Premijerne korake na tlu notorno opasne Latinske Amerike napravio sam u Limi, klizeći kroz mrak uz visoke ograde elitnog Mirafloresa, nakićene žicom, staklom i strujnim naponom. Sa sveprisutnih murala pratili su me pogledi šarenih likova, čijem sam se magičnom realizmu odlučio nadiviti tek s danjim svjetlom. Sad je trebalo preživjeti kratku šetnju do Airbnb-a, bez Google Mapsa, u koži osjetno neosvježenog, ali svježeg turista.
I, premda se uspješno dočepah odredišta, u predvorju me ipak dočekao – kriminal. "Croacia? Rusia!" gledao je u mene vratar, teško opljačkavši moj nacionalni identitet. Ipak, znao sam kako se ekspresno vratiti u utakmicu. "Luka Modrić", iznio sam precizne koordinate. "Aaa, Luka Modrich, Croacia!" podigao je ruke razoružani razbojnik. Jasno, on je bio samo prvi od mnogih tijekom ovog putovanja.
No, još je jedna tematika bila stalno prisutna tijekom boravka u južnijoj od Amerika, a stane u riječ – "kolonijalno". Naime, lokalci sasma opušteno poslužuju ovaj epitet uz brojne imenice. Recimo, Lima je "kolonijalni grad" koji je 1535. osnovao konkvistador Francisco Pizarro kako bi služio kao trgovački centar Španjolaca na kontinentu. Inače, riječ je o impozantnom zločincu koji je pokorio Inke tako što je nabasao na njihov građanski rat, iskoristio povjerenje vođe jedne frakcije kako bi mu izmasakrirao vojsku i na kraju ga natjerao da se preobrati na kršćanstvo, uz obećanje da ga potom neće ubiti.
Onda ga je zadavio.
Nakon svrgavanja predsjednika Pedra Castilla, urođenika i učitelja, režim je privatizirao rudnike litija, pustio iz zatvora bivšeg diktatora Alberta Fujimorija i dozvolio raspoređivanje američkih trupa s više tisuća vojnika u zemlji
U međuvremenu je prijestolnica Perua postala i svjetski gastronomski centar s čak pet restorana s Michelinovom zvjezdicom. U njima se, naravno, servira i mnogo "kolonijalnih jela", ali i onih autohtonih poput odreska alpake ili bikovog srca. Glavni specijalitet je ipak ceviche: jelo od morskih plodova mariniranih u citrusima i začinima, koje je zaštitio UNESCO. Također, tu je i tradicionalna chicha morada, sok od crnog kukuruza (Peru ima najviše vrsta ove žitarice na svijetu, njih 35).
Nažalost, kolonijalni duh nikad nije sasvim napustio Limu, štoviše, u punom je jeku. Primjer za to je svrgavanje predsjednika Pedra Castilla, urođenika i učitelja, koji je u kampanji 2021. obećao ponovno uspostavljanje narodne kontrole nad prirodnim resursima – čije iskorištavanje čini više od polovice nacionalnog izvoza – osuđujući strane tvrtke za "pljačkanje" zemlje. Pozvao je na ponovno pregovaranje o korporativnim ugovorima kako bi se osiguralo da 70 posto svih prihoda od rudarenja ide državi za financiranje socijalnih programa.
Kad je stupio na dužnost, Peruanac je bio vrlo ograničen u onome što može učiniti politički. Desničarska oporba imala je većinu u Kongresu i bili su žestoko orijentirani na destabilizaciju, bezuspješno ga dvaput pokušavajući smijeniti. Nakon toga se Castillo pozvao na Ustav, po kojem predsjednik može privremeno raspustiti Kongres kako bi raspisao nove izbore. Uslijedio je puč te ga je vojska privela i zatvorila na 18 mjeseci bez suđenja. Bez izbora je instalirana nova predsjednica, nakon čega je tisuće građana izašlo na ulice. Dogodilo se nekoliko masakra, s ukupno 70-ak mrtvih, a prosvjedi su konačno ugušeni prošle godine. Nakon toga je režim privatizirao rudnike litija, pustio iz zatvora bivšeg diktatora Alberta Fujimorija i dozvolio raspoređivanje američkih trupa s više tisuća vojnika u zemlji. Od odlaska Castilla gospodarstvo je u silaznom trendu, a po anketi Instituta za peruanske studije, trenutnu vladu podupire šest posto građana.
Što na sve ovo pak kažu "obični" Peruanci? Pa, ne mnogo. Ili "svi su oni isti" ili "neka, prošlo je" ili ne žele pričati o tome. Postoji i razlog zašto je tako. Naime, dok su prosvjedi blokirali zemlju, blokirali su i ono što je profesorica povijesti Nancy Shoemaker sa Sveučilišta Connecticut prozvala "romantičnim kolonijalizmom" – turizam. Nažalost, Peruanci su, kao i ostali narodi oboljeli od turizma, počeli putnike zaljubljeno opsjedati kao šetajuće novčanike, bez kojih njihovi životi nemaju smisla.
Marin Prvan na Machu Picchuu
A kako to već ide, turizam je sa sobom donio i više cijene. Tako u restoranu srednje klase nećete pojesti glavno jelo ispod sedam do deset eura ili popiti malo strano pivo za manje od tri eura. Ni cijene u supermarketima nisu baš povoljne. Litra mlijeka je 1,25, paket jaja 2,10, a štruca kruha 1,45 eura. Dakle, nešto kao Hrvatska pred dvije-tri godine. Svakako, jeftinije se može proći na tržnici i street food štandovima.
Međutim, kad govorimo o turističkoj ponudi, Peru se tu zaista nema čega sramiti. To nam je odmah dokazao nacionalni rezervat Paracas, u kojem Pacifik zapljuskuje pustinju. Ovdje smo ujutro obišli otočje Islas Ballestas, gdje smo imali priliku vidjeti kitove, morske lavove i pingvine, a popodne voziti quadove među dinama. Loša vijest je što smo pritom, u stvari, bili dijelom sve popularnijeg "turizma izumiranja", jer se peruanski Humboldtovi pingvini suočavaju upravo s tom pojavom.
Dobra vijest je da nije svako "izumiranje" uvijek negativna pojava. Recimo, na kolonijalnoj plantaži u Chinchi, gdje su crni robovi ubirali pamuk, ta praksa više ne postoji. Riječ je o prekrasnoj hacijendi iz 17. stoljeća, koja ipak sakriva mnoge mračne priče. Jedna od njih su katakombe pod kapelicom koje su se koristile za trgovinu robljem ili kažnjavanje nevaljalih djelatnika. Svakako, crnci i dalje služe kao radna snaga ovog objekta, kao sobarice i konobari.
Nastavak ture dopremio nas je u Huacachinu, jedinu pustinjsku oazu u Latinskoj Americi. I dok se na ovom mjestu nekoć napajao životinjski svijet, u antropocenu je ono prenamijenjeno u destinaciju za napajanje (eks)kolonijalne mladeži. Jezero je, naime, okupirano šetnicom, barovima i hostelima, u kojima se backpackerima servira vrela zabava. Prilagodivši se uvjetima, popili smo i mi jedan pisco – omiljenu peruansku žesticu – s Jovanom iz Našica. Pronašli smo je kod šanka; nakon što je početkom devedesetih zbog rata s obitelji migrirala u Kanadu, otkrivanje svijeta zavrtjelo ju je do Perua i komšijske zdravice sa Splićanima i nekolicinom Osječana.
Kao u potjeri iz Mad Maxa – buggyji kraj Huacachine (Foto: Marin Prvan)
I makar je peruanska kava odlična, nije nam olakšala da razaznamo je li suludi kadar koji smo jutro nakon gledali s trijema posljedica mamurluka ili – fatamorgana. Ovo sitno naselje je, naime, okruženo najvišim dinama na kontinentu, koje izgledaju kao da će se svakog trenutka sručiti na budno njegovani turizam čija se infrastruktura narcisoidno zrcali na jezeru.
Upravo nam je ovdje, u zavodljivim proturječnostima Huacachine, peruanski turizam održao lekciju. Naime, sastavivši flotu divovskih buggyja koji, uz profesionalnog vozača, primaju osam ljudi, Peruanci su od pustinje efektivno napravili najveći lunapark na svijetu. Kao u potjeri iz Mad Maxa, jurili smo kroz pijesak i osvajali netaknute vrhove, s kojih smo se onda spuštali – sandboardom.
Kao da već to iskustvo nije bilo dovoljno onozemaljsko, istog smo dana završili u Nazci, gdje ukupno 1300 kilometara zemljanih linija pretvara surov krajolik u mozaik više od stotinu životinjskih, ljudskih i drugih likova koji se tek s visine od nekoliko desetaka metara mogu zapravo pojmiti u svojoj punoj veličini. Pretpostavlja se da ovi oblici datiraju iz doba prije 2500 godina, a sačuvani su zbog stabilne klime visoravni: suhe, bez vjetra i – izolirane.
Od ovih formacija su pak nešto stariji okolni kamenčići na koje pustinjski poduzetnici preslikavaju kolibrija, pauka i guštera pa ih naplaćuju namjernicima 1,25 eura po komadu. Jasno, podržao sam lokalnu ekonomiju.
U Arequipi smo naišli i na – rožatu (internacionalni desert koji se udomaćio i u Dalmaciji)! Šetajući gradom nabasali smo na još par interesantnih pojava. Jedna od njih je bio restoran "Dalmacia", a druga bistro "Split"
Zašavši u Ande, dočekala nas je Arequipa: drugi najveći grad u državi. Poznata i kao "Bijeli grad" zbog svojih pročelja od bijelog vulkanskog kamena, ova metropola peruanskog juga dugo je imala separatističke pretenzije, čak uvevši vlastitu valutu. U novije su vrijeme te ideje splasnule te Arequipi, iako je zbog sjedišta Ustavnog suda znaju nazivati i pravnom prijestolnicom, preostaje samo jedna titula – ona peruanske ljepotice.
Ovaj, naravno, kolonijalni grad nalazi se nedaleko od četiri vulkana, od kojih je najviši Ampato (Žaba) sa 6288 metara, čiji ledenjaci lagano "izumiru". U njegovu podnožju je pak još prilično "živahan" queso helado – popularna peruanska slastica slična sladoledu, napravljena od mlijeka, cimeta, klinčića, kokosa, šećera i žumanjaka. A osim njega, u Arequipi smo naišli i na – rožatu (internacionalni desert koji se udomaćio i u Dalmaciji)!
Šetajući gradom nabasali smo na još par interesantnih pojava. Jedna od njih je bio restoran "Dalmacia", a druga bistro "Split". Unatoč prvotnom oduševljenju, uskoro smo otkrili da im jelovnici nemaju veze s toponimima u nazivu, a ni da im osoblje o lokalitetu ne zna mnogo više od "Luka Modrich". Do vlasnika "Splita" Renata Balića nismo uspjeli doći, ali smo ga svejedno počastili obilaskom lokala. Pomalo neuobičajeno za ovo podneblje, sa zidova hrvatske nekretnine nije nas odmjeravao Ante Pavelić, već – Che Guevara.
Ali tek kad smo ušli u mjesnu katedralu sablaznilo nas je centralno ulje na platnu na kojem apostoli žvaču pečenog zamorca (lokalni specijalitet), dok ih s Judinog ramena gleda – đavo. Kasnije smo doznali da je tom verzijom slikar Marcos Zapata htio sunarodnjacima približiti mitologiju kolonijalne kulture, kako bi je ovi što efikasnije usupali. Zbog istog razloga na fasadi katedrale "rastu" ananasi – simboli bogatstva u Latinskoj Americi.
Na tri sata vožnje odavde nalazi se kanjon Colca, jedan od najdubljih na svijetu, koji posjeti 120.000 turista godišnje. Ovo mjesto je dom andskog kondora koji je s rasponom krila od preko tri metra i svojih petnaestak kilograma jedna od najvećih ptica na svijetu. Ta činjenica, kao i ona da će ova vrsta vjerojatno uskoro nestati, donekle opravdava tragikomičnu biznis praksu da se ljudi maskiraju u te divovske lešinare i nude fotografiranje za novac.
U Cuscu, prijestolnici Inka, uličice su prepune psihodeličnih murala (Foto: Marin Prvan)
No, za razliku od ljudi u smiješnim kostimima, mi smo ipak sutradan poletjeli i to prema Cuscu, prijestolnici Inka. Doduše, nenaviklima na visinu od 3500 metara, pri penjanju strmim popločanim uličicama, prepunih đirana i psihodeličnih murala, lako nam je ponestajalo daha. Ipak, takve tegobe je uskoro odagnala naša domaćica, spremno nam pripravivši čaj od koke. To nas je malo diglo – taman da se damo u razgledavanje ovog pitoresknog, nekolonijalnog (!) grada.
Cusco nas je odmah kupio svojim slatkim dućančićima iz kojih bliješti šarenilo poncha, šalova i kapa istkanih od vune ikonične alpake. Te rodice deva su, zajedno s ljamama, bile za Inke ono što je tovar bio za Dalmatince (osim što su one još davale i visoko cijenjena vlakna). Ali za razliku od magarca, ove su životinje i dalje brojne u Peruu pa ih se može vidjeti od planinskih vrhova do gradskih trgova.
Probivši se kroz beskonačne ponude masaža, kojima djevojke u centru vabe pohabane turiste, dokopali smo se tržnice San Diego, mjesta zbog kojeg će vam torba pri povratku svakako biti nešto teža. Ima svega: od kave i čokolade, preko instrumenata i rukotvorina, do voća i bifteka. Da ne govorimo o domorodačkim sortama poput kvinoje ili krumpira koje Peru broji nevjerojatnih 4000 vrsta. Gospođa na jednom štandu čak nas je nudila i onime što bi se u Europi klasificiralo kao "ilegalna droga" – kaktusom San Pedro (meskalin) i ayahuascom. Ovdje je to kulturološki normalizirano, a tzv. retreatovi koji uključuju istraživanje ovih narkotika (i sebe) su standardni dio turističke ponude.
Iako Peruanci zahvaljujući tim sredstvima imaju priliku neometano pobjeći iz svakodnevne stvarnosti u neke druge svjetove, dobar dio njih, naročito mladi, ipak radije fantaziraju o nečem mnogo svjetovnijem – Europi. Tako me petero okružilo u baru i počelo ispitivati o toj obećanoj federaciji, kamo će se oni "jednog dana odseliti" te "zaraditi puno para i kupiti kuću". Rekao sam im da nisu normalni i da se sigurno puno drogiraju, nakon čega su me otpratili do smještaja. Izgrlili smo se i baš kad sam uhvatio kvaku, netko me potapšao po ramenu: "Señor, dinero", ispružio je ruku najmlađi i najpompozniji u ekipi. "Por que?" uzvratio sam kvazikolonijalno. "Eres Europeo (Vi ste Europljanin)", odgovara, time valjda podrazumijevajući platežnu moć moje boje kože.
Malo se zajebao.
Poznata kao "Bijeli grad" zbog pročelja od bijelog vulkanskog kamena – Arequipa (Foto: Marin Prvan)
A da sam se i sâm zajebao pomislio sam kad sam iz vlaka za Aguas Calientes (hiperturističko naseljce u podnožju Machu Picchua) ugledao ni manje ni više nego – brnistru, grmastu biljku po kojoj je Split dobio ime (starogrčki: aspalathos)! Ako je pak istinito ono što Quechue – narod koji u Peruu broji oko sedam milijuna – kažu za ovu biljku, da štiti od zla, onda je splitski poluotok jako sigurno mjesto. U prilog im svakako ide primjer Machu Picchua (nota bene, izgovara se "pihču"), izgrađenog kao rezidencija za najslavnijeg vladara carstva Inka, Pachacutija u 15. stoljeću, za kojeg Španjolci nisu imali pojma da postoji pa ga nisu mogli ni opustošiti. Ipak, kako to već biva, kolonijalisti su u konačnici i u ovoj priči pokupili vrhnje. Naime, iako ga je 1902. "otkrio" peruanski istraživač Agustin Lizarraga, zaslugama se devet godina poslije okitio Amerikanac Hiram Bingham, kasnije zastupnik u Senatu SAD-a.
Kako Machu Picchu erodira pod nogama nas "romantičnih kolonijalista", UNESCO je urgirao da Peru korigira limit broja dnevnih posjetitelja. Godine 2020. taj je broj smanjen s 5800 na 2244 dnevno. Ipak, zbog potreba turizma, sada je ta kvota namještena na 4044, a planira se povećanje do 5600. Ukratko – gužva je. Doduše, većina se ne penje na Huayna Picchu (vrh koji vidite na fotografijama), ni Montañu (vrh iza leđa fotografa), već ih autobus doveze na pet minuta šetnje od mjesta za fotografiranje. Jer to je ono što vas vodič prvo odvede da napravite kad dođete na Machu Picchu – slikate se.
Inače, peruanski vodiči – barem oni koje smo mi imali – veoma su upitne kvalitete. Naime, ono što oni izvode pred grupom više bi se moglo opisati kao loš skeč, u kojem ne postoji improvizacija. "Šale" su unaprijed uvježbane, kao i interakcija s grupom koja, u želji da se stvori živost, stvori opću nelagodu. Što je najluđe od svega, iako su naučili pričati (priču) na engleskom, nisu ga naučili – slušati, odnosno ne razumiju ga. Jer kad ih nešto pitate, gledaju vas kao da govorite, štajaznam, ruski.
Ali najgore je bilo na Machu Picchuu. "First, we take photo! Now we go up to take photo! We take photo here! Stand here, I take photo! Now turn around! Now put your hands up! Now smile! Now sit down! Now group photo! Now happy faces! Now crazy photo! You want more photo?" redao nas je kao dobre potrošače naš vodič kolonijalnog imena – Amerigo.
Dok mi je obećanjima prekooceanskih lajkova Amerigo imperijalističkim naredbama širio ruke i noge nad horizontom jednog od sedam čuda svijeta, osjećao sam se nemoćno i pokoreno.
Ipak, dokumentirano je, urbi et orbi: Machu Picchu je jednom bio – moj.
