Krenete li iz Vojnića prema Vrginmostu neasfaltiranom cestom što se proteže par kilometara sjevernije od glavne prometnice, proći ćete pokraj niza sličnih, uglavnom nenaseljenih, urušenih i u korov obraslih slavskopoljskih kuća. A kad vam pažnju oka privuče drugačija, ona u njegovanom dvorištu prepunom svakojakog cvijeća i ukrasnog bilja, znat ćete da dolazite 71-godišnjoj Jovanki Cvijanović. Njezina je okućnica bujna i njegovana, unatoč tome što rani mraz, praćen oštrim sjevercem, već pomalo prekriva kordunska brda.
- Oduvijek volim cvijeće, a posljednjih mu desetak godina poklanjam posebnu ljubav i svu brigu. Ako toga nema, neće biti ni lijepog, zdravog i rascvalog bilja koje odolijeva svakakvim vremenskim nepogodama. Kad slučajni prolaznici u čudu zastanu pred mojim dvorištem, mnogi zadivljeni iziđu iz auta da ga pobliže pogledaju, ja im strpljivo objašnjavam i pokazujem što sam odnjegovala, pa im i pelcere dijelim. Tu i tamo s nekim i kavu popijem – objašnjava nam žena koja je prije spomenutih desetak godina postala udovica, kad je njezin muž Dušan izgubio borbu s teškom bolešću.
Njihov sin Dejan živi u Splitu sa svojom porodicom, a kći Đurđa odavna se skrasila u srpskoj Batajnici. Dok samuje na Kordunu i čeka povremene posjete svoje djece i unučadi, Jovanka predano obrađuje cvijetnjak i vrt.
- Na ovo brdašce u Cvijanovićima dođoh 1970. kad sam se kao 18-godišnjakinja zaljubila u Dušana. Prije sam živjela sa svojima u Vojniću. Teško sam se priviknula na tu promjenu, ali zahvaljujući muževljevoj podršci i obazrivosti to mi je nekako uspjelo, pa smo zajedničkim snagama započeli stvarati svoj život i svoju budućnost na njegovoj djedovini. Startali smo s jednim rasklimanim krevetom i slamaricom, a onda se malo po malo sve bolje kućili, zahvaljujući uvelike i Dušanovoj sestri koja je živjela u Njemačkoj. Tako smo za svega četiri godine i novu kuću izgradili – pojašnjava nam domaćica, čiji je najsretniji dio života naprasno prekinut u kolovozu 1995., s Olujom.
Dušan u ratu devedesetih nije sudjelovao sve dok ga Arkanovi pristaše nisu noć uoči početka akcije Hrvatske vojske poslali 'na teren', i to zajedno sa sinom Dejanom koji se kao student slučajno zatekao kod kuće. Kad je započela sveopća bježanija, Jovanka i Đurđa su same, u masi ostalog naroda, pošle u totalnu neizvjesnost, pa preko Banjaluke stigle do Rače, gdje ih rasporediše u vlak prema Kosovu. Nekim su čudom uspjele izbjeći tu neželjenu destinaciju i skrasiti se kod rodbine u Zrenjaninu, u kojem će se ubrzo ponovno susresti sa Dušanom i Dejanom. Okupljena porodica nedugo potom odlazi za Smederevo; u zamjenu za krov nad glavom i sitnu naknadu, brinut će o jednom starijem paru nekoliko godina. No čim su u Vukovaru uspjeli ishodovati potrebne papire, vraćaju se na svoj Kordun. Bilo je to usred zime 1998.
- Prvo je u Slavsko Polje kao jedan od prvih povratnika stigao Dušan, a ja sam mu se pridružila par dana kasnije. Dočekao nas je Crveni križ. Kuća je bila prilično devastirana i temeljito opljačkana, no dobili smo kravu koja nas je hranila, plus nešto brašna, ulja i konzervi. Zametnuli smo par kokošiju i posadili krumpir pa krenuli ispočetka, kao onomad kad mi je bilo 18. Polako smo napredovali iz dana u dan, djeca su brzo pošla svojim putem, a onda se Dušan razbolio. Umro je 2014., a ja od tada živim za susrete s djecom i unucima. I, jasno, za ovo cvijeće – kaže nam Jovanka, koja mora cio mjesec preživjeti s 214 eura mirovine. To bi joj bilo nemoguće da s vremena na vrijeme ne ode u Rijeku, Zagreb ili Split, gdje po tri-četiri tjedna njeguje starije i nemoćne osobe.
Pored osiguranog boravka i hrane, za svoj rad zarađuje dovoljno da može uštedjeti i uložiti u obnovu svog doma: tako je do sada na kući promijenila vanjsku stolariju, obnovila krov i kupaonicu, nabavila novu kuhinju. Ipak, česti izostanci onemogućuju joj da drži domaće životinje i perad, a i voljeno cvijeće mora obilaziti i zalijevati jedna komšinica po njezinim strogim uputama.
- Evo, i vi ste kao i većina drugih prolaznika zastali pred mojom kućom radi cvijeća u dvorištu, a da niste vidjeli veliki vrt koji uzgajam i pazim još bolje od cvjetnjaka! Sad i ne biste puno toga vidjeli, plodovi su manje-više pobrani, ali samo da znate da se za moj luk, paradajz, krumpir i mahune otimaju po komšiluku... i sve je to uzgojeno ekološki, bez herbicida i otrova. A i djeca ponesu sa sobom kad odlaze – kaže žena koja dobar dio uroda preradi u zimnicu, od turšije i kiselog kupusa do ajvara i pečenih paprika. Iako je i ta njezina zimnica već nadaleko čuvena, nije na prodaju. Proda tek tu i tamo koju litru rakije od šljiva, krušaka ili dunja, jer i njezin voćnjak bogat je plodovima, zbog pažnje koju mu posvećuje. Kad krenu prve jesenske kiše i hladnoće, Jovanka odlazi u šumu, bere gljive i kestene koje isto sprema za studene dane.
- Uzgoj cvijeća, povrća i voća pričinja mi veliku radost, ali ta se radost ipak ne može mjeriti s onom koju osjećam kad se oko mene okupe moja djeca i unučad. To su za mene pravi praznici, kad spavaju pod vedrim nebom, čude se zvijezdama, lunjaju po cijeli dan slobodno po livadama i šumarcima, pa utonu u miran san koji ne prekida budilica. A i apetit im se otvori, pa stvarno mogu reći da tad budem najbogatija žena na svijetu. Kad moja djeca vide ovaj članak, bit će i njima drago ako moju unučad i praunučad poimence spomenete. To su Slobodanka, Nataša, Tara i Mladen, kao i njihovi Mila, Ognjen i Luka – zaključila je domaćica, a mi joj skromnu želju ispunjavamo. Ako zbog ničega, a ono zbog ljubavi i cvijeća kojim je oplemenila bar mali dio pustog Korduna.
