Sasvim neobičan prizor zabilježen je protekli vikend u Luci Dubrovnik, tamo gdje se inače vezuju kruzeri u nizu, na potezu od ušća Omble do trajektnoga Velikog mula. Četiri ratna broda pod četiri zastave, tri veća i jedan manji, pristala su ondje bila jedan za drugim, e da bi se iz lokalnih medija čulo kako je flotila ustvari okupljena pod združenom komandom NATO-a radi nekakve svoje koreografije. Ukupno preko 500 mornara u trodnevnoj posjeti nije doduše udarilo temelj za novu izdašnu nišu domaće turističke ponude u predsezoni. Fregate belgijska, turska i talijanska dočekane su tako na jednom portalu blago ironičnim nadnaslovom: "Kojim dobrom?"
Uopće nije dobro, uzgred kazano, nego baš zlokobno odzvanja već i npr. ime Francesco Morosini koje nosi vojno plovilo iz Italije, po jednome ratobornom mletačkom duždu. Onaj spomenuti portal, inače dio najveće hrvatske medijske grupacije, navest će usput da mu je nadimak bio Peloponežanin, jer je vojevao i u Peloponeskom ratu, mada se taj čuveni unutargrčki okršaj zbio nekakvo tuce stoljeća ranije. A nije uputno ni povijesne ratove brkati, naročito kad se oružjem zvecka naveliko u ovom konkretnom času, te se bez rezerve najavljuju idući.
Na gornje pitanje stoga dobivamo odgovore svakodnevno, unutar svojevrsne kampanje mobilizacijskog alarmiranja europske javnosti. Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg iskazao je sredinom ovog mjeseca oduševljenje rastom volje država-članica za podizanjem ulaganja u vojne svrhe, s dva postotka od BDP-a kao svijetlim ciljem. Hrvatska izdvaja nezanemarivih 1,75 posto, dok poduzetniji akteri poput Andrzeja Dude, poljskog predsjednika, navijaju da se letvica digne na tri postotka. No ima tu i utjecajnijih glasova, a u prvom je planu trojac koji predvodi francuski predsjednik Emmanuel Macron, najgorljiviji europsko-unijski pobornik naoružavanja i direktnog angažmana na ukrajinskoj fronti.
Macron proteklih tjedana intenzivno upozorava na tajni plan Vladimira Putina – ili očitu nakanu – da Rusija nastavi svoj prodor i dalje od Ukrajine. Nije posve jasno na kakvom se to posvjedočenom ruskom vojnom potencijalu bazira taj zaključak, ali velike su oči u strahu, a još veće u prilici za iznenadni vojnoindustrijski te širi ekstraprofit. S takvom osnovom, logika dalje nalaže hitno oboružavanje zemalja Europske unije, dok će francuski predsjednik iznova podsjetiti na nužnost skorog slanja vojske upomoć napadnutim Ukrajincima.
Nije pritom beznačajna činjenica to što je Emmanuel Macron prvo govorio o potrebi slanja vojnika u Ukrajinu, i tek zatim o Putinovim željama za širenjem agresije. Na kronologiju i kauzalitet u ovoj igri jačega ionako malo tko polaže računa, i tako još otkad je započela ukrajinska krvava kupka, a ni oko trenutka započinjanja nema konsenzusa. U svakom slučaju, Macronu je prisnažio Charles Michel, predsjednik Europskog vijeća te Belgijanac, pa njih dvojica u zadnje vrijeme složno posežu za formulacijom kakvu ovdje najbolje znamo po jednoj izjavi Josipa Broza Tita. Javnosti se obraćaju s rezonom da moramo biti spremni za rat ako želimo mir, a treći koji slijedi istu nit jest njemački kancelar Olaf Scholz.
No tu gdje Nijemci ulaze u fabulu, počinje i komični dio priče, mada na ovakvu temu s ratnim trubama realno nije nikom do smijeha. Njemačko nesnalaženje u vojnim pitanjima, ogoljeno u jednom štapskom razgovoru koje su nedavno presrele ruske službe, može nam čak biti simpatično, nasuprot klišeu s militarističkim pruskim figurama. Ipak, to što se Nijemci pokazuju evidentno nespremnima za ratovanje, nije im politički vrh pokolebalo u pridruživanju rečenoj kampanji.
U raspravi koja ne jenjava, Scholzu ostatak njemačkog vodstva zamjera tek nevoljkost da Ukrajini pošalje njemačke rakete dugog dometa Taurus kojima bi oni po želji mogli dosegnuti i Moskvu. Njemačkom kancelaru ipak se ne ulazi u takvu izravniju i težu konfrontaciju s Rusijom, pa zasad sve ostaje na krhkom balansu oko kritične mase ukupne NATO-ove involviranosti u rat na području Ukrajine. Opći dojam svakako je pomno usklađen s procjenom Jensa Stoltenberga, kao i britanskog ministra vanjskih poslova Davida Camerona, ali i porukama američkih medija Time i Wall Steet Journal da Vladimir Putin čim prije treba još neki rat u Europi radi odvlačenja pažnje s Ukrajine, možda na Kosovu ili u Bosni i Hercegovini. S druge strane, čak i papa Franjo oglašen je, nakon više svojih mirotvornih apela, za Putinova korisnog idiota najvišeg ranga.
Tim su uočljivije druge inicijative koje podrazumijevaju dizanje vojne gotovosti, ako se još malo zadržimo na EU-lideru Njemačkoj, kao što je ona iz Rheinmetalla, najveće tamošnje vojnooružane tvornice. Njezin direktor Armin Papperger ovih dana zaziva projektiranje europske Željezne kupole, po uzoru na onu izraelsku – mobilnoga kopnenog proturaketnog sustava obrane. U isto vrijeme, Njemačka i Francuska sklopile su dogovor o razvoju zajedničkoga borbenog tenka nove generacije, čemu se žele pridružiti i Nizozemska te Italija.
Rheinmetall je strateški partner u tom projektu, ali odmah se mora reći da je zapravo riječ o poslu započetom još 2012. godine, pa je zapeo na više prepreka od kojih je među značajnijima bilo sporenje s navedenom tvornicom oko zaštite njezina profita. Valjda je došlo vrijeme da se i to riješi, iako partneri demonstriraju nesposobnost za realizaciju koja se dade mjeriti s onom iz poznate holivudske komedije The Pentagon Wars, snimljene 1998. godine po stvarnim događajima. Ukratko, tema filma je budući ponos američke vojske, oklopno borbeno-transportno vozilo Bradley, koje uslijed sukoba više interesa prerasta u smrtonosnu zamku za vojnike koje prevozi, kao da je ispalo iz noćne more Josepha Hellera, autora slavnog romana "Kvaka 22".
Njemačka politička scena drma se po takvim povodima danomice, uz primjere poput govora ljevičarske zastupnice Sahre Wagenknecht u Bundestagu 17. ožujka. Ona je tad pokušala kolege prizvati svijesti, da se ne bi dalje normalizirala situacija u kojoj njemački vojni aparat razmatra napad na Rusiju. Nešto bliže nama, u Sloveniji, ministrica kulture Asta Vrečko pozvala je na otpor NATO-u, povodom obljetnice ulaska njezine zemlje u taj savez. Aktualije nas ne bi smjele lako zavarati, poanta je ovih istupa, jer NATO producira ratove, i to je u njegovoj naravi, a ne obrana mira u svijetu.
U potrazi za boljim uzorima za postavljanje u ovim pitanjima, Slovenija bi Hrvatskoj mogla poslužiti i kad je posrijedi Izrael, odnosno genocidno zatiranje Palestinaca u Gazi i šire. No previše očekivati nemojmo, kamoli da bismo ulazili u komparaciju slovenske i hrvatske ministrice kulture. Čak niti jedna Nina Obuljen Koržinek ne zaslužuje takvo isticanje, s obzirom na držanje kudikamo pozvanijih ministara, na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem. Mogli bismo zauzvrat navesti druge aspekte ove problematike, u prvom redu uvijek izvjestan efekt intenziviranja vojne proizvodnje na pad javnih izdataka za socijalu i ostale društvene potrebe.
No da vidimo i gdje točno po vojnim kriterijima spada Hrvatska u ovom prelomnom trenu križarskih priprema za epohalni pohod kontra Istoka, premda u nas nije ni bilo referendumskoga glasanja o ulasku u NATO, za razliku od slovenskog učlanjenja. Rafalei nam ipak neće pristići navrijeme za predizbornu svrhu, ali je tek s kupnjom tih aviona uvjetovano – s francuske strane – organiziranje dosad nepostojeće hrvatske protuzračne obrane. Nedostatak tog sustava u domaćoj armiji nije ni jedini ni najkrupniji, budući da Hrvatska ne raspolaže ni adekvatnim kopnenim tj. pješadijskim snagama za obranu.
Posebna tema je ratna mornarica koja se punih deset godina muči s opremanjem najobičnijim patrolnim brodovima, zahvaljujući peripetijama između Ministarstva obrane i škvera Brodosplit, njihova proizvođača, karikaturalne naše verzije Rheinmetalla. Prije nekoliko dana ipak je dogovorena isporuka drugog od njih do kraja ove godine, ali svih pet startno ugovorenih moralo je biti porinuto još uoči pandemije i potonje globalne ekonomske te općesigurnosne krize. A onaj jedini koji je makar nedovršen već zaplovio, to je onaj četvrti brod iz Gruža s početka ovog članka, dika HRM-a pod nazivom Omiš, domaćin opisane flotile NATO-a, hrvatski Bradley na moru.
