Napadno velika razlika u reakcijama koje u Hrvatskoj bilježimo na europsko-komisijsko prihvaćanje slobodnotrgovinskog sporazuma s udruženom glavninom zemalja Južne Amerike, o našoj ekonomiji i ekonomskoj politici, pa i dominantnom javnom shvaćanju toga kazuje mnogo, takoreći sve. Za početak, u medijima je već uočeno da se Ministarstvo vanjskih poslova raduje sporazumu, dok ga Ministarstvo poljoprivrede kritizira. Drugdje se o njemu govori isključivo u komparaciji stajališta pojedinih članica EU-a. Na primjer, svi tako prenose da je Njemačka doslovno oduševljena, a Francuska da je ogorčena, pa se ogled utoliko nudi pomalo u revijskom tonu, i zabavno-kompetitivno, kao da je posrijedi Mundijal ili Eurosong.
No taj sveobuhvatni protržišni aranžman bi mogao prouzročiti izuzetan stres u Europi, ponajprije kad je riječ o stabilnosti ovdašnjih nacionalnih poljoprivreda, ali i onoj ukupnoj kontinentalnoj. Proces odvagivanja sporazuma nije se u Europskoj uniji slučajno protegnuo na danas već punih četvrt stoljeća. Valja tolike zemlje i ekonomije izložiti kušnji bescarinskoga robnog prometovanja, dakle 27 europskih i, s druge strane Atlantika, sedam punopravnih i još toliko pridruženih u savezu koji se naziva Mercosul ili Mercosur, na portugalskom ili španjolskom.
Ujedno bi se radilo o tržištu od 450 plus oko 300 milijuna ljudi, što sporazum čini najvećim slobodnotrgovinskim u povijesti, naročito otkako je Donald Trump za svojega prošlog predsjedničkog mandata potopio TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership), sličan dokument u pregovorima između SAD-a i EU-a. I premda se činjenica da slobodna trgovina odgovara isključivo konkurentnijim proizvodnim subjektima ubraja u elementarni ekonomsko-politički abecedarij, u najvećem dijelu hrvatske političke i medijske javnosti to još uvijek predstavlja čistu ezoteriju. Ipak, pogledajmo što se po tom pitanju zbiva na velikoj slici, a onda se vraćamo na domaći teren.
Njemačka i Francuska, rekosmo, poslužile su za ilustraciju konfliktne prirode europsko-unijskog sporazuma s Mercosulom, s obzirom na njihove presudne proizvodne te izvozne značajke. Njemačka najviše izvozi automobile; najviše u pogledu udjela u cjelokupnoj joj izvoznoj vrijednosti, i najviše od zemalja EU-a. Francuska pak ima navodno, po istim osnovama, najjači agrar, iako se i tamo naveliko prave te izvoze automobili. Južna Amerika nema svoju automobilsku proizvodnju, ali se ističe onom poljoprivrednom, tako i izvozom, zbog čega joj Europa izgleda više nego obećavajuće za plasman govedine i piletine, soje i drugih mahunarki, šećera i riže.
Francuzi, naročito njihovi poljoprivrednici, stoga su jako nezadovoljni, što se vidi i po nizu protestnih okupljanja s tim motivom. Nešto satisfakcije koja im ostaje za tamošnju automobilsku industriju pokazuje se premalenom da bi taj sporazum vidjeli kao generalno isplativ. Otprilike tako nekako stoje njemački poljoprivrednici koji su također protestirali, ali su ostali u sjeni autoindustrije razgaljene perspektivom. Istovremeno, svima je negdje iz vidokruga nestala spoznaja da je Njemačka inače veći izvoznik hrane od Francuske, a da su najveći u EU-u po tome Nizozemci koji se protiv igre s Mercosulom zadugo nisu izrazitije pobunili.
To naprosto hoće reći da moramo ući dublje u proizvodnu strukturu EU-a, da bismo shvatili kako i zašto su raspoređene bitne reakcije u vezi s ovim sporazumom. Za jednu Nizozemsku je lakše objasniti slučaj – ona gotovo jednu trećinu svoje goleme poljoprivredne proizvodnje drži u ukrasnom bilju, a time se Južna Amerika bavi razmjerno slabo, i neće ju ugroziti. Nadalje, nije Njemačka samo veći izvoznik hrane od Francuske, nego je i najveći svjetski uvoznik, a od toga preko 70 posto uzima na tržištu EU-a, u velikoj mjeri od Francuske.
Pritom upravo Francuska ulaže najviše javnih sredstava u razvoj agrara, pa je spram južnoameričke bescarinski uvezene hrane izložena dvostruko. Uz prigovore na račun žrtvovanja europske poljoprivrede općenito, međutim, dolazi i bojazan oko sudbine Europskog zelenog plana. Za primjer se može istaknuti europsko-unijski standard dobrobiti životinja u uzgoju. Hrvatska država, recimo, farmerima djelomično nadoknađuje ono što izgube uslijed smanjenja broja životinja po jedinici smještaja. To je u Argentini ili Paragvaju puno neizvjesnije, što njihov proizvod čini jeftinijim, ali i ponudu koja stiže u Europu čini manje zdravom od ovdašnje.
Zauzvrat veliki proizvođači, ali i veliki kemijsko-tehnološki koncerni s glavnim udjelima na tržištu pesticida i sjemena, po Europi vrše pritisak za odustajanje od nekih već usvojenih standarda u smjeru čišćeg i zdravijeg kontinenta. Konačno, s tim proturječjima i uvjetovanostima na stolu, Europska će unija idućih mjeseci zacijelo dosta burno odlučivati o završnom obliku sporazuma i ratifikaciji po nacionalnim parlamentima. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen već ga je blagoslovila, a njemački kancelar na odlasku Olaf Scholz još i više, ali nije sve gotovo. U najvećoj mjeri ishod će ovisiti o francuskoj inicijativi kontra ujedinjenja s Mercosulom.
Francusku bi mogle slijediti Italija i Poljska, Austrija i Belgija, možda i spomenuta Nizozemska itd. Među većinom drugih više se čuju industrijski proizvođači, jer su intenzivnije posredovani velikim kućama i brendovima i lobijima, a poljoprivrednici imaju stanovitu političku snagu tek kad traktorima zakrče ceste. Čak i u Hrvatskoj, utisak je kako u ovoj prilici ustvari prevladavaju industrijalci, mada s popriličnim razlogom u javnosti vlada uvjerenje da hrvatske industrije na sceni nije ostalo ni za lijek, izuzev Belupa, ali razumjeli smo se. To podsjeća na nerazmjerno velik direktan politički utjecaj hotelijera u RH, u odnosu na male iznajmljivače koji drže kudikamo veći dio ukupnog turističko-smještajnog kapaciteta.
Ako bi se nekom sve to doimalo kao nered atipičan za EU, nije posrijedi zabuna, nego pogrešno kontekstualiziranje, pošto se u tržišnoj ekonomiji za bolju poziciju ne natječu, ako treba do istrebljenja, samo oni proizvođači i trgovci koji ciljaju na istu publiku. Tu je i ljuta konkurencija među posve različitim sektorima, za bolji tretman od strane državne politike ili neke međudržavne asocijacije kao što je EU. Nama je razlika između pozicija hotela i tvornice, kroz zadnja tri desetljeća, vjerojatno najpoznatiji pokazatelj takvog odnosa.
Materijalno-proizvodnu industriju potkopavale su vlasti u RH na razne strateške načine, od monetarne i tečajne politike do svakovrsnih olakšica parazitima koji su isisali životne sokove tolikim korifejima domaćeg izvoza da na ovoj stranici nemamo ni mjesta kako bismo ih sve pobrojali. Ne računamo li krajnje specifičan građevinski sektor, naslonjen o razuzdani nekretninsko-mešetarski biznis s otvorenom rasprodajom prostora, ostala je iz te priče u biti ponajviše poljoprivreda. Sve rasturenija i sama, uz depopulaciju sela, ali kontinuirano koliko-toliko subvencionirana na valu europsko-unijske razvojne i prehrambeno-sigurnosne politike.
Takva fiskalna podrška domaćem agraru svejedno je uporno praćena brojnim drugim Vladinim mjerama koje funkcioniraju izravno nauštrb samih poljoprivrednika. Otud potječe faktična podvojenost u političkom djelovanju hrvatskih vlasti s kojom se i prepuštanje neuspješnoj i nepravednoj europsko-unijskoj politici odvija glatko, s tek manjim neravninama. S jedne strane naklonjene su ekskluzivno jednom sektoru, s druge poduzimajući štošta da ga zatru. Zapuštanje infrastrukture, odustajanje od razvoja državne agrobanke, podrivanje vlastite proizvodnje umjetnih gnojiva, sudjelovanje u upropaštavanju najvećeg novijeg prehrambeno-proizvodno-trgovačkog koncerna, prošpekulantsko upravljanje državnim zemljištem, i još mnogošta drugo – da se ne zna čega se prvog dohvatiti.
Unutarnji sukob hrvatskog političkog vrha očituje se tako i u problemima oko sporazuma s Mercosulom. Logično je da tim dokumentom zadano europsko-južnoameričko tržište hrane, tehnike, sirovina, poslova općenito, priželjkuju Njemačka ili Brazil, ali Hrvatska bi u istom krugu lako mogla antologijski nastradati. Mnogi tu moraju izgubiti da bi neki dobili više, ako se prednost ostvaruje razlikom u startnom potencijalu. I nije poanta u tome što će netko ovdje možda i zaraditi na izvozu ponečeg, nego što ćemo na domaćem tržištu preplavljenom jeftinom robom izgubiti s onim u što smo već puno uložili. A jasno da imamo razloga strahovati da će naši narodni zastupnici ratificirati tu podvalu kako je i servirana.
