Kad su se danas 84-godišnji Milan i 82-godišnja Mila Malobabić nakon četiri godine izbjeglištva vratili svojoj kući u Slavsko Polje, na imanju su zatekli tek zgarište: odmah su predali zahtjev za obnovu kuće i nekim čudom nisu morali predugo čekati da radovi započnu i da opet usele u svoj dom poput tolikih drugih sunarodnjaka. Štoviše, pokazat će se da nova kuća po građevinskim radovima, statičkim proračunima i sigurnosti, kvaliteti ugrađene opreme te obrtničkim vještinama zasigurno spada u red prvoklasno obnovljenih objekata na cijeloj Baniji i cijelom Kordunu. To je dokazala serija potresa započeta potkraj 2020., koja je osim silnih novih nevolja nanesenih ljudima, razotkrila i svu traljavost poratne obnove uništenih i devastiranih kuća, pri kojoj su nerijetko ignorirana osnovna pravila gradnje i u kojoj se na gotovo bezuman način štedjelo na svim vrstama radova i ugrađivanih materijala. Nasreću, dom Malobabićevih izbjegao je sudbinu prouzročenu temeljnim nepoštivanjem i nepoznavanjem struke o čemu svjedoči suprug Milan, naš sugovornik.
- Ovako dobro obnovljene kuće nadaleko nema! Čim su radovi započeli, od prvoga dana, nisam napuštao gradilište: od ranog jutra do kasne večeri pažljivo sam nadzirao radnike, upozoravao ih na uočene propuste, tražio objašnjenja te predlagao bolja rješenja i zahvate, ne prepuštajući ništa višoj sili i slučaju. Nekima se, jasno, takav nadzor baš i nije sviđao, ali na ruku mi je svakako išlo to što je šef gradilišta bio jedan Slavonac čiji je rođak prije rata oženio našu suseljanku, pa smo se otprije dobro poznavali. Kad se sve zbroji, ispalo je da smo uselili u objekt podignut kako treba, po pravilima struke i bez slučajnih ili namjernih propusta. I evo, stoji naša kuća na zemlji čvrsto i postojano kao da je jučer sazidana, a prošlo je od obnove dvadeset i više godina - objašnjava nam.
Nekada, u mome djetinjstvu, ovdje je bio raj na zemlji: škola puna đaka, selo puno omladine i radišnih ljudi. Od svega ostadoše tek uspomene kojih mi stari tek tu i tamo prisjetimo, kaže Milan
Mila i Milan već godinama samuju u Slavskom Polju, dok su njihove tri odrasle kćeri sa svojim obiteljima iselile: Danica je u Karlovcu, Bosiljka u Kanadi, Darinka u Smederevu. Kad god uspiju, posjete i pomognu roditeljima. Zaselak Slavskoga Polja koji nosi njihovo prezime nekad je brojao više od tri stotine duša, a danas je u njemu jedva desetak, mahom vremešnih ljudi.
- Slavsko Polje je propalo, u njemu je sve manje ljudi a sve više divljih svinja i lisica. Nekada, u mome djetinjstvu, ovdje je bio raj na zemlji: škola puna đaka, selo puno omladine i radišnih ljudi. Od svega ostadoše tek uspomene kojih mi stari tek tu i tamo prisjetimo. Čim sam 1960. odslužio vojni rok, zaposlio sam se na željeznici i u tom resoru proveo 33 godine: jedno sam vrijeme bio telegrafist u Karlovcu, a poslije sam prešao u Vojnić – priča nam Milan, prisjećajući se mirnog i jednostavnog života koji je uslijedio kad se oženio i kad su on i Milka dobili svoje curice. Djeca su se školovala i zdravo odrastala, a od njegove plaće i rada na njivi, mogli su njima i sebi svašta lijepoga priuštiti. Tako je bilo sve do početka devedesetih, a onda će vihori rata i njima, kao i većini drugih ljudi Banije i Korduna, zauvijek izmijeniti živote.
- Neću nikada zaboraviti onaj ljetni dan kad je grunula Oluja. Naša Darinka već je ranije s mužem otišla za Smederevo, a nas dvoje s Bosiljkom i Danicom na traktor i u automobil, pa ravno u nepoznato. Prije odlaska, otvorismo širom vrata štale, svinjca i kokošinjca; nismo znali kamo i zašto bježimo, ali ni kad ćemo se vratiti. Pet smo dana čekali nešto u Topuskom, a onda nas usmjeriše do Petrinje, pa autocestom prema Beogradu, nakraju u neko selo kraj Požarevca. Smjestili su nas u napuštenu veterinarsku ambulantu, gdje smo živjeli s još dvije porodice. Izdržali smo tako gotovo četiri godine, a onda krenusmo natrag, svojoj kući na Kordun. A tamo cijelo imanje zaraslo, kuća pretvorena u zgarište. Cijela je ostala tek nikad dovršena garaža u koju smo uselili. Poslije smo pronašli jednu napuštenu kuću kraj željezničke stanice, koja nam je postala utočište dok se naša obnavljala – sjeća se Mila.
Malobabićevi u opustjelom zaselku žive od 340 eura mirovine koju je Milan zaslužio za više od tri desetljeća rada. Da im njihova Bosiljka tu i tamo ne pošalje štogod iz Kanade, teško bi s desetak eura po danu spojili kraj s krajem. Kad podmire račune za vodu, struju i komunalne usluge, ostatak pomno raspoređuju do sljedeće mirovine. Budući da u tome rijetko budu uspješni, ne preostane im ništa drugo nego slati poruke u Kanadu i oslanjati se na odrasle kćeri, zaokupljene svojim životnim problemima. Pored svega, mora se svake godine namaknuti i za petnaestak metara ogrjevnog drva.
- Godine pomalo stišću, pa već par sezona nismo u stanju obrađivati vrt koji nam je nekada jako mnogo značio, a štala, svinjac i kokošinjac zjape prazni jer za stoku i perad više nemamo ni snage ni volje. Nedavno sam nakon operacije pao u komu iz koje sam se probudio poslije 25 dana, pa sam se do neki dan oporavljao u Lipiku: još ne mogu hodati bez štaka, ali čini mi se da ide nabolje – nada se Milan.
- I ja bih vam se malo izjadala, da ne bude baš sve na Milanu. Svako malo ostanem bez zraka uslijed oslabljenog srca i visokog krvnog pritiska, pa nemam snage bilo što zahtjevnije uraditi, a u Vrginmostu, koji nam je najbliže gradsko središte, već mjesecima nema doktora. Za svaku boljku moramo do Karlovca, a taj odlazak podrazumijeva za nas velik i neplaniran trošak. Sve smo više prepušteni sami sebi i to nas plaši – nadovezuje se Mila na svog muža.
Naše druženje ipak optimistično završava pozivom na njihovu 70. obljetnicu sklapanja braka, koju planiraju svečano obilježiti za četiri godine. Živi bili i svi je zajedno proslavili, razmišljamo u sebi i mi, dok s prvim sumrakom napuštamo Malobabiće, pusti zaselak Slavskog Polja.
