-ov baštinik, iako za to nije imao osnove. Prati li se kronologija vezanih umjetničkih organizacija dovoljno pomno, jasno biva da su iza ULUH-ova rasformiranja 1974. godine ostala tek pojedinačna, samostalna i mahom lokalna društva koja se zatim okupljaju u Savez udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, načelno ravnopravnih.

Iz jednog od njih potječe današnji zagrebački HDLU, iz drugoga HDLUDU, ali ovoj zavrzlami treba dodati kako ni ULUH nije previše držao do Florina doma, koji su održavali i nastavali isključivo dubrovački umjetnici. To je nakon ubilježbe zagrebačkog HDLU-a i općeg šoka u likovnjačkim krugovima čitave Hrvatske, računajući Zagreb mimo vodstva te organizacije, shvatio i prvostupanjski nadležni sud, poništavajući taj infamni upis. Svejedno, zagrebačko društvo nije odustalo, pa početkom ovog mjeseca saznajemo da je Visokom trgovačkom sudu uložilo novu žalbu i zahtjev da se predmet vrati na startnu liniju. Na traženje vlastitog članstva i šire publike da rastumači svoje antidemokratsko polazište i totalno ignoranciju svih udruženja podaljih od Zagreba, HDLU se odlučio na fiškalsku mučaljivost. Logično, jer si kakve-takve sudske izglede ne želi ničim remetiti, a suštinsku argumentacijsku kaparu jednostavno nema, uporno nastojeći održati javnost pri dojmu kako je situacija u najmanju ruku neodređena i nedovršena.

U prilog takvoj muljaži vrha zagrebačkog HDLU-a definitivno stoji generalna centraliziranost ove zemlje, institucionalna koliko i privredna, uz medije koji uglavnom podržavaju zadanu sliku. Ako ćemo pravo, malo tko uviđa – od ikoga tko uopće ima u vidu nekakvu organiziranost domaće likovnjačke struke – da HDLU ipak nije krovna udruga pripadajućih lokalnih udruženja, osječkog ili dubrovačkog ili splitskog. Sve upućuje na tu zabludu, naročito politička i financijska moć organizacije iz glavnoga grada koja po nekoj uvriježenoj definiciji mora biti nacionalno-centralna, ili ništa više nema smisla. Uostalom, nacionalnom likovnom scenom u najviđenijim joj tokovima uvjerljivo drma zagrebački kadar iz HDLU-a i s Akademije likovnih umjetnosti kojem u njegovoj faktičnoj premoći te imperijalnoj samoživosti jedan imovinsko-nekretninski spor valjda ionako dođe pod normalno. O stotoj obljetnici političkim utjecajem nejakoga Florina doma, osigurana je toj ustanovi perspektiva krajnje neizvjesnosti ili koliko-toliko izgledna trampa za nekoliko unosnih apartmančića unutar obližnjih starogradskih zidina.