Ususret špici turističke sezone koja se neočekivano počela klimati, ovih dana i tjedana razni istaknuti funkcioneri iz redova HDZ-a pribjegavaju rezervnim temama za što intenzivnije dekoriranje predizborne godine i proteklog mandata. Dubrovački gradonačelnik Mato Franković spada među vodeće propagandiste tog profila. Svakako ne zaostaje nimalo iza svog partijskog šefa, predsjednika vlade Andreja Plenkovića, razmjerno užem djelokrugu. A opći je utisak kako baš Dubrovnik ima prihodovni te fiskalni kapacitet da politički marketing digne po volji gradskih otaca na maksimalnu potenciju. I kad premijer naloži taktičku eksploataciju desete obljetnice ulaska RH u EU, onda je malo tko u poziciji slijediti taj kurs poput Frankovića.
Prošle je subote u Jutarnjem listu tako objavljena klasična jedna stranica plaćenoga oglasa s trijumfalnim naslovom "EU sredstvima do ravnomjernog razvoja i veće kvalitete života građana Dubrovnika". U prvoj rečenici naglašeno je europejstvo ponositoga grada, a u drugoj je dometnuto kako Dubrovnik ipak nije sve "blagodati članstva" osjetio već od ulaska RH u EU. Nego "tek prije šest godina", vrlo je precizno specificirano, "naime, dolaskom gradonačelnika Mata Frankovića", itd.
Akcent ovog pregleda u dnevnoj štampi stavljen je konkretno na vodovodnu i kanalizacijsku infrastrukturu. Dubrovnik se nalazi usred projekta vrijednog 117 milijuna eura, dok se u srcu te aktivnosti ističe moćni pročistač za vodu kojim su prije četiri godine riješeni problemi sa zamućivanjem izvora Omble pri jačim kišama. Ipak, ni Franković ni HDZ-ovi stari partneri iz gotovo svih drugih, nominalno opozicijskih stranaka, neće spomenuti s kojim je ukupnim ciljem građen taj pročistač.
Da skratimo s uklanjanjem reklamnog balasta, dovoljno je reći – golf, Srđ. Ne samo taj segment vodoopskrbe, nego i dijelovi dostavne mreže, građeni su uvelike s ciljem razvoja privatnog biznisa na brdu netom iznad grada, iako je prostorno-planskom dokumentacijom bilo zadano da si to plati sam investitor.
Mata Frankovića ne dira u medijima takoreći nitko, s izuzetkom par manjih portala. Glavni razlog takvome poremećaju nije pak lociran u Dubrovniku, nego u medijskoj politici HDZ-a
No projekt golfa na Srđu neslavno je posljednjih godina završio na koljenima, uslijed više zakonskih ograničenja, zahvaljujući dugogodišnjem inzistiranju lokalnih aktivista iz inicijative Srđ je naš. Zanimljivo je nedavno bilo vidjeti Frankovićevu reakciju na vijest o porazu investitora Aarona Frenkela koji je na arbitraži u Washingtonu od RH potraživao grandioznih pola milijarde dolara odštete nakon zastoja s projektom.
Vrli se gradonačelnik tad brže-bolje ukrcao na pobjednički brod, nastojeći s palube oprati sve zatečene, ponajprije samu aktivističku inicijativu te njezino stranačko-političko krilo u Gradskom vijeću, zvano Srđ je grad. Optužio ih je da su bili na suprotnoj strani, a on lično na pravoj, otpočetka. Od takve urnebesne akrobacije zabavnije bi bilo samo da je stavio lažne brkove i tobože produbio glas, te se uzeo predstavljati drugim imenom, sve tražeći onog Frankovića da ga malo nešto priupita.
No pročistač je ostao Dubrovčanima na diku i veselje, kao i na izuzetno visoki trošak održavanja sustava koji je konstruiran otprilike upola većim nego što im treba, e da bi opsluživao i nesuđeni golfograd. Nije to Dubrovniku neki osobit problem, sve se fino može riješiti marketingom kakav pouzdano korigira ishode pogubne komunalne politike.
Franković je nešto slično pokazao i početkom ovog mjeseca, zadržimo li se na novijim primjerima, kad je u istom zagrebačkom mediju autorizirao svoj pamflet kontra Splita i poteštata mu Ivice Puljka. "Donio sam mjere, ne želimo biti novi Split! Reći ću vam koji je njihov problem", raspaljeno je u naslovu te filipike na tragu već uobičajenih istupa HDZ-ovaca protiv splitskog gradonačelnika.
Medijska strategija s tom namjenom izgleda tako da je poveće mane dubrovačke razvojne politike navodno moguće lako pravdati prizorima turista koji nesmetano zapišavaju Peristil. Moralna panika s pogledom na susjedni županijski centar efikasno smiče pozornost od strukturno-političkog iscrpljivanja Dubrovnika s obzirom na njegove prirodne, infrastrukturne i kulturne ili šire društvene resurse.
Neka je pod Srđem čitav jedan grad žrtvovan profitu turističke industrije, ali su se Kozjak i Mosor nagledali strane omladine usnule u vlastitoj bljuvotini. Neka je dubrovačka vlast smislila evidentno neprincipijelnu promotivnu kampanju "Respect the City", ali je onoj splitskoj namijenjena ekskluzivna medijska poruga zbog uličnih skandala.
Na taj način Franković uspijeva danas prikazati npr. fijasko s rekonstrukcijom Lapadske obale kao svoj plus, mada je riječ o štetočinskom pristajanju na interes Franje Pašalića, vlasnika tamošnje marine i pripadajuće koncesije. Pašalićevi nezakoniti građevinski zahvati naknadno su legalizirani njemu potrebnim izmjenama prostorno-planske dokumentacije. Gradonačelnik je usput sebi opet skočio u usta, što mu postaje navika, umjesto da poradi na oduzimanju te koncesije i obrani javnog dobra.
No ta vrsta pristupa zahtijeva adekvatna financijska sredstva iz gradskog budžeta. Nije nam poznato koliko zapadaju reklame poput onih u Jutarnjem listu, ako pretpostavimo da možda nisu uvijek prezentirane transparentno, kao ono što stvarno jesu – stranačka propaganda. Svejedno, javno su dostupne informacije o proračunskom izdvajanju po stavci "Protokol i informiranje", koja će rebalansom idući tjedan narasti sa približno 730 tisuća eura na oko 864 tisuće, dakle, za publiciranje oglasa.
Prva kvaliteta Frankovićeve marketinške djelatnosti ogleda se već u takvom odabiru. Drugi veći i manji gradovi u pravilu financiraju medije u svrhu praćenja mjesnih događanja i raznih lokalno-upravnih aktivnosti, a Dubrovnik nakladnicima dodatno olakšava pripremom gotovih tekstova u gradonačelnikovu uredu.
Druga kvaliteta jest ustvari kvantiteta, ali da ne sitničarimo – dođe mu na isto. Posrijedi je sam iznos koji se odvaja za tu potrebu, jer ostale jedinice lokalne uprave odreda daju manje za primjerenije informiranje javnosti. Splita nema ni među prvih deset, a Zagreb se u vrijeme Milana Bandića držao u rangu Dubrovnika, ali je u međuvremenu spuznuo. Otud i dio kroničnog progona novog zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića.
Mata Frankovića ne dira u medijima takoreći nitko, s izuzetkom par manjih portala. Glavni razlog takvome poremećaju nije pak lociran u Dubrovniku, nego u medijskoj politici HDZ-a koji je još u doba njegova predsjednika Tomislava Karamarka i ministra kulture Zlatka Hasanbegovića poduzeo ono što će Plenković i Nina Obuljen Koržinek samo unaprijediti. Razbili su sustav strukovno-demokratiziranog subvencioniranja medija državnim financijama, pa brigu najvećim dijelom prepustili JLS-ovima.
Hrvatsko novinarsko društvo kreiralo je posljednjih godina novi, daleko progresivniji model javnog sufinanciranja medija koji su dosad prihvatili Pazin i Makarska te, pogađate – Zagreb i Split. HDZ sa Plenkovićem na čelu je zauzvrat reagirao novim zaoštravanjem svoje politike spram medija, najavljujući teže zakonske obaveze novinara u odnosu na izvore i vlasti, točnije kontrolu medijskog sadržaja.
Plenky i Franky tako djeluju vrlo kompatibilno i koordinirano, bez ikakve sumnje. No premda sve ostavlja dojam o posve glatkoj i neometanoj raboti, pomniji uvid u poslovanje otkriva kardinalne neravnine. U dubrovačkom slučaju bi to ponajprije mogla biti prezaduženost Grada zbog koje on više faktično ne posjeduje kreditnu sposobnost.
Franković je premašio zakonskih 20 postotaka godišnje otplate kredita privatnim i državnim bankama u masi javnog budžeta, i do daljnjeg nije u poziciji uzimati iole povoljnije razvojne zajmove, kao ni one koje je koristio izravno za održavanje hladnog pogona Grada i za nagrađivanje medija. Nipošto mu to neće zamjeriti baš nitko u vladajućoj hrvatskoj i dubrovačkoj stranci. Recept za vađenje iz krize je ionako poznat i oproban – daljnje nemilo trošenje svih gorespomenutih javnih resursa.
