Podigli smo logor na estanciji Eldorado, stotinu kilometara južno od vodopada Iguazu, na samoj argentinsko-paragvajskoj granici, gdje uglavnom žive njemački doseljenici. Područje je prilično nenastanjeno, iako do njega vodi dobro ugaženi tvrdi šumski put uz kojeg trunu golema stabla bez krošnji, oborena prašumskim olujama ili čak ljudskom rukom. Sama estancija skup je ruševnih i napuštenih koliba, tipičnih za ovo podneblje: poduprte su drvenim gredama, malo izdignute iznad zemlje i prekrivene palminim lišćem i rogožinom. Unutarnje prostorije samo su provizorno, pokojom natrulom daskom, odvojene jedna od druge. U najveću od njih – onu natkrivenim kosim travnatim krovom i zaklonjenu gustim zelenilom – smjestili smo naš skromni prašumski press-centar u kojem nam je najvažniji telefonski uređaj za satelitsku vezu sa svijetom.
Prva je noć u prašumi najteža – stotine različitih zvukova slijeva se u uši. Ali već poslije tri-četiri dana čovjek se navikne, pa može razlikovati siktanje zmije od pjeva prašumskog slavuja, majmunske krikove od rike jaguara...
Kad smo tog nedjeljnog predvečerja stigli na estanciju Eldorado, vjerovali smo da će nam njezino mitsko ime, simbol fantastičnog blagostanja i bogatstva, u najmanju ruku obećati blaženi mir, sigurnost, a možda i kakav skroman provod. Od svega smo međutim imali samo – neprilike. Na blagoj travnatoj padini, okruženoj riječnim brzacima i neprohodnom prašumom, razapeli smo tridesetak šatora i visećih mreža. Naložili smo i četiri-pet logorskih vatri, ali ne zato da bismo se ugrijali, jer je dnevna temperatura ovdje oko 35 stupnjeva Celzija: gustim smo dimom samo htjeli rastjerati nebrojene rojeve komaraca koji su napadali u valovima i bez milosti. Komarci su u ovim predjelima doista prava napast, posebice uz rijeke i močvare, gdje se raspršuju na sve strane i zagorčavaju život svakom tko ima imalo krvi u sebi. Najgori su pred zalazak sunca: tada se naprosto lijepe za kožu i nema tog zaštitnog preparata koji vam može pomoći. Uza sve to udružili su se s piumima, sitnim mušicama što bodu poput trnja, ali i ose i divlje pčele prava su pokora.
Gozba u prašumi
Svjesni smo i toga da će nas još jedna neprilika pratiti cijelim putem kroz prašumu: nesnosna vlaga! Već je sada osjećamo kao težak kamen u plućima. Otežava disanje, usporava pokrete, obilno natapa odjeću, izvire – rekli bismo – iz samog kamena. Čovjek se u njoj ponekad osjeća kao srčani bolesnik u parnoj kupelji ili bolnički pacijent bez respiratora.
Sutoni su u prašumi kratki. Sunce se veoma brzo sklanja iza gljivastih krošanja, ostavljajući iza sebe ponekad, ali doista samo ponekad, onaj dugi crveni trag kakav smo u ljetnim mjesecima navikli gledati uz morsku obalu. Iza sutona zakratko ostaje i onaj karakteristični ustajao i treperavi prašumski zrak, nabijen vlagom i vrelinom. S prvim travanjskim mrakom, koji pada već oko 18 sati, odjednom sve oživi – i rijeke, i krošnje, i trava. Svoj noćni koncert u tropima prvi počinju zborovi žaba i zrikavaca. Slijede ih razne ptice, lepećući krilima u gustom spletu povijuša. Zatim se na sve to nadovezuju prodorni krici majmuna. Povremeno se iz močvara isprekidanim dahtanjem oglasi i krokodil, a rika jaguara dolazi iz daljine samo kao opomena.
"U vrijeme kad su se na ovakvim putovanjima manje koristile konzerve, bilo je čak i tragičnih slučajeva. Znalo se dogoditi da zvijeri odvuku u šumu ne samo meso, već i članove ekspedicije", ispričao nam je Miguel
Bezglavo uokolo tumaramo po tmini, tražeći najpogodnije mjesto za pripremanje zajedničke večere: pečene govedine i janjetine na ražnju. Iako smo pretovareni hranom, posebno konzervama i tijestom, nemamo ništa protiv toga da se naša jednolična prehrana malo i izmijeni. Stoga su nam naši vodiči negdje u okolici pribavili svježe meso koje sada treba pravilno razdijeliti među svima nama. Dakako, prije toga ga treba dobro ispeći. Način kako je to učinjeno vrlo je zanimljiv. Najprije smo iskopali jarak dug pet, širok metar, a dubok pola metra. Uzduž smo postavili tanko deblo lapacha, a ispod njega naložili vatru. Sve ostalo su uradili vodiči: goleme odreske su nataknuli na drvene štapove i prislonili ih na uzdužno stablo. Janjce su raspolovili, a potom ih razapeli na četvrtaste okvire i isto stavili uz vatru. Baš onako kako se radilo i prije stotinjak godina.
Sve je to moglo potrajati dva-tri sata. Kad je meso bilo ispečeno, oborili smo se na njega kao gladni vuci. Naravno, ostala ga je gomila jer sve nismo mogli pojesti: to je, po dogovoru, trebalo "servirati" za doručak. Odresci su "spremljeni" pokraj šatora. Ali u zao trenutak i – pogrešno! Kad smo se ujutro probudili, oko njih su bila stvorena prava mala legla svih vrsta proždrljivaca – od raznih buba i gmizavaca, pa sve do većih prašumskih životinjica koje su se došle besplatno pogostiti govedinom i janjetinom. U blizini nekih šatora, koji su bili postavljeni uz sami rub šume, našli smo i tragove većih životinja: neke komade mesa, teške i po tri kilograma, mogla je odnijeti samo krupnija zvjerka.
Kako se ponašati u prašumi
To je bio dobar povod našem dobrom duhu Miguelu Quadri Salcedu iz Španjolske da nas nakratko okupi oko sebe i da nam očita propisnu lekciju o ponašanju u prašumi. Miguel već desetak godina zaredom tumara bespućima svijeta, pa je tako stekao veliko iskustvo na tim putovanjima, postavši vrhunski poznavalac života u prašumi. Dakle, Miguel nas je toga jutra, sučući svoj njegovani francjozefinski brk, okupio oko sebe i podijelio nam mnoštvo korisnih savjeta kako da se ubuduće ponašamo na ovom putu. Pošao je od konkretnog događaja, kazavši: "Ostatke hrane, osobito svježe, obavezno treba zakopati, kako ne bi privukla male i velike životinje. U vrijeme kad su se na ovakvim putovanjima manje koristile konzerve, bilo je čak i tragičnih slučajeva. Znalo se dogoditi da zvijeri odvuku u šumu ne samo meso, već i članove ekspedicije." Potom je nastavio, i dalje zadržavajući ozbiljan izraz na licu: "Mnogi padnu u napast da se napiju i ove vode. To je također velika opasnost. Vodu obavezno treba prokuhati ili je dezinficirati tabletama. I noćašnji događaj nas uči da u ovim prostorima prežive samo lukavi, brzi i prilagodljivi. Stoga, i ovo: ne hvatajte se za granu ni onda kad ste potpuno sigurni da je to grana. U prašumi, naime, živi zmija surukuku, iz porodice kobri, koja se nevjerojatno vješto može prilagoditi na boju i izgled okoline. Jedna je od najopasnijih južnoameričkih otrovnica, živi na drvetu, a od njezina ugriza čovjek može umrijeti za nepunih pet minuta. U ovim prostorima opasnost vreba odasvud. Opasno je, tako, poslije kiše bosonog hodati po travi i šumskom raslinju. U jednom jedinom koraku možete pokupiti gomilu otrovnih buba, pauka i nametnika koji žive s donje strane vlati i lišća. Svaki ubod je veliki plik i golema neprilika. Ništa manje opasno nije i sjediti u travi ili na nekom oborenom i trulom deblu, jer ćete u trenu imati pune hlače mrava – od onih najsitnijih i najopasnijih, žutih, pa sve do termita..."
Prašuma guta sve pred sobom: napuštene kolibe u divljini (Foto: Đorđe Ličina)
Svi smo gotovo netremice slušali Miguela i njegovo zanimljivo izlaganje o tome kako se moramo ponašati u prašumi. "Neobično je važno voditi i stalnu brigu o odjeći i obući", govorio je dalje Miguel. "Jedan od mojih savjeta bi bio da čizme ili cipele nikad ne ostavljate pred šatorom u, rekao bih, normalnom položaju. Uvijek ih okrenite naopačke i obavezno nataknite na kakav štap. Tako ćete izbjeći da ujutro u njima nađete kakvog otrovnog pauka ili čak sklupčanu malu zmiju... Prehrana u prašumi je pak posebno poglavlje i uz vodu najvažnija. Stoga ne zaboravite: jedite samo ono voće i povrće koje se guli – banane, ananas, kivi, naranču, marakuju, limun... Može i drugo, ali ga dobro treba oprati. Isto vrijedi i za razne salate: ako vas ovdje ščepa kakva crijevna bolest, izgledi da se brzo oporavite upola su manji nego u civilizaciji...", kazao je sveznajući Miguel. Kad smo se već počeli razilaziti, još je dometnuo: "I dobro pazite na šator. Uvijek ga držite zatvorenog, a prije spavanja ga obavezno pregledajte, najprije kutove i razne džepove s unutarnje strane, a onda i ostalo..."
Tajanstveni zvukovi
Spavanje na ovakvim putovanjima, posebice u prašumi, doista je pravi ritual. Čim padne mrak, u pravilu prekidamo putovanje i podižemo logor. Osnovno je pronaći najpogodnije mjesto za šator. Moderni šatori s tzv. zatvorenim dnom pružaju veliku, ali ne i potpunu sigurnost. Ako čovjek nije baš neka velika kukavica, onda je najvažnije da se zaštiti od insekata. Apsolutnu zaštitu ovdje, kažem, ne pruža ni jedan poznati preparat ili sredstvo, osim samo djelomice mosquitera – posebnih mreža i mrežica za komarce. One mogu samo ublažiti muke. Međutim, s vremenom se priviknete na ubode, kao i na različite gmizajuće i leteće opasnosti koje vas okružuju. Prva noć je najteža, barem je meni tako bilo. Stotine različitih zvukova slijeva se u uši, stvarajući neopisivu zbrku u glavi. Međutim, već poslije tri-četiri dana čovjek se navikne, pa može razlikovati siktanje zmije od pjeva prašumskog slavuja, tapirov topot od lepršanja žutokljune papige, majmunske krikove od rike jaguara...
Kako se zaštiti od tropske kiše: provizorni kišobrani na estanciji Eldorado (Foto: Đorđe Ličina)
Putem kojim se krećemo nailazimo na razvaline starih gradova o kojima se ispredaju najljepše legende. Proteklog tjedna nakratko smo boravili i na rubu civilizacije, u San Ignaciju, sjedištu jezuitskih misionara, razorenom u argentinsko-brazilskom ratu prije stotinjak godina. Sve što je ovdje bilo lijepo nestalo je u ratnom požaru ili je progutala prašuma. Ostao je pokoji kamen na kamenu, nagrižen zubom vremena, kao bjelodano svjedočanstvo ratnih strahota.
Svaki korak na ovom putovanju mogao bi biti zanimljiva priča. Sada promičemo mimo groblja karboniziranih stabala koja sablasno strše u nebo: to je samo jedan od načina da se dio prašume pretvori u travnatu ledinu za ispašu brojne stoke ili možda za plantaže čaja. Plovimo na improviziranim splavima, kroz duboke zelene usjeke, nošeni vodenom maticom čas uz jednu, čas uz drugu obalu. Tropske kiše ponekad padaju satima, a rijeke su neprestano bistre. Pitamo jednog od vodiča kako je to moguće. Daje nam objašnjenje u koje baš mnogo ne vjerujemo. Nema, kaže, mnogo površinskih voda. Kišnica odmah odlazi u poroznu zemlju i dok stigne do riječnog korita već je potpuno pročišćena. Inače, plovidba mora neprestano biti oprezna jer rijekama plivaju golema stabla i panjevi, a i brojni su brzaci, vodopadi i virovi. Divljina s obale otkriva pravo lice prašume: iznad nas se uzdiže gusti i nerazrješivi splet tropskog bilja, u kojem buja nepoznati život.
Ubod do uboda: samo nakon deset minuta komarci će učiniti svoje (Foto: Đorđe Ličina)
U prašumi su posebno dojmljive oluje. Najprije se iz daljine začuje jaka grmljavina, zatim cijeli obzor prekriju tmasti olovni oblaci. Potom počnu po okolnim stablima udarati gromovi, a kiša dođe na kraju. Ali to nije obična kiša, već svaki put pravi prolom oblaka od kojeg na otvorenom nema baš nikakve zaštite. Već spomenuti Miguel jednom nas je vidio kako nasred nekog usjeka bespomoćno čekamo da kiša prestane. Nasmijao se i kazao: "Kad već besposleni stojite pod tim čistim nebeskim tušem, uzmite barem sapun i dobro se operite. Tko zna kad će vam se opet ukazati slična prilika..."
Ciudad de los cesares
Naravno, brojne zanimljive priče mogle bi se ispričati i o prašumskim životinjama, posebno o papigama – malim i velikim, žutim i crvenim, krivokljunim i brbljavim, divljim. I manje divljim. U ovim prostorima živi i tucano, za Argentince gotovo sveta ptica, koja se slavi na razne načine: kroz poštanske marke, pjesme, novele, turističke prospekte, muzejske zbirke, slikarska platna i na stotine drugih načina.
Sablasti strše u nebo: ostaci karboniziranog drveća na putu prema sjeveru (Foto: Đorđe Ličina)
Ipak, ovdje su najčudesnije priče o Eldoradu, legendarnoj obećanoj zemlji za koju mnogi vjeruju da je nekad postojala, a za neke da i sad postoji, baš u Južnoj Americi i baš na ovom putu kojim se mi krećemo. El Dorado je, kažu nam, zapravo bio indijanski vladar, čije je basnoslovno bogatstvo navelo stotine pustolova da pokušaju pronaći njegovo kraljevstvo. Legende su brojne i jednostavno se prenose iz zemlje u zemlju. U Čileu tako kruži ona o Ciudad de los cesares – Gradu careva, koji leži skriven negdje u Andama. Ulice toga grada, kaže dalje legenda, popločane su srebrom, a kuće imaju zlatne krovove. Grad, priča se dalje, ima blaženo svojstvo da ga izvana mogu vidjeti samo odabrani, dok je za nepoželjne pustolove posve nevidljiv. Gotovo istovjetnu priču čuli smo i u Paragvaju. Samo, zlatni grad sada se nije više nalazio u Andama, već u prašumskim bespućima Gran Chaca. A chaco na kečuanskom jeziku znači – lovište. Možda stvarno i nešto ulovimo od toga El Dorada, više smo mislili nego se nadali.
Sve te dojmljive priče su zapravo samo mali dio neiscrpnog južnoameričkog folklora koji je ove zemlje i učinio tako iznimnim i romantičnim. U to smo se zorno uvjerili kad smo prispjeli u područje Jujuy, gdje se vrijeme, čini se, zauvijek zaustavilo.
(Nastavlja se)
