Ispitivanja uzoraka 140 tisuća tona otpadne troske, koju je od svibnja 2010. do veljače 2011. tijekom sanacije terena bivše šibenske Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) zagrebačka tvrtka MLM Group navezla na lokaciju Biljana Donjih u Ravnim kotarima, pokazala su, osim prisutnosti različitih potencijalno kancerogenih spojeva, i povišene razine radioaktivnosti. Potonje je razvidno iz presude Suda Europske unije od 2. svibnja 2019. povodom tužbe Europske komisije protiv Republike Hrvatske zbog kršenja Okvirne direktive (Direktiva 2008/98/EZ) o otpadu u vezi s nezakonitim odlagalištem u Biljanama Donjim. U članku 47. presude navodi se: "(...) ispitivanja su pokazala da dio prikupljenih uzoraka sadržava povišene razine radioaktivnosti te je Hrvatski geološki institut preporučio, za slučaj da se predmetna troska rabi u proizvodnji asfalta, da se provedu dodatna testiranja kako bi se utvrdilo nema li takva uporaba negativan učinak na zrak."
Zahvaljujući dakle presudi Suda EU-a javnost je doznala za skandalozni podatak o radioaktivnosti uzoraka otpadne troske koja je deponirana u Biljanama Donjim. Sud se pritom pozvao na "Izvještaj o ispitivanju silikomanganske i feromanganske troske" koji je, kako navode, izradio Hrvatski geološki institut (HGI), od kojeg smo na uvid zatražili spomenuti dokument. Nemalo smo se iznenadili kada su nam odgovorili da taj izvještaj ne posjeduju, proslijedivši naš upit Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja. Na pitanje kako je moguće da ne posjeduju izvještaj koji su sami sastavili, a posebno zbog činjenice o spomenutoj radioaktivnosti koja dosad nije bila u fokusu javnosti, pri čemu smo im pismeno naveli i dio iz članka 47. presude Suda EU-a, odgovorili su nam: "Mišljenje Instituta temeljilo se na raznim elaboratima drugih pravnih osoba koja su radila ispitivanja pogodnosti otpadne troske koje je Institutu poslalo Ministarstvo gospodarstva i koje je Institut zajedno s mišljenjem vratio ministarstvu." Odgovor je potpisala Meri Marić, službenica za informiranje Hrvatskog geološkog instituta.
"Povišene koncentracije policikličkih aromatskih ugljikovodika (18 od 25 uzoraka, op. a.) također omogućuju zaključak da se tvar koja potječe od predmetne troske raspršuje u okoliš putem zraka ili podzemnih voda...", piše u presudi Suda EU-a
Drugim riječima, kako su nam također odgovorili, HGI je dobio cjelokupnu, nekoliko kilograma tešku dokumentaciju s gotovim rezultatima istraživanja od raznih javnih i privatnih instituta i privatnih poduzeća i na temelju te dokumentacije donio mišljenje koje smo citirali, nakon čega su dokumentaciju koja, kako su naveli, nije bila njihovo vlasništvo, vratili Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja. Ono nas je nakon toga zavlačilo zamalo dva mjeseca: na naš službeni upit za ustupanje spomenutog izvještaja, službenik za informiranje Josip Kovilić najprije je zatražio dodatni rok od 15 dana; osim toga zatražili smo i eventualnu presliku odgovora ministarstva povodom tužbe Europske komisije i presude Suda EU-a iz 2019. godine; zatim rješenje iz 2018. godine iz kojeg je razvidno da je država otpadnu trosku proglasilo mineralnom sirovinom odnosno rudnim blagom u vlasništvu RH; pitali smo ih i zašto navedena troska prema Zakonu o održivom gospodarenju otpadom do danas nije upisana u Očevidnik nusproizvoda ili u Očevidnik za ukidanje statusa otpada, što je kao propust također u presudi utvrdio Sud EU-a.
Umjesto odgovora na navedena pitanja, iz ministarstva su nakon proteka dodatnog roka pokušali osporiti naše zakonsko pravo na pristup informacijama navevši da traženje ili stvaranje nove informacije ne podliježe tom pravu, premda smo zatražili već postojeću informaciju, odnosno dokument. Zahvaljujući novinarskoj upornosti, ministarstvo nam je ipak, uz priloženo rješenje kojim se troska proglašava mineralnom sirovinom, premda je takvu činjenicu Sud EU-a u presudi također osporio, i ne odgovorivši nam više ni na jedno pitanje, odaslalo dokument pod nazivom "Izvještaj o ispitivanjima silokomanganske i feromanganske troske, provedenim u periodu od 2008. do 2018. godine, šireg područja naselja Biljane Donje s prikazom njenih uporabnih svojstava, ali i mogućim utjecajima na okoliš".
Iz njega smo doznali da je mjerenje radioaktivnosti troske po narudžbi tvrtke MLM Group obavljeno u studenome 2008. godine, pri čemu se spominju dva po rednom broju zavedena izvještaja Instituta Ruđer Bošković (IRB). Uzorkovana su četiri uzorka granulata u krugu TEF-a u Šibeniku. Naveden je sljedeći zaključak: "Granulat je izrazito nehomogen i pojedini sastojci ispitivanog materijala (oznake: TEF01 i TEF06) ne zadovoljavaju, tj. prelaze maksimalnu granicu radioaktivnog onečišćenja graditeljskih materijala (...)."
Hrvatski geološki institut (Foto: Facebook)
Iz Ruđera su nam odgovorili da u međuvremenu nisu "izvršavali usluge otpadne troske na lokaciji Biljane Donje". Nakon našeg upita kakva su konkretno ispitivanja obavili prilikom sanacije područja bivše šibenske tvornice, IRB-ov službenik za informiranje Petar Mustać odgovorio nam je da IRB "nije provodio studije na samoj lokaciji TEF-a", već da je 2011. izradio Elaborat stanja okoliša na području buduće plaže na području bivše tvornice u kojem je mjerenje radioaktivnosti izvršeno na uzorcima koji su uzeti na području buduće plaže na području bivšeg TEF-a, što je javno dostupan dokument. Institut daje do znanja da su i 2012. proveli "Ispitivanje morskog sedimenta i stupca morske vode na području ispred bivše tvornice".
Ako je tome tako, zbog čega se u izvještaju Hrvatskog geološkog instituta spominje Institut Ruđer Bošković u kontekstu ispitivanja radioaktivnosti iz 2008. godine? Nisu li uzorci granulata radioaktivne troske završili i na "crnom brdu" u Biljanama Donjim? U izvještaju HGI-ja navodi se, primjerice, da je s lokacije TEF-a naknadno iskopan opasni otpad (s više od tisuću miligrama PAH-ova, policikličkih aromatskih ugljikovodika, po kilogramu) i tek krajem 2012. odvezen na termičku obradu.
Rezultati ispitivanja fizikalnih i kemijskih svojstava otpada silikomanganske i feromanganske troske koje je 2014. naručilo ondašnje Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, a koje su obavili Zavod za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar i Bioinstitut iz Čakovca, pokazali su da su koncentracije svih analiziranih parametara u eluatima, osim sume policikličkih aromatskih ugljikovodika, niže od propisanih maksimalno dopuštenih vrijednosti.
Sud EU-a pozvao se na "Izvještaj o ispitivanju silikomanganske i feromanganske troske" koji je, kako navode, izradio Hrvatski geološki institut. Nemalo smo se iznenadili kada su nam na naš upit iz HGI-ja odgovorili da taj izvještaj ne posjeduju
Pa ipak, ponovno uzorkovanje terena provedeno je 2017. godine na više točaka, oblikovanih u "tri brda", pri čemu, kako nadalje piše u izvješću, jedino uzorci uzeti s "brda 3" zadovoljavaju uvjete, jer je dokazana inertnost tog materijala. Iz navedenog je dakle razvidno da ostala "dva brda" ne zadovoljavaju uvjete, što znači da su, osim po okoliš, potencijalno toksična i za ljude. Potvrđuju to navodi iz presude Suda EU-a: "Povišene koncentracije policikličkih aromatskih ugljikovodika (18 od 25 uzoraka, op. a.) također omogućuju zaključak da se tvar koja potječe od predmetne troske raspršuje u okoliš putem zraka ili podzemnih voda. Naime, izmjerene koncentracije mangana dokazuju da postoji veza između, s jedne strane, blizine kuća u odnosu na navedenu trosku i, s druge strane, koncentracija mangana u kućnoj prašini i tlu."
U nastojanju da što iscrpnije prvi put dokumentiramo ovu više od desetljeća dugu priču iz ugla svih aktera upletenih u nju, u daljnjem istraživanju otkrili smo sve veći broj njih i suočili se uglavnom s njihovom nevoljkošću za suradnju, možda i zato što su svjesni svoje uloge u ovom nezapamćenom ekološkom, ali i socijalnom i političkom skandalu u Hrvatskoj. Skandal je tim veći jer je Europska komisija u međuvremenu po drugi put tužila Hrvatsku, tražeći od Suda EU-a da zbog nepostupanja po presudi od 2. svibnja 2019. naloži Hrvatskoj plaćanje paušalnog iznosa od 840 eura pomnoženog s brojem dana od dana donošenja navedene presude do dana kada RH izvrši tu odluku ili dana donošenja presude u ovom postupku s minimalnim paušalnim iznosom od 392 tisuće eura. Komisija traži i da se Hrvatskoj naloži isplata novčane kazne u iznosu od 7.560 eura po danu od dana presude u ovom postupku do dana kada RH izvrši presudu u predmetu C-250/18. u kojem je Sud EU-a utvrdio da je prekršila svoje obveze iz članka 5. stavka 1. Direktive 2008/98, jer nije smatrala da je kameni agregat odložen u Biljanama Donjim otpad, a ne nusproizvod. Također, RH nije osigurala da se tim otpadom gospodari na način koji ne ugrožava zdravlje ljudi i ne šteti okolišu.
Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine pokušalo je lani, četiri godine nakon prve presude iz 2019., otpadnu trosku prodati na javnom pozivu: 74.836 metara četvornih materijala nudilo se po početnoj cijeni od 198,7 tisuća eura, ali ponuda za kupnju nije bilo. Nakon toga Vlada je u kolovozu 2023. donijela odluku o sanaciji otpadne troske. Za provedbu tog plana zadužila je Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, dok je plan sanacije u roku od dvije godine povjeren Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.
"Izvještaj o ispitivanjima silokomanganske i feromanganske troske..." iz lipnja 2018.
Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine ranije nam je odbilo dostaviti traženu dokumentaciju o "uslugama vještačenja na okolnosti mogućnosti uporabe talioničke troske na lokaciji Biljane Donje" od 5. studenoga 2021., kao i preslike eventualnih odgovora i/ili žalbi dotičnog državnog tijela povodom tužbi Europske komisije. Odbilo nam je ustupiti i preslike mišljenja zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta o rezultatima vještačenja otpadne troske za služenje i upotrebu u građevinarstvu.
U pisanom očitovanju ministarstvo isprva navodi kako je u tijeku postupak pred Sudom EU-a protiv RH, ali i to da je dokumentacija koju tražimo dostavljena i Ministarstvu vanjskih i europskih poslova i razmatra se u postupku usuglašavanja i donošenja akata u postupku povodom iste tužbe. Razloge odbijanja dostavljanja tražene dokumentacije ovako su objasnili: "(...) tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija nastala u postupku usuglašavanja pri donošenju propisa i drugih akata te u razmjeni stavova i mišljenja unutar jednog ili među više tijela javne vlasti, a njezino bi objavljivanje moglo dovesti do pogrešnog tumačenja sadržaja informacije, ugroziti proces donošenja propisa i akata ili slobodu davanja mišljenja i izražavanja stavova", piše u odgovoru koji je potpisala državna tajnica Dunja Magaš.
Za cijelo to vrijeme stanovnici Biljana Donjih i okolnih sela pitali su se tko je to odobrio, čijim novcem je financirano i tko je sve sudjelovao u skandalu oko "crnog brda". Nisu pomogli ni protesti, ni apeli institucijama, ni analize koje su platili iz vlastitih džepova
Pojedina ministarstva su, čini se, postala svrha samima sebi i važnija od interesa zajednice. Nakon punih trinaest godina javnost barem zaslužuje pravodobnu i istinitu informaciju, ako već ne može dobiti ispriku državnih tijela za ekocid i štetu koju su svojim postupanjem pričinili okolišu i građanima Ravnih kotara, kojima su oduzeli ustavno pravo na zdrav život i okoliš. Poražavajuća je činjenica o udruženom pothvatu nadležnih hrvatskih institucija, na početku SDP-ove, a onda još više HDZ-ove vlasti, u zataškavanju nalaza o toksičnosti troske, koje se nastavilo i nakon presude Suda Europske unije iz 2019., ali i pokušaj ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Branka Bačića da toksični otpad pretvori u komercijalni građevinski materijal.
I to je epilog priče. No valja nam se vratiti nakratko na njezin početak kako bismo povukli jednu paralelu. Kakva je odgovornost zagrebačke tvrtke MLM Group koja je navezla otpadnu trosku dijelom i na privatni posjed na lokaciju Biljana Donjih? Na koji način su se odnosile lokalne vlasti prema ovom problemu? Zapravo, otpočetka je sve mirisalo na budući skandal. U veljači 2007. godine Šibenski TEF d.o.o. sklopio je s MLM Groupom ugovor o isporuci troske, kojim je definirana sanacija prostora bivše tvornice. Pritom se MLM-u o vlastitom trošku i riziku dozvolio iskop, mljevenje, drobljenje, dorada odnosno prerada sirovine te, kako je u ugovoru navedeno, "(...) sukladno ugovoru utovar i odvoz sirovine na prostoru koji odredi TEF".
Znači li to da je TEF time mogao odrediti i privatni posjed u Biljanama Donjima kao mjesto na kojem će se otpadna troska nakon toga deponirati ili je posrijedi nešto drugo? Likvidator TEF-a Tihomir Paškov – postupak likvidacije nad TEF-om otvoren je u listopadu 2021. – ispočetka nam je putem maila ustupio primjerak ugovora između TEF-a i MLM Groupa, no onda se prestao javljati, ne odgovorivši zasad ni na gore postavljeno pitanje.
Ministar Branko Bačić (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)
Povratno su nam zato odgovorili iz Grada Benkovca da s tvrtkom MLM Group nikada nisu potpisali ugovor niti im izdali dozvolu za dovoz otpadne troske iz šibenskog TEF-a tijekom 2010. i 2011. godine na privatni posjed u Biljanama Donjim. Mile Marić, službenik za informiranje Grada Benkovca, čiji su administrativni dio Biljane Donje, odgovorio je još sljedeće: "U svojim postupanjima vezanim uz problematiku tzv. Crnog brda u Biljanima Donjim Grad Benkovac je od lipnja 2010. godine do danas učinio sve što je bilo u njegovim mogućnostima kako bi se navedeni problem riješio u interesu mještana Biljana Donjih i okolnih naselja, a prvenstveno radi zaštite zdravlja lokalnog stanovništva, te zaštite okoliša i poštivanja zakonskih procedura." Osim priznanja da su i oni bili zabrinuti za zdravlje tamošnjeg stanovništva, iz odgovora nije jasno na koji je način konkretno Grad Benkovac postupao u ovom problemu.
Također, ugovorom između TEF-a i MLM Groupa određeno je da potonji mora o vlastitom trošku i riziku pribaviti sve potrebne dozvole za posao, dok se TEF ogradio od bilo kakve štete, radnje ili propusta koje bi MLM Group imao s trećim osobama. Dvije godine poslije, što je usputno navedeno u izvještaju Hrvatskog geološkog instituta, utvrđeno je da MLM Group djelatnost obavlja bez potrebnih dozvola, te im je 2009. zabranjen rad i naloženo pribavljanje dozvola.
Iste godine, vjerojatno u namjeri da se čim prije riješe opasnog talioničkog otpada iz kruga tvornice ("Provedenim analizama potvrđeno je kako na prostoru TEF-a više nema opasnog otpada", rečeno je u priopćenju za medije iz ureda šibenskog gradonačelnika od 27. svibnja 2013.), Odjel za zaštitu okoliša i komunalne poslove Šibensko-kninske županije na zahtjev MLM Groupa izdaje toj tvrtki privremenu dozvolu za skupljanje i zbrinjavanje troske u količini od 450 tisuća tona na godinu, a potom u lipnju i rješenje o dopuni privremene dozvole.
Upravo je temeljem takve dozvole tvrtka MLM Group izvršila iskop, sakupljanje, drobljenje, mljevenje i separaciju troske. Ali ni tu kontroverzama nije bio kraj: nakon ishodovanja dozvole, MLM Group je s TEF-om potpisao dodatak ugovoru, jer dotad nisu ispunili fiksne obaveze o utovaru, odvozu i preuzimanju troske u količinama kako je to utvrđeno 2007. potpisanim ugovorom. Prema dodatku ugovoru, MLM Group sve je obaveze morao izvršiti do kraja 2009. godine. Tvrtka je izdvojeni metal izvezla i prodala u inozemstvo, a ostatak, takozvani kameni agregat koji se prema tadašnjoj njihovoj tvrdnji mogao upotrijebiti u građevinarstvu – što je u svojoj presudi odbacio Sud EU-a držeći da trosku treba smatrati otpadom – u količini od 140 tisuća tona već iduće 2010. godine započela navoziti u Biljane Donje.
Iz nalaza zagrebačkog ANT-a, Laboratorija za analitiku i toksikologiju
Od aktualnog Upravnog odjela za zaštitu okoliša, prostorno uređenje, gradnju i komunalne poslove Šibensko-kninske županije zatražili smo službenim upitom pisano rješenje na osnovu čega su 2009. godine MLM Groupu izdali privremenu dozvolu i kasnije rješenje o njezinoj dopuni, te na čemu su tu odluku temeljili. U dugočekanom odgovoru Upravnog odjela za poslove župana, Županijske skupštine i službeničke odnose, koji je potpisao službenik za informiranje Ante Alfirev, umjesto merituma pozivaju se, tipično birokratski i taksativno, na članak Zakona o pravu na pristup informacijama, nabrajajući što sve pisani zahtjev mora sadržavati, eda bi na koncu, što je puno važnije, zaključili: "Vaš zahtjev sam proslijedio Upravnom odjelu za zaštitu okoliša (...) no isti nije mogao pronaći tražena rješenja jer u vašem zahtjevu niste naveli klasifikacijsku oznaku rješenja koje tražite." Dakle, umjesto da se županijski činovnici pokrenu i pronađu u svrhu istinitog informiranja javnosti traženi dokument, oni pozivaju na red novinare spočitavajući im da bi trebali znati klasifikacijsku oznaku predmeta koja, usput budi rečeno, nije navedena ni u izvještaju HGI-ja.
Tvrtka MLM Group je u međuvremenu, lanjskog studenoga, zbog insolventnosti zapala u stečaj, dok je njezin vlasnik Sadik Čolić još 2020. godine preminuo. Prema podacima iz Poslovnog imenika, tvrtka je osnovana za izvoz-uvoz i usluge i nekoć je brojala 35 zaposlenih. Vezano uz nju istaknimo ovdje zanimljivost iz ožujka 2015., kada je Inspekcija Ministarstva zaštite okoliša rješenjem naredila da uklone nepropisno odložen otpad u Biljanama, pri čemu je čak izrečeno 60 tisuća kuna kazne Čoliću. On je pak, nonšalantno zavaljen u direktorsku fotelju, na jednoj televiziji izjavio da ima analizu koja navodno potvrđuje da otpad nije opasan i da će je predati dotičnom ministarstvu.
Za cijelo to vrijeme stanovnici Biljana Donjih, većinom Srbi povratnici, ali i mještani okolnih sela, koji su osnovali u međuvremenu ugašenu Eko udrugu Ravni kotari, suočeni sa strahom da bi se zbog blizine opasne troske mogli razboljeti, postavljali su pitanja: Tko je to odobrio, čijim novcem je financirano i tko je sve sudjelovao u skandalu oko "crnog brda"? Nisu pomogli ni protesti, ni apeli institucijama, ni analize koje su platili iz vlastitih džepova. Analiza laboratorija Eurofins iz njemačkog Tübingena potvrdila je nekoliko puta povećane koncentracije PAH-ova u troski od dozvoljenih u slobodnom prostoru, a isto je pokazala i analiza zagrebačke tvrtke ANT, Laboratorija za analitiku i toksikologiju. Sve se to događalo još 2013. i 2014. godine, kada je udruga bila najaktivnija. Iz tog vremena datira i otvoreno pismo kojim o ovom problemu udruga obavještava tadašnjeg predsjednika Ivu Josipovića, premijera Zorana Milanovića, ministra zaštite okoliša Mihaela Zmajlovića i brojna državna i javna tijela. Koja su u ovom slučaju očito izgubila svaki kredibilitet.
* Ovaj tekst je nastao u okviru projekta PING (Podrška istraživačkom novinarstvu Gonga)
Drugi dio teksta pročitajte na ovom linku.
