U plodnim i pitomim Ravnim kotarima, dvadesetak kilometara od Zadra i približno toliko od Benkovca, pronaći ćete Islam Grčki. Nedaleko morske obale, selo je sa sjeverne strane opasano Velebitom, branom oštroj kontinentalnoj klimi; obiluje plodnom zemljom, što, uz povoljan položaj, omogućuje da ondje uspijeva većina agrokultura, pa ne čudi što su ga početkom osamdesetih prošlog stoljeća nazivali i ‘malom Kalifornijom’, područjem koje se diči iznimnom poljoprivrednom proizvodnjom.
Ipak, ratni je vihor učinio svoje. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Islamu Grčkom živjelo je 1.139 stanovnika; četvrt stoljeća kasnije, deset ih je puta manje i uglavnom su starije dobi. Selo je u ratnim sukobima razrušeno, seljani su u velikom broju izbjegli i samo se malo njih vratilo svojim prijeratnim ognjištima. Ono malo današnjih žitelja preživljava zahvaljujući skromnim mirovinama i poljoprivredi - kako sami kažu, opstaju zahvaljujući tek čeličnoj volji. Brojne ruševine i danas su svjedoci ratne destrukcije, no neki su, zahvaljujući državi, obnovili svoje domove. Nije li ih starost u potpunosti svladala, protiv nedaća se bore i radom na zemlji. Hvaleći plodnost svojih polja i oranica, kažu da u Islamu Grčkom niče i ono što se naopako zasadi… Nažalost, sve to nije dovoljno da se mogu pohvaliti normalnim životom, jer u selu, unatoč tome što smo duboko zašli u 21. stoljeće, još nema pitke vode u kućama. Do okolnih je sela vodovod proveden, no ne znaju zašto nije i do njihova; sve je to politika, kažu, i nije u njihovoj moći da na to utječu.
I djece je u Islamu Grčkom sve manje, sada ovdje živi tek desetak mališana, a prije rata su u mjesnoj osnovnoj školi, čija je zgrada danas ruševina, bila po dva-tri odjeljenja za svaki razred. Pored škole je bila i zgrada s učiteljskim stanovima, no i ona je sada u derutnom stanju. Nekoć su pred njom stajale biste poznatih književnika Sime Matavulja i Vladana Desnice, od kojih su ostala samo postolja. Kome su smetali umjetnici čije su kreacije trajno obilježile dalmatinsku kulturu i koji su se zauvijek upisali među velikane ne samo hrvatske nego i puno šire književne baštine, ostat će nepoznato, a sadašnjim je stanovnicima sela i manje bitno. Više ih brine što autobus do Benkovca prometuje samo u vrijeme kada učenici idu onamo u školu, za praznika i neradnih dana linija je puno manje – voze tek ponedjeljkom i svakoga desetog u mjesecu, kada se održava poznati benkovački stočni sajam. Premda već u osmoj deceniji, Aleksa Kožul prkosi i godinama i životnim okolnostima. Zatekli smo ga na traktoru kojim je pošao na njivu. Za razliku od većine sumještana, on se ne žali.
- Živi se odlično, život ovdje ne bih mijenjao ni za koje drugo mjesto na svijetu. Sve uspijeva, pa se čovjeku mili raditi. Još kad bih prodao sve što proizvedem… Dozrije ovdje i po nekoliko tona lubenica, paprika, pamidora, ali je otkup loš, a pijaca daleko. Tržni centri, s uvoznim proizvodima niskih cijena, progutaše selo i poljoprivredu, ali treba se dalje boriti, raditi – kaže nam Aleksa. Preostali stanovnici Islama Grčkog s čežnjom se prisjećaju prijašnjih vremena, kada ih je zajednički entuzijazam tjerao da pitomo selo čine još ugodnijim i boljim mjestom za život: tako su, prijeratnih godina, doveli asfalt, uplatili priključke za telefon i vodu. U to je doba, kaže Momčilo Kožul, svaki mještanin imao obvezu odvojiti stotinu radnih sati godišnje za dobrobit sela. Danas toga više nema, zajednica je prepuštena volji lokalnih i republičkih vlasti. Ne osjećaju se prihvaćenima ni u svojoj, benkovačkoj općini, u kojoj ne radi nitko srpske nacionalnosti.
Da bi se s više uspjeha bavili poljoprivrednom proizvodnjom, nedostaje im mehanizacija - traktori, motokultivatori i freze, kao i sustavi za navodnjavanje. Željeli bi živjeti od svoga rada, ali i malo više od toga – ne osjećati se u svojoj domovini poput stranaca ili kakvih ‘drugorazrednih’ građana. To ih, kažu, najviše boli, a i glavni je razlog povratku u toliko skromnom broju. I Momčilo ističe da bi se vlasti trebale više baviti životima ljudi.
- Velik su problem državna i lokalna politika. Umjesto da olakšaju život običnom čovjeku, čine ga težim. Nema te demokracije o kojoj se toliko priča na djelu, mali je čovjek prepušten sam sebi. Naš kraj ima puno potencijala, ali nedostaje volje da se poboljša život ovdašnjeg stanovništva, da nema diskriminacije - kaže Momčilo, pozivajući se opet na neka sretnija vremena.
Kula Janković Stojana jedan je od najvrednijih ravnokotarskih kulturnopovijesnih spomenika, ali i najprepoznatljiviji objekt u Islamu Grčkom. Ratna oštećenja većim su dijelom sanirana, pa se u obnovljenoj Kuli održavaju brojne kulturne manifestacije, a s njima i sav društveni život sela: potomci Stojana Jankovića i Vladana Desnice ovdje dočekuju i ispraćaju svoje goste, kulturne stvaraoce i umjetnike, ali i turiste koji žele bolje upoznati historiju ovoga kraja. Nataša Desnica, Vladanova kći, kaže da je Kula svjetionik kulturnog života ovoga dijela Hrvatske.
- Primarni nam je cilj da Kula spaja narode i kulture, da bude mjesto koje će kroz mnoštvo kulturnih aktivnosti okupljati umjetnike, znanstvenike i sve one koji se ovdje žele upoznati s minulim vremenima i vrijednostima - kaže Nataša, dodavši da valja još puno raditi kako bi Kula zasjala punim sjajem. Podsjetimo one koji ne znaju ili su zaboravili: Stojan Janković je za zasluge u obrani od Turaka 1670. godine od mletačke vlasti dobio zemlju i posjed u Islamu Grčkom. Odlukom Ministarstva kulture iz 2006. godine, njegova Kula i crkva Svetog Đorđa u sklopu nje (koja je posljednje počivalište književnika Desnice i njegovih predaka) proglašeni su kulturnim dobrom RH.
Da je u selu više mladih, kažu mještani Islama Grčkog, imali bi se čemu i nadati. Ovako im ostaje da se i dalje upornošću bore protiv protoka vremena i životnih nedaća, ali i nebrige i zanemarivanja od strane onih koji bi im te nedaće morali olakšati. Predati se ipak neće, sve dok je u njima i iskrice života i sve dok u zaboravljenu ‘malu Kaliforniju’ barem ponekad, a tokom ljeta ponajčešće, svraćaju njezini nekadašnji žitelji, sa svojim sjećanjima i radošću, jačom od sumorne i neizvjesne budućnosti.
