Imam zanimljivu priču za novinare, javio nam se telefonom prije par dana Karlovčanin Dušan Jerosimić; nama, novinarima-reporterima, upravo su takvi pozivi često najdragocjeniji – kad nam se tema servira na pladnju, odnosno kad priča sama dođe, samo je treba pažljivo osluhnuti, čuti i prenijeti na papir.

Po dogovoru, nađosmo se s Dušanom u Biljegu, selu pod Petrovom gorom, pa zajedno krenusmo automobilom prema Utinji. Zašto misli da je priča koju nam je ponudio medijski zanimljiva, objašnjavao nam je putem.

- Idemo u jedan zabačeni utinjski zaselak, gdje ćemo posjetiti Smilju Šušnjar. Moram vam prvo pojasniti moju povezanost s njom: prije 1990-ih s majkom sam živio u Crevarskoj Strani kraj Vrginmosta; otac mi je poginuo još za Drugoga svjetskog rata, kao partizan. Nakon završene osnovne i srednje škole, otišao sam studirati u Zagreb, pa je mami bilo teško samoj održavati domaćinstvo, posebno stoga što je bila zaposlena i kao čistačica u mjesnoj školi. Ne znam točno kako je do toga došlo, ali majka se 1968. zbližila s Dragicom Šušnjar, mladom i tjelesno hendikepiranom ženom bez lijeve ruke, koja je povrh svega bila ratno siroče, bez igdje ikoga svoga. Osjetljiva za patnje drugoga, mama je Dragici predložila da se preseli k njoj i pomogne joj oko kuće, a i da obje ne budu same. Vrlo brzo, zahvaljujući ponajprije svom poštenju, dobroti, otvorenosti i radišnosti, Dragica je postala dio naše obitelji. S mamom je provela desetak godina, odnosno sve dok nije osjetila potrebu da i sama zasnuje porodicu; potaknulo ju je na to poznanstvo s Mirkom Šušnjarom iz Brda Utinjskog, za kojeg se uskoro udala pa mu rodila kći Smilju, ženu koju idemo posjetiti - protumačio nam je naš "informator".

Približavajući se odredištu, Dušan nam je nastavio pripovijedati o tome kako su rat i raspad Jugoslavije utjecali na živote i sudbine običnih ljudi.

- Šušnjari su teško živjeli u posljednjem ratu. U Oluji i za bježanije nakon nje, poginuo je Mirko, a Dragica je umrla par godina iza njega, nakon povratka iz izbjeglištva. Što se dalje zbivalo s njom i njihovom kćeri, nisam znao gotovo punih trideset godina, jer svi smo pogubili kontakte. Tako je barem bilo sve do lani pred Božić, kad sam od jednog poznanika pukim slučajem doznao da u opustjeloj Utinji samuje i neka Smilja. Poželio sam to sam istražiti, pa uskoro zakucao na klimava vrata utinjskog kućerka, unatoč tome što se nas dvoje nikada zapravo nismo uživo vidjeli i upoznali. Zato me je i oborilo s nogu kad je žena koja ih je otvorila rekla: "Dobar dan, čika Dušane! Izvolite ući, dobro mi došli". Dakle, prepoznala me samo po tome što joj je njezina mama pričala! Od tada je redovito posjećujem i brinem o njoj najbolje što mogu, možda ponajviše zato što je njezina pokojna mama ostavila dubok trag u mojoj porodici - kaže nam dirnuti Jerosimić.

Stižemo pred dvorište zapuštene kućice zabačenog sela, a danas 53-godišnja žena dočekuje nas raširenih ruku i s osmijehom, baš kao i samog čika Dušana lani.

- Živim sama u kući pokojnih roditelja i borim se za život kako najbolje znam i umijem. Teško mi je, ali se ne predajem, svjesna da mi je u prošlosti bilo i teže. Kad mi je Dušan prvi put pokucao na vrata, znala sam odmah tko je; mama mi je valjda stoput pričala o njemu, opisivala ga detaljno i spominjala da živi negdje na Kordunu. Pa premda sam ga žarko željela i osobno upoznati, nisam ga sama tražila jednostavno zato da ne pomisli kako, nedajbože, očekujem neku pomoć od njega; dovoljno je što su on i njegova mama pomogli mojoj kad je djevojka bila, na tome ću biti do groba zahvalna. Al' eto, pronašao je on mene - kaže nam Smilja.

Udala se ona kao mlada, ali se i njezinom suprugu, kao i tati, u Oluji zameo svaki trag. I ona je, poput mame, završila u Vranju, gdje su životarile u nekoj napuštenoj školi i jedva preživljavale od donacija i rada za druge, za minimalnu nadnicu. Proteklo je tako sedam dugih i predugih godina, a onda su se uz pomoć Liječnika bez granica vratile kući na Kordun. Naravno, kuća je bila pokradena, zarasla u grmlje i šipražje, ali srećom ne i ozbiljnije oštećena. Svejedno, trebalo je puno vremena i rada da dom i okućnicu dovedu u red. U međuvremenu je Dragica, žena s teškim invaliditetom, umrla, pa kći sada na porodičnom imanju samuje.

- Nije lako biti u osami na ovoj pustari: živim od svega 150 eura socijalne naknade, od koje moram prvo izdvojiti za režije, komunalije i druge namete, pa vi sad sami izračunajte koliko ostaje za život. Doduše, struju mi podmiruje država, a i voda sa šumskog izvora je besplatna. No bez par kokošiju i koza stvarno ne znam što bih; evo, s proljećem stižu i jarići, pa će biti mesa za ledenicu, a možda pokojeg i prodam, iako su takve mogućnosti dodatnog privređivanja za mene rijetkost. Inače, još obrađujem bašču i puno radim, to mi je jedini način opstanka. Dakle, formula za preživljavanje kod mene je jednostavna: prvo plati sve račune da ti država ne sjedne na vrat, onda spremi jednu kozu ili jare u škrinju, a u podrum po sto kila krumpira i kiselog kupusa uz par vijenaca luka koji sama uzgojiš, pa na kraju navuci drva za zimu kolikogod možeš. To je to, jedini način da se ne bojiš, da znaš da ćeš nekako preživjeti - objašnjava nam Smilja Šušnjar.

Takav život, uz težak i naporan rad, dobrano su joj načeli zdravlje, ali se ne žali čak ni na to što joj do doktora u Vojniću treba prvo pješačiti pet-šest kilometara, a onda čekati autobus koji ionako sve rjeđe prometuje po kordunskim i banijskim pustopoljinama. Smilja je jednostavno zadovoljna svojim životom i sudbinom, iako je ona nikada mazila nije.

- Nikome danas nije lako, a ja sam s vremenom naučila da novac sa srećom nema puno veze. Znam za bogate koji su cijeloga života nesretni, a i siromašne koji su zadovoljni i s onim što imaju i onim što nemaju. Meni je tako golema radost bila kad me pronašao čika Dušan, koji je moju mamu poštovao kao svoju rođenu. Pa i vas pitam: može li biti veće sreće od takve - zaključila je Smilja ovu reportažu svojom zahvalom čovjeku koji nam ju je i servirao, Dušanu Jerosimiću.