Dug i širok hodnik u jednoj od zagrebačkih najvećih bolnica – sa masom šaltera u nizu, iza kojih se račvaju rukavci specijalističkih ambulanti i dnevnih bolnica – podsjetio me na aerodromski prostor i njegove izlazne punktove. I naravno, kao i u zračnoj luci, masa ljudi, jako puno ljudi, od kojih je velika većina tiho potopljena u svoj osobni mentalno-virtualni balon. Balon je to optočen brigom za vlastito ili zdravlje nekog od bližnjih im, jer nitko nije tamo tek tako, zato što mu se eto prohtjelo malo hengati baš po bolnici. Nisu mi poznati takvi slučajevi.
Specifičan je to prizor građanina-pacijenta, dok u bolničkoj čekaonici tiho i zamišljeno kontemplira, izoliran u vlastitoj kapsuli, a opet stiješnjen u masi drugih. Sam s drugima. Mnogi poznajemo tu karakterističnu, pomalo napetu tišinu, prouzrokovanu i izmrcvarenošću zbog nerijetko dugih, višesatnih čekanja da nas liječnik primi. I onda tu tihu misu u nekom trenutku nešto i/ili netko presiječe, dolazak hitnih ambulantnih kola i uvoženje pacijenta na pokretnom krevetu, recimo. Ili, naprosto, ispad građanina-pacijenta koji je akumulirao razloge za nezadovoljstvo, pukao je, odlučio ih bijesno i glasno isporučiti. A komu drugom doli medicinskoj sestri što ju je presreo na hodniku, ili radnici na šalteru koja mu je već pet puta jasno i ljubazno rekla da mora biti strpljiv. Bit će uslužen, samo mora još malo pričekati.
Dobro su to poznati, klasični prizori mikrodruštvenih antagonizama u glomaznoj institucionalno-organizacijskog strukturi koja se već dugo, desetljećima, sporo ali sistematično urušava. Te žilave krhotine štamparovskog modela javnog zdravstva, jedne od najvećih priča i jednog od najvažnijih postignuća ovdašnje modernizacije. O sustavnom i interesno-planskom urušavanju našeg modela javnog zdravstva, rečeno je valjda sve što treba reći. Ispisane su tisuće novinarsko-istraživačkih stranica i snimljeni sati materijala koji nam pomažu u teškom probijanju kroz tu gustu hobotnicu koruptivno-klijentelističkih praksi u sprezi poslovnih i političkih aktera, mafijaških pogodovanja interesima privatnih medicinskih lobija i farmaceutima, kako bismo tek naslutili razmjere pljačke svih pljački u (post)tranziciji.
I što ili tko spomenute krhotine takvog modela u raspadu još uvijek nekako drži na okupu, u kakvoj takvoj cjelini? Ništa i nitko doli ljudi iz istog tog sustava, najčešće oni niže pozicionirani u strukturi, s kojima građanin-pacijent ima najviše kontakta. Njihova predanost i pregalaštvo, ono su što sistemu u propadanju još uvijek drži nos iznad površine blata u koji tone. Kasno je, petak uvečer, kada pišem ove retke, već lagano klizimo prema suboti, kada začujem notifikaciju da mi je stigao e-mail. To mi liječnica obiteljske medicine javlja da je u sustav upravo pustila uputnicu koja mi je potrebna.
