Prije gotovo petnaestak godina, nadajući se legalnoj zaradi na naslijeđenom zemljištu, Vladimir Ćupić iz ravnokotarskog sela Biljane Donje u benkovačkom zaleđu bio je prevaren. Tokom nekoliko mjeseci 2010. i 2011. posredstvom zagrebačke tvrtke MLM Group d.o.o. kamioni su danonoćno na seoski lokalitet navozili otpadnu silikomangansku i feromangansku trosku, nastalu kao nusproizvod tijekom sanacije terena bivše šibenske Tvornice elektroda i ferolegura (TEF).

Ćupićevo neposredno iskustvo s "crnim brdom", kako je kolokvijalni naziv za 140 tisuća tona odbačenog otpadnog i dokazano kancerogenog materijala, tako je počelo, ali i završilo na najgori način. Prvi put u razgovoru za medije Ćupić je za Novosti pokušao rekonstruirati detalje koji razgrću novi pedalj prašine s ovog ne samo ekološkog, nego i političkog skandala u režiji države, ali i drugih subjekata.

Vladimir kaže da je sve počelo kada je shvatio da je iza pokojnog djeda s majčine strane ostao pozamašan komad zemlje na rubu sela koja ničemu nije služila. Za to vrijeme roditelji su mu boravili u Srbiji. I prije nego što su kamioni započeli s dovoženjem troske iz TEF-a, jedna osoba, koja mu se predstavila kao agent za nekretnine i s kojom se stjecajem okolnosti našao u katastru u Benkovcu, pitala ga je da li je voljan iznajmiti dio svog zemljišta.

Nitko me nije htio u kuću primiti. Doživio sam da mi dojučerašnji susjedi kod kojih sam prije toga bio inventar, pred nosom zaključavaju vrata. Rekli su i da sam najveće zlo u selo donio. Sad je srećom situacija normalna, sve je razjašnjeno i sve je kao i prije – govori Vladimir Ćupić

"Na tom zemljištu će biti pohranjen građevinski materijal i ti ćeš imati mjesečno 11 tisuća kuna plaće da čuvaš taj materijal", kazala mu je ta osoba.

Ideja bi se svidjela mnogima i Vlado, tada tek sezonski zaposlen, na nju je pristao. Pomislio je: zašto da zemlja u tom kršu stoji nekorištena, i tako ne služi ničemu.

- Ta osoba spojila me je sa Sadikom Čolićem, vlasnikom tvrtke MLM Group. Rekli su da će uz skladište građevinskog materijala postaviti neki kontejner i da moram naći još dvojicu za dežurstvo od 24 sata i čuvanje skladišta. To je i Sadik rekao. I to je istina. Kad su mi rekli da će ondje biti građevinski materijal pomislio sam na blokove i cement, takvo što - govori Ćupić.

Nije se precizno mogao sjetiti vremenskog slijeda događaja. Vlasnik MLM-a na njegov je račun uplatio 60 tisuća kuna, kao naknadu za najam parcele. Prema Ćupićevim riječima, taj je iznos bio dogovoren za isplatu tokom prve godine najma parcele, a nakon isteka tog roka o novom iznosu trebalo se iznova dogovoriti. Posao čuvara skladišta koji mu je pritom bio obećan uz plaću od 11 tisuća kuna bio mu je sasvim dobra garancija da će se najam itekako isplatiti.

Ćupić je prvospomenutom nekretninskom mešetaru i još jednoj osobi, koja se u međuvremenu pojavila (kasnije i još jedna, čija je uloga nepoznata) i kojoj nije znao ni ime ni tko ju je poslao, u čijem je neposrednom prisustvu podigao novac u banci, dao na ruke po 20 tisuća, odnosno ukupno 40 tisuća kuna. Novac im je bio nagrada za posredovanje u najmu s vlasnikom MLM-a.

Dvojac je prema Ćupićevim riječima s Čolićem dogovorio cijeli posao za 60 tisuća kuna, dok su se s njim "pogodili za 20 iljada". Upozorili su ga i da Čoliću o toj transakciji ništa ne govori. Ćupić kaže da je potpisao nekakav ugovor, ali bez ovjere kod javnog bilježnika. Kako se to davno zbilo, ne zna više gdje mu je taj ugovor. Prisjeća se tek da je pisalo da su, ako dođe do raskida ugovora, oni dužni vratiti posjed u prvobitno stanje. No s obzirom na ukupan iznos koji mu je uplaćen za najam parcele, Ćupić je ubrzo zaprimio porezno rješenje. Nakon što je sve platio, ne samo da mu nije ništa ostalo, već se našao u minusu.

Na putu za Biljane Donje (Foto: Anto Magzan)

- Porez je iznosio 14,5 iljada kuna, a troškovi geodeta pet i pol, troškovi odvjetnice dvije i pol iljade kuna. Nju sam trebao zbog legalizacije jednog dijela tog placa. Bilo to prije više od desetljeća, ne mogu se sjetiti detalja. Nisam zaradio ništa - žalosno govori Ćupić, na čijoj su fizičkoj pojavi vidljivi tragovi svega što je prošao dotad.

Sreća je njegova što je u to vrijeme radio sezonski na jednom otoku pa je dug namirio plaćom. Najgora po njega bila je ipak činjenica da nije izgrađeno nikakvo skladište cementa i sličnog već su svi u čudu gledali kako pomalo niče brdo crne ugljene prašine. Smatrajući da je zaradio lijep novac nauštrb muke mještana koji su ispočetka javno prosvjedovali protiv dovoženja troske, osnovana je i Eko udruga Ravni kotari, a Vlado je od ostatka sela ubrzo prezren. Nitko s njim četiri ili pet godina nije htio razgovarati. Sve dok nisu shvatili da je nasamaren i prevaren, "izrađen", "preveden žedan preko vode".

- Nitko me nije htio u kuću primiti. Doživio sam da mi dojučerašnji susjedi kod kojih sam prije toga bio inventar, pred nosom zaključavaju vrata. Rekli su i da sam najveće zlo u selo donio. Sad je srećom situacija normalna, sve je razjašnjeno i sve je kao i prije toga nesretnog događaja - kaže Ćupić.

Čak i na laganom vjetru s uske cestice jasno se vidi kako ugljena prašina isparava iz brda i kako se čestice prašine raspršuju u atmosferu. "Crno brdo" sahranilo je pola sela. Ove godine sedmero ih je umrlo. Najviše umiru oni najbliži brdu

Pitamo ga zašto je tek nakon više od desetljeća o tome odlučio progovoriti za naš list. Premda smo upoznati sa stanjem u zemljišnim knjigama prema kojima je manji dio parcele (najveći dio je u vlasništvu RH) na kojoj leži "crno brdo" u suvlasništvu većeg broja fizičkih osoba, slušali smo često i da je "neka privatna osoba iznajmila teren za trosku i pokupila novac", što se pokazalo dijelom promašenom tvrdnjom.

- Nisam se dosad javio, nemojte me pogrešno razumjeti, eto sad sam izašao s tom pričom, neka se i to zna, premda je to već prošlo vrijeme. I drugo, mnogi su pričali o tom "crnom brdu" ali ja nisam, jednostavno sam bježao od toga. Cijelo selo me mrzilo zbog toga pa nisam tada imao potrebu sebe pravdati preko medija, čekao sam da selo shvati što je bilo i da sam bio prevaren - kazuje nam Vladimir Ćupić i dodaje da mu se Čolić javljao sve do smrti.

- Kazao mi je da ću ja u komadu dobiti neke ozbiljne novce. U početku je on asfaltirao pristupnu cestu tom brdu, nasuo seosko boćalište finom škaljom, kako bi umirio seljane, koji su otvoreno prosvjedovali protiv dovoženja troske. Kad sam ga zadnji put vidio da je došao sa starom škodom djelovao mi je dosta jadno. Čak sam se i sažalio nad njim - kaže Ćupić.

U međuvremenu je tvrtka MLM Group d.o.o. završila u stečaju, ali "crno brdo" i dalje stoji i truje sve malobrojnije mještane Biljana Donjih. Odavno su ispitivanja sastava "šljake" pokazala povišene koncentracije policikličkih aromatskih ugljikovodika, kao i da se tvar koja potječe od predmetne troske raspršuje u okoliš putem zraka i podzemnih voda.

Za svaki dan kašnjenja i odugovlačenja u sanaciji otpadne i kancerogene troske država je, prema pravomoćnoj presudi Suda Europske unije donesenoj 6. marta, dužna platiti šest i pol tisuća eura. Prema grubom izračunu cifra bi se do isteka roka za izvršenje mogla popeti do 3,5 milijuna eura. Ali za državu očito nema zime – ima se, može se – i gotovo nitko javno ne protestira zbog takvog razbacivanja javnim novcem.

I u tami nekad nikne cvijet (Foto: Anto Magzan)

Možda zato što je riječ o hrvatskim Srbima, koji trpe izravnu štetu po zdravlje i okoliš. Država koja punih petnaest godina nije u stanju ukloniti "crno brdo" i sanirati područje koje je zagađeno, teško se može nazvati pravnom državom. Premda je Vlada još na sjednici 24. kolovoza 2023. donijela Prijedlog zaključka o sanaciji odlagališta otpada na lokaciji Biljane Donje prema kojem je rok za izvršenje sanacije lokacije onečišćene otpadom bio dvije godine, dakle do ljeta ove godine, on je produžen za više od godine dana.

Naime, odlučeno je da će se "otpadna troska uporabiti i koristiti za daljnju namjenu, a rok za uklanjanje troske s lokacije i njenu uporabu je 16 mjeseci". Vlada je 16. travnja dala suglasnost Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost za sklapanje ugovora o nabavi radova uklanjanja otpadne troske s trgovačkim društvom Kemokop d.o.o. U tijeku je zaključivanje ugovora.

Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije RH u odgovoru Novostima navodi da će radovi obuhvaćati uklanjanje otpadne troske s lokacije i postupak upotrebe R5 (recikliranje anorganskih materijala) u pogonu tvrtke Kemokop u Sisku, za što izvođač posjeduje važeće dozvole za gospodarenje otpadom.

"U tijeku je i postupak javne nabave za odabir stručnog nadzora", piše u odgovoru ministarstva. Na natječaj je pristiglo 13 ponuda, a kao najpovoljnija odabrana je ponuda tvrtke IN-Stria d.o.o. Budući da je na odluku izjavljena žalba, čeka se rješenje Državne komisije za postupke javne nabave.

Pčelarstvo nadomak brda troske (Foto: Anto Magzan)

"Crno brdo" sahranilo je pola sela. Mještani Biljana Donjih, kao i Vlado Ćupić, ponavljaju navedene riječi i netremice gledaju u pravcu lokacije na kojoj je brdo u zadnjih petnaestak godina izraslo. Stotinjak metara od kuće, u kojoj su do januara ove godine živjeli Škorići, vremešni otac i majka, preminuli su od karcinoma u razmaku od dva dana.

Milica Babić, 85-godišnja mještanka pokrila je lice rukama u svom dvorištu i kazala:

- Ove godine sedmero ih je umrlo. Najviše umiru oni najbliži brdu. Pomrijet ćemo svi, nećemo dočekati da država skloni brdo za tih 16 mjeseci. Vjerujte mi, ođe ima već i Talijana, Palestinaca, Afrikanaca, a mi odosmo. Znaš li, srećo, kad najviše guši? Kad kiša rosi, pa kad sunce ugrije, isparava, ne možeš da prođeš. Ali, vjeruj babi, da i susjednoj hrvatskoj Škabrnji puno smeta. Šta će selo bez ljudi? - pita se.

Čak i na laganom vjetru s uske cestice jasno se vidi kako ugljena prašina isparava iz brda i kako se i čestice prašine raspršuju u atmosferu. Petak je i puše lahor, temperatura je 19 stupnjeva, poluoblačno, vlaga 69 posto. Iz gomile troske rastu mladi borovi i makovi.

U dvorištu jedne kuće neposredno uz "crno brdo" nailazimo na pripremu za sahranu mještanke. Nije možda najbolji trenutak, ili možda baš jest, pa slušamo pitanje: "Zašto je netko baš ovo selo odredio za deponiranje otpadne troske?"

- Kako će to brdo izvesti odavde, autocestom? - pitaju se neki.

- Godinu dana ovdje je navoženo iz Šibenika po iljadu tona dnevno. Vozilo je deset kamiona - kaže jedan čovjek.

Milica Babić – najviše nas guši kad kiša rosi, pa sunce ugrije (Foto: Anto Magzan)

Zdravka Zečević prisjeća se dana kada su navozili trosku pored njihovih kuća.

- Badava je ovdje tražiti krivca. Da nije država dozvolila to se ne bi radilo. Pratim ja sve to, itekako - kaže nam.

Susreli smo se i s predsjednikom Mjesnog odbora Aleksandrom Vukšom, koji tu funkciju obnaša posljednje dvije godine.

- Ta troska se nabrzinu navezla da ljudi to nisu ni osvijestili. Mi imamo i drugih svakodnevnih problema zbog kojih "crni brdo" više i ne gledamo - ističe Vukša.

Priča nam da se svakodnevno diljem tog sela dugačkog osam kilometara pojavi neko novo manje brdo s ilegalnim otpadom u prirodi, uz cestu. Istovaruju se građevinski i komunalni otpad, kao i životinjski ostaci, dok Centar za gospodarenje otpadom Biljane Donje i dalje nije u funkciji.

Zdravka Zečević – badava je tražiti krivca (Foto: Anto Magzan)

- Obraćali smo se odgovornima u Benkoncu jer se u selu ništa ne radi pozitivno. Možda zato što tu prebivaju Srbi. Tražili smo reakciju, pošto selo nema vodu, i istresu nam smeće, a mi imamo slivne vode i seoske bunare i skupljamo vodu ispod tog smeća. Mi se vozimo kroz smeće. Ono što je od tog smeća sanirano je zapravo poravnato i frezirano, dakle smeće je zakopano. Nisu ga odvezli - kaže Vukša.

Maćehinski odnos prema njima ilustrira i dalje: spominje da su prodani ostaci seoske škole, koja je građena od klesanog kamena, nju su pravili seljani. Grad Benkovac prodao je tu zgradu privatniku i taj kamen je nekud odvezen. Vukša se pita: "Tko je dozvolio da se proda škola i kamen odveze, i koliko je to plaćeno? Kako se može nešto prodati, da li je bio neki natječaj za to?"

- Mi te informacije na naš pisani i urudžbirani zahtjev u pisarnici u Benkovcu ne možemo dobiti. Netko je kupio bivšu školu, uzeo kamen, napravio od tog kamena vilu i to je to. Seljaci su čak rekli da sam ja prodao školu.

- Kako se može nešto prodati što su ljudi gradili zajednički, da oni ni ne znaju da je to prodano - pita se Aleksandar i zaključuje: ja prvi sumnjam da je netko od tog kamena profitirao.

Klikom na naslovnu fotografiju teksta pogledajte sve slike u galeriji.