Prije nego što smo se zaputili u Biljane Donje, selo u Ravnim kotarima, informirani smo da je ondje sve manje ljudi i time sugovornika; riječ je mahom o starijoj populaciji, a mnogi su se razboljeli od karcinoma. Prije više od desetljeća prvi smo put posjetili to mjesto: seoski zog za boće bio je dobrano igračima ispunjen, nedaleko od takozvanog crnog brda od preko stotinu tisuća tona otpadne silikomanganske i feromanganske troske, koju je 2010. i 2011. godine zagrebačka tvrtka MLM Group ondje navezla nakon sanacije bivše šibenske Tvornice elektroda i ferolegura (TEF), tek pedeset ili nešto više metara od prvih kuća. Na lokaciji odbačene troske zrak odiše užegnutošću, dok vjetar raznosi čestice potencijalno kancerogenih policikličkih aromatskih ugljikovodika, koje su detektirane u različitim uzorkovanjima terena.

Nakon tužbe Europske komisije protiv Republike Hrvatske 2019. godine zbog kršenja Okvirne direktive o otpadu u vezi s nezakonitim odlagalištem u Biljanama Donjim, Sud Europske unije u svojoj je presudi zaključio da su povišene koncentracije pronađene u 18 od 25 uzoraka i da "izmjerene koncentracije mangana dokazuju da postoji veza između, s jedne strane, blizine kuća u odnosu na navedenu trosku i, s druge strane, koncentracija mangana u kućnoj prašini i tlu". Također, kako smo već pisali, mjerenje radioaktivnosti troske po narudžbi tvrtke MLM Group obavljeno u studenome 2008. godine – što je, prema izvještaju Hrvatskog geološkog instituta, zavedeno u dvama izvještajima Instituta Ruđer Bošković – pokazalo je da od četiri uzorka granulata u krugu TEF-a dva ne zadovoljavaju, odnosno da prelaze maksimalnu granicu radioaktivnog onečišćenja graditeljskih materijala.

O svemu dosad navedenom državne institucije, posebno Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja kao i Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine (jer je troska proglašena rudnim bogatstvom u vlasništvu RH), godinama unatrag nisu imale potrebu javno progovoriti.

Hodamo u društvu Zdravka Belušića, nekadašnjeg pilota i bivšeg predsjednika preklani ugašene Eko udruge Ravni kotari, koja je više od desetljeća sve moguće državne adrese upozoravala na problem ilegalno odložene otpadne troske. Doznajemo da troska leži jednim dijelom na privatnom vlasništvu, dok je ostatak zemljišta u vlasništvu Hrvatskih šuma. Zahvaljujući Belušićevoj upornosti otprije desetak godina skandal s troskom dospio je i do  Strasbourga, pa je tako i Europska komisija upoznala naše "mutne vode". Zato je do danas podigla već dvije tužbe protiv Hrvatske, posljednju lanjskog maja, pri čemu od Suda EU-a traži da Hrvatskoj zbog nepostupanja po presudi iz 2019. godine izrekne višemilijunske novčane kazne.

Radnici tvrtke Kemokop došli su uzeti uzorke troske za analizu (Foto: Dragan Grozdanić)

Sagledavajući stvari unatrag, zaključak je da je upravo pasivan stav države i drugih uključenih institucija u ovaj slučaj, odnosno njihov pasivan odnos prema sanaciji "crnog brda", doprinio gašenju ravnokotarske udruge, jer je evidentno da su ljudi izgubili vjeru u pravnu državu, u ono što smatraju demokratskom praksom. Kilogrami dokumentacije, molbi i dopisa odgovornima te javni prosvjedi, koji su otkrivali potencijalno kaznene radnje i odgovornost u ovom ekološkom i političkom skandalu, nisu bili dovoljni da država energičnije reagira.

Na ulazu na lokaciju "crnog brda" nailazimo na parkirani automobil tvrtke Kemokop iz Dugog Sela, čija je primarna djelatnost – vrlo simptomatično, što je navedeno i na stranicama tvrtke – gospodarenje otpadom, prvenstveno opasnim. Dvoje radnika s lopatama i njihov mlađi nadređeni kažu nam, nakon što smo se predstavili, da su zaduženi da izuzmu uzorke troske za laboratorijsku fizikalno-kemijsku analizu.

- Trideset puta su veće koncentracije aromatskih ugljikovodika od dopuštenih. Treba kopati dublje, ne površinski. Jer kiše su isprale površinski sloj - upućuje ih instinktivno u posao Zdravko Belušić.

Tko ih je ovlastio za izuzimanje troske, koji je razlog posrijedi i tko će istu analizirati? Na licu mjesta ta pitanja ostaju bez odgovora, nadređeni nas upućuje na administraciju tvrtke.

Dobio sam tumor u trbuhu, dobio sam rak u krvi. Evo, godinu je dana od toga prošlo. Na sreću, spasili su mi život... Kada pušu vjetrovi, to s "crnog brda" smrdi kao koža neka raspadnuta, kao bravče, neka životinja – govori Miloš Škorić

Prošlogodišnjom odlukom Vlada je zadužila Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost da ukloni otpadnu trosku s lokacije u Biljanama Donjim i da je u roku dvije godine zbrine sukladno važećim zakonskim propisima. Lidija Tošić, voditeljica službe za odnose s javnošću navedenog Fonda, elektroničkom poštom nam je otpisala: "Elaborat za uklanjanje otpadne troske na lokaciji Biljane Donje je izrađen te je na osnovu istog napravljen nacrt dokumentacije o nabavi za odabir izvođača radova. Nacrt je 15. prosinca 2023. objavljen u Elektroničkom oglasniku na prethodno savjetovanje sa zainteresiranim gospodarskim subjektima radi provedbe otvorenog postupka javne nabave velike vrijednosti."

Poznato je da je ta "velika vrijednost" radova procijenjena na čak 19,6 milijuna eura. Navedeni posao Fond bi trebao završiti do ljeta 2025. godine. U međuvremenu, rok za dostavu i javno otvaranje ponuda za izvođenje radova uklanjanja otpadne troske na lokaciji "crno brdo" Biljane Donje završen je 4. ožujka i čekaju se rezultati.

Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost ponovno smo se obratili s pitanjem jesu li upravo oni ovlastili tvrtku Kemokop da izuzme uzorke troske za novo vještačenje, jer nam iz potonje tvrtke nisu odgovorili na isto pitanje, premda su nas zatražili da im pošaljemo upit. "Točkom 8.1 Dokumentacije o nabavi omogućen je gospodarskim subjektima, na njihov zahtjev, obilazak lokacije na kojoj će se izvršavati predmet nabave, o svom vlastitom trošku te prikupljanje svih potrebnih podataka za izradu ponude ili samostalno uzimanje uzoraka u svrhu dodatnih analiza", odgovorila nam je voditeljica službe za odnose s javnošću Lidija Tošić.

Stav Zdravka Belušića odaje istovremeno svu uzaludnost ove priče, zapravo više javno iskazanu nemoć, konačno i "nezainteresiranost" nakon toliko uzaludnih godina borbe, pa ipak, u trenucima usredotočenosti, ovako rezimira:

- Jednom prilikom stručnjak za područje zaštite okoliša nam je rekao: Jedan način da se prostor "crnog brda" sanira je da se troska prebaci na betonsko tlo i da se napravi hangar preko toga, dakle da je u zatvorenom prostoru. Drugi način je deponiranje u bivše tvornice soli, a njih ima u Njemačkoj i npr. u Švicarskoj. Naravno, transport kamionima u tom smislu predviđa enormne troškove. Treći način je da se kod nas pronađu kakve vodonepropusne rupe, a ima tih rupetina, da se u njih utrpa materija i da se zatim zaliju betonom.

Pitamo ga kako je doživio trenutak kada se Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, kojem je ovaj vrući krumpir lani prebačen, dosjetilo da oglasi prodaju otpadne troske na javnom natječaju.

- Vezano za ministra Branka Bačića i njegovu namjeru da proda trosku na javnom natječaju, to je nakon toliko godina rijetko viđena glupost: to vam je kao da ranjenik leži na cesti, a ovi pitaju hoćemo li pozvati Hitnu pomoć. I to nakon zamalo 14 godina otkako nas time gnjave - sumira Belušić.

Miloš Škorić: To je zatrovalo 40 kilometara oko nas (Foto: Dragan Grozdanić)

Telefonom smo, da nam se pridruži, pozvali Velibora Paleku, također nekadašnjeg viđenijeg člana Eko udruge Ravni kotari, koji nam je iz vlastitih saznanja kazao da su zrnca silikomaganske troske, čiji je mali dio bio deponiran u obližnje selo Veljane, upotrijebljen za pjeskarenje, dok je krupniji materijal poslužio za asfaltiranje zadarskog Bulevara. Bilo je to u vrijeme kada je politika odredila da je riječ o građevinskom materijalu, a ne otpadu, kako ga je klasificirao Sud EU-a.

- Bili su ovdje iz EU-a, uzeli uzorke i rekli da je riječ o kancerogenom otpadu s kancerogenim spojem pirenom kao najzastupljenijim elementom - govori Paleka, dodavši da je tužno da će građani RH za ovaj problem plaćati još barem dvije godine.

- Oni koji su ovo napravili, koji su stvorili ovaj problem, oni trebaju platiti iz svog džepa - smatra Paleka.

Prizor 83-godišnjeg Miloša Škorića, čija je kuća udaljena svega pedesetak metara od "crnog brda", ne odaje bezbrižnost, upravo suprotno. Sjedi u dvorištu na jednom panju zagledan nekamo u daljinu, nijem kao da sniva, ali ipak, oči su mu otvorene, pa se u trenutku kada mu priđemo, kada izustimo prve rečenice, začas napune suzama. I on tada reče:

- Dobio sam tumor u trbuhu, dobio sam rak u krvi. Evo, godinu je dana od toga prošlo. Bio sam 50 dana na ispitivanju. Dobrih osam dana imao sam i zapušenje pluća, sve se to u bolnici dešavalo. Na sreću, spasili su mi život - govori Škorić.

Kada ga pitamo povezuje li na bilo koji način svoju bolest s "crnim brdom", odgovara:

- Svakako, to je moje mišljenje. I za sve one mještane odavde što su preminuli od tumora i raka.

Nije sporno da je učinjeno kazneno djelo protiv okoliša i tko je počinitelj. To je minimum koji je trebalo procesuirati. S obzirom na druge činjenice, opravdano je posumnjati da se tu radi i o nekim drugim kaznenim djelima – smatra Enes Ćerimagić

Na licu mu se ukaže očaj, pomalo strah, a zatim opet sumira:

- Da li itko postoji u ovoj državi da može reći: sklonite konačno to "crno brdo"? Onaj tko je to dovezao, to je najveći neprijatelj ove države, kao i onaj tko je dozvolio da se tu doveze. Ovo je najveće zlo koje postoji u svijetu, ne samo u Biljanama. To je zatrovalo 40 kilometara oko nas, kamoli što nema ni 50 metara udaljenosti od moje kuće do deponija.

Potužio se da ih nitko iz vlasti iz Zagreba godinama nije posjetio. Da obiđu sela i uvjere se koliko je ljudi oboljelo.

- Ravne kotare zatrovati, to je samo mogao najveći neprijatelj napraviti. Jer da se navedeno "crno brdo" skloni i sanira u pravom smislu, onda bi se naši ljudi i vratili - smatra naš sugovornik.

Zatim prisnaži, iznova sa suzom u oku:

- Nijesmo mi neprijatelji, već prijatelji ove zemlje, zato su nam i dovezli ovdje. Kada pušu vjetrovi, to s "crnog brda" smrdi kao koža neka raspadnuta, kao bravče, neka životinja.

Jedan stručnjak s kojim smo pripremajući ovu priču neslužbeno i usputno porazgovarali, i koji nas je zamolio za diskreciju, kazao nam je da je lokacija "crnog brda" u Biljanama Donjim apsolutno neprikladna za odlaganje otpadne talioničke troske nastale nakon sanacije šibenskog TEF-a. Drži kako nije radioaktivnost ondje toliko opasna, premda može biti nešto viša od normalne.

- Sama po sebi ruda nije radioaktivna, već ona može doći preko ugljene prašine zato što ugljen u sebi ima više urana i radija, zatim se to izgaranjem koncentrira. Imati "crno brdo" sigurno nije dobro. Riječ je većinom o raznim silikatima i oksidima, oštrim iglicama koje kod udisanja mogu oštetiti pluća i postati kancerogene - kazao nam je taj stručnjak.

S obzirom na historijat ekološkog skandala s troskom u Ravnim kotarima legitimno se zapitati kakve su šanse za stanovnike sela i zaselaka koji žive unutar pojasa "crnog brda" u eventualnoj tužbi protiv države kojom bi mogli zatražiti pravednu odštetu, jer su cijelo vrijeme izloženi možebitno kancerogenim česticama policikličkih aromatskih ugljikovodika. Takav zahtjev dodatno uporište ima u presudi Suda EU-a. Pitanje odštete potaknuo je prošlog ljeta u izjavi za Novosti bivši predsjednik SDP-a Zadarske županije Jure Zubčić, koji se u međuvremenu povukao iz aktivne politike. U toj izjavi Zubčić je iznio mišljenje da stanovnici Biljana Donjih trebaju dobiti odštetu jer im je narušeno ustavno pravo na zdrav život i okoliš te da o trošku države trebaju biti upućeni na detaljne sistematske preglede kako bi se na vrijeme utvrdilo imaju li zdravstvenih tegoba nakon toliko godina života pored ilegalnog deponija. "To je minimum koji država treba učiniti za njih nakon što ih je u potpunosti zanemarila", kazao je tada Zubčić.

Enes Ćerimagić (Foto: Željko Hladika/PIXSELL)

Godinama unazad moglo se čuti kako je mnogo mladih ljudi u selima zadarskog zaleđa oboljelo od karcinoma, upozorio nas je također Velibor Paleka. Naravno, teško je dokazati takvu uzročno-posljedičnu vezu, što opet povlači pitanje nemara institucija, koje su ipak dozvolile da otpadna troska leži nezaštićena, ogoljena u svojoj naravi u Biljanama Donjim.

Enes Ćerimagić, pravnik iz Zelene akcije koji je donekle upućen u ovaj slučaj, otprije je stava da ovakav nemar prema ljudima jednostavno nije uobičajen sam po sebi i da se treba ozbiljno zapitati i ispitati štite li se tu nečiji interesi. U svakom slučaju, s obzirom na to da je već pred Sudom EU-a utvrđena odgovornost Hrvatske, a ona unatoč tome, prema ocjeni Komisije, "nije poduzela nikakve konkretne korake", Ćerimagić smatra da bi odštetni zahtjev pogođenog stanovništva imao i smisla i šansu za uspjeh. U opetovanom razgovoru na ovu temu i dalje je stava da je riječ o nemaru ili aktivnom kršenju zakona od strane države. Slučaj "crnog brda" primjer je krajnjeg nemara države prema građanima, njihovom zdravlju i sigurnosti.

- Ne događa se često da se Europska komisija odlučuje pred sudom pokrenuti postupak protiv neke države zbog povrede europskog prava. Puno češće se stvari razjasne kroz takozvanu pilot-proceduru i slučaj se zaključi prije upućivanja sudu. Za našeg članstva u EU-u Komisija je 14 puta odlučila neki slučaj uputiti pred sud, a od toga su samo četiri slučaja pred sudom i pokrenuta. Biljane Donje su jedan od ta četiri slučaja i jedini koji je ponovno upućen pred sud jer Hrvatska nije postupila po presudi koju je izgubila još 2019. godine. Izvjesno je da će Hrvatska plaćati penale koji se računaju od prve presude iz 2019. do sanacije "crnog brda" koja joj je presudom iz 2019. naložena - kaže nam Ćerimagić.

To nam govori, domeće, da sustav odgovornosti za štete u okolišu prema Direktivi o odgovornosti za okoliš (ELD) i programi sanacije u Hrvatskoj ne funkcioniraju. Također, neshvatljivo je i zabrinjavajuće nepostupanje DORH-a temeljem kaznenog zakonodavstva.

- Uopće nije sporno da je učinjeno kazneno djelo protiv okoliša i tko je počinitelj. To je minimum koji je trebalo procesuirati. S obzirom na šutnju institucija, čak i prebacivanje odgovornosti, činjenicu da je jedan dio vrijednih sirovina već izvučen iz troske i da se netko time očito okoristio, opravdano je posumnjati da se tu radi i o nekim drugim kaznenim djelima - smatra Ćerimagić.

Da je počinjeno kazneno djelo protiv okoliša bilo je razvidno još 2014. godine, kada je Inspekcija Ministarstva zaštite okoliša kazneno prijavila tvrtku MLM Group za djelo propisano člankom 193. stavkom 1. Kaznenog zakona. U tom članku, navest ćemo ga s ovdje s osobitim razlogom, piše da "tko protivno propisima otpusti, unese ili ispusti količinu tvari ili ionizirajućeg zračenja u zrak, tlo, podzemlje, vodu ili more kojom se može trajnije ili u znatnoj mjeri ugroziti njihova kakvoća ili se mogu u znatnoj mjeri ili na širem području ugroziti životinje, bilje ili gljive, ili se može ugroziti život ili zdravlje ljudi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina".

U svojoj presudi iz 2019. godine Sud EU-a zaključio je da hrvatska upravna tijela i sudovi pred kojima su eventualno pokrenuti postupci nisu poduzeli sve potrebne mjere kako bi osigurali da se otpadom gospodari na način koji ne ugrožava zdravlje ljudi i ne šteti okolišu. Drugim riječima, da nije poduzeta nikakva mjera zaštite od njegovog širenja u vodu ili zrak.

Pravno gledajući, institucije Republike Hrvatske propustile su prevenirati ili spriječiti ekocid u Biljanama Donjim. Time je jedno ipak razvidno: država će u daljnjem procesu prašinu "crnog brda" sa sebe vrlo teško sprati.

 

* Ovaj tekst je nastao u okviru projekta PING (Podrška istraživačkom novinarstvu Gonga)

 

Prvi dio teksta pročitajte na ovom linku.