Branimir k. Hackenberger istraživač je i autor preko 60 znanstvenih radova citiranih u međunarodnim bazama te suradnik na drugim europskim programima vezanim uz ekotoksikologiju voda i tla. Osnivač je Laboratorija za kvantitativnu ekologiju na Odjelu za biologiju osječkog Sveučilišta. S njime razgovaramo o aktualnim problemima okoliša, znanosti i srodnim temama.

Koliko pratite slučaj u kojem više od desetljeća 140 tisuća tona navežene kancerogene troske kao nusprodukt silikomangana iz propale šibenske Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) potencijalno truje mještane i okoliš u selu Biljane Donje u zadarskoj županiji? Povišene količine aromatskih ugljikovodika (PAH-ova) i do 20 puta više od dozvoljenih, utvrdila je i trostruka neovisna studija koju su (o)davno dali izraditi u Eko-udruzi "Ravni kotari". Europska komisija dvaput je naložila državi da ukloni trosku, ali država sada trosku preko natječaja namjerava prodati? Pitanje je i dalje aktualno, posebno jer ste prije mjesec dana javno komentirali rezultate istraživanja morskog sedimenta neposredno uz spomenutu nekadašnju šibensku tvornicu.

Slučaj mi je uglavnom poznat iz medija, s obzirom na to da nisam bio uključen ni u istraživanja ni procjene bilo kakvih studija. Ipak iz slučaja sanacije nekadašnjeg područja šibenskog TEF-a, poznato mi je da postoje određena realna i znanstvena pitanja na koja pak ne postoje odgovori. Mi moramo razlikovati dva pojma: jedno je opasnost, a drugo je rizik. Na primjer: vatreno oružje je opasno, ali ako je to oružje zaključano ili je u rukama stručne službene osobe, onda je rizik mali. Nakon što su laboratorijski nalazi prošlog mjeseca pokazali povećane razine određenih PAH-ova (policikličkih aromatskih ugljikovodika) u morskom sedimentu na području nekadašnje šibenske tvornice, jedan me novinar pitao bi li se ondje kupao da znam da se u sedimentu nalazi kemijska tvar benzo[a]piren, koji je kancerogen prve kategorije. Iako se ta tvar nalazi i u duhanskom dimu, a ima je i u asfaltu i općenito u produktima gorenja, vrlo je bitno o kojim koncentracijama je riječ. Dakle ne bih se kupao ako znam da je na tom mjestu benzo[a]piren prisutan, a da ne znam koliki je na tom mjestu rizik od njega. Stara toksikološka poslovica kaže: dosis sola facit venenum – samo doza čini nešto otrovom. Tvari koje se pak sada nalaze na mjestu tog "crnog brda" u Biljanama Donjim su opasne. Mangan uzrokuje bolest manganozu. Međutim, ako se on nalazi u nekom inertnom kemijskom obliku, kakvi su npr. većina silikata, ili je vezan za nešto drugo, možda je rizik mali, pa i zanemariv. Ali to nitko u ovom trenutku ne zna reći. Kada se radi studija rizika od tvari prisutnih u troski, onda najprije treba vidjeti da li rezultati koje su dali kemičari prelaze neke od graničnih vrijednosti rizika. Ako ne prelaze, onda je rizik prihvatljiv, ako pak prelaze, nužno je napraviti cjelokupnu analizu rizika.

 

Zeleni sektor

U čemu je onda problem sa sanacijom troske?

Problem cjelokupne sanacije u ovom slučaju je što su je radile firme koje su zapošljavale uglavnom kemičare, eventualno geologe i nisu napravile analizu rizika. One su našle opasne tvari i eventualno dale svoje slobodno mišljenje. To je kao da mene sad pitate trebate li vi ići danas na tržnicu ili ne? Riječ je o mišljenju na osnovu iskustva, na osnovu ekspertnih mišljenja, ali ono nije egzaktno. Nije mi dakle poznato da je napravljena studija rizika ili ekotoksikološka studija koja bi pokazala u kojoj mjeri tvari s te lokacije dospijevaju kako u hranidbene lance tako i u ljudske organizme. Drugim riječima, kolika je mogućnost da te tvari uzrokuju nekakav biološki učinak ili, jednostavnije, loše posljedice po zdravlje. Studija bi dakle trebala dokazati u kojoj mjeri kemijski spojevi prisutni u materijalu predstavljaju zdravstveni problem i problem za okoliš.

Zašto bi nekome bilo u interesu držati mještane Biljana Donjih u strahu zbog potencijalnih rizika po zdravlje zbog neposredne izloženosti troski?

Mislim da se čak ne radi o nečijem interesu, prije će biti da se radi o nestručnom ili nedovoljno stručnom rješavanje problema u smislu odlagališta troske. Mnoge zemlje, pa čak i razvijene, imaju slične probleme uz napomenu da je kod njih zakonodavstvo ipak uređenije, pri čemu postoji cijeli niz organizacija i instituta koji se angažiraju oko sličnih problema. Nevladine udruge u tim zemljama rade s puno više argumenata i mjerenja nego što je slučaj kod nas. Dakako, često imaju i više novca. Kod nas je dosta toga još uvijek nesređeno i kaotično. Mnogo je različitih interesa, a sve te interese trebao bi uravnotežiti tzv. zeleni sektor. No ni on kod nas ne ispunjava svoju funkciju, prije svega jer s jedne strane zaustavlja izuzetno bitne projekte, a oni projekti koji zapravo rade veliku štetu ostaju u sjeni ili se njime bave male marginalne udruge kao već spomenuta Eko-udruga "Ravni kotari".

Osim kvalitete pitke vode, svi ostali zakonski akti vezani za zdravlje okoliša kod nas su nepostojeći ili nedorečeni: oni koji se odnose na zagađenje tla i mora, zagađenje morskog dna ili zakona koji bi nalagao da se mora napraviti analiza rizika kao npr. kod deponija troske

Na koji dio zelenog sektora konkretno mislite?

Ne osporavam zasluge dijela zelenog sektora za uspješnost u korekciji gospodarsko-političkih aktivnosti štetnih za okoliš. Međutim, vrlo često nedostaju pravi argumenti, pa je tako i zaustavljanje nekih strateški važnih projekata nastupilo više zbog političkih akcija zelenog sektora kojima se senzibilizirala javnost, a manje zbog argumenata. Imate, recimo to hipotetski, mještanina pored odložene troske koji oboli od karcinoma. On može tvrditi da je rak dobio zbog izlaganja tvarima iz troske, ali to nije dokazivo. Zašto? Zato što nema procjene rizika, nema stručnog elaborata koji će pokazati da postoji mjerljiv rizik za stanovnike na tom području. Problem je i što većinu studija koje sam vidio u posljednjem desetljeću rade privatne firme po principu da zadovolje minimalne uvjete da bi studija prošla. Vrlo često lokalne uprave naručuju takve studije samo da bi se zadovoljili zakonski okviri, a ne da bi se doista doznalo postoji li problem ili ne. Sa slučajevima kakav je ovaj s troskom imate i problem da vam ni jedan znanstvenik ne želi javno dati svoje mišljenje.

Zašto?

Zato što se boje za svoje financiranje, za svoj status, da će njihovo mišljenje biti ispolitizirano, da će ih kolege gledati kao da su željni samopromocije itd. Iako samo treba reći da su dva i dva četiri, znanstvenici se od toga sustežu. Kazivanje znanstvenih istina u javnosti je akademska dužnost, premda one najčešće nekome neće odgovarati. Neće odgovarati gospodarstvu, politici, a najčešće ni nevladinom sektoru. Potonji po mom iskustvu u većini slučajeva žele aktualizaciju, pa im trebaju bombastične izjave za dizanje ljudi na noge. Recimo kada kao ekolog kažete da ste protiv toga da Kopački rit bude nacionalni park, imate gotovo sve nevladine udruge protiv sebe. Jer oni ne razumiju da proglašavanje Kopačkog rita nacionalnim parkom ne znači njegovu zaštitu nego zapravo njegovo uništavanje. Proglašavanje nacionalnim parkom je najrigorozniji oblik zaštite nekog područja, što znači da nikakav antropogeni zahvat nije dozvoljen. A za opstanak sustava Kopačkog rita nužan je ljudski rad, kao što je primjerice produbljivanje i izmuljivanje kanala da bi ostao poplavno područje. Slično tome, kada izgovorite znanstvenu istinu da se na nekom području nalazi opasna kemikalija i da nitko ne zna egzaktno koliki je rizik od nje za ljudsko zdravlje, onda automatski postajete neprijatelj svima koji na tom području imaju nekakav interes i kojima takva istina u tom trenutku ne odgovara.

 

Klimatske promjene i komarci

Aludirate na šibenski slučaj u kojem je, nakon negativnih laboratorijskih nalaza sedimenata, ali i povišenih rezultata čestica mangana u neposrednoj blizini bivše tvornice, lokalna politika brže-bolje odlučila negirati nalaze, sugerirati javnosti da je sve u redu, što se činilo kao diskreditiranje znanstvene struke. Na kraju je lokalna politika ipak najavila novu analizu koju je naručila Europska banka za obnovu i razvoj, s obzirom na to da se na tom području očekuje projekt širenja grada.

Politika prvo negira problem. Kada podastrete dokaze da problem doista postoji onda ga politika umanjuje, a vas pokušava difamirati. Nakon toga slijedi ignoriranje problema po načelu "pet dana se piše o tome i onda se zaboravi". Stoga mnogi problemi egzistiraju godinama. Da sam na mjestu bilo kojeg političara ondje, zahvalio bih se onome tko je napravio nedavnu analizu i ukazao na mogući problem. To je odgovorno političko ponašanje. Recimo, tog benzo[a]pirena je u jednom uzorku u morskom sedimentu ondje nađeno preko 50 miligrama po kilogramu. Ako uzmemo najmanje strogi kriterij postojanja rizika koji iznosi oko 20 miligrama/kg, znači da je to više od dva puta više. Dakle prema najmanje strogom kriteriju možemo tvrditi da na tom mjestu postoji mjerljiv rizik za okoliš i ljude pa je nužno napraviti studiju rizika, kako na okoliš tako i na zdravlje ljudi. Onda se dogodilo da je znanstvenik koji je 2012. radio studiju, ali nije radio procjenu rizika već samo kemijsku analizu sedimenta, pod pritiskom lokalne politike, dao smiješnu izjavu da te koncentracije ne bi bile opasne po ljudsko zdravlje ni kada bi netko jeo sediment. To je eklatantan primjer pretjerivanja u negiranju problema. Jer nitko nije dizao paniku, nego uputio tek na trenutne rezultate i na prisutnost opasne kemikalije. Dužnost svakog znanstvenika je da govori istinu, a ne da pretjerivanjem i negiranjem problema ispunjava interese politike ili gospodarstva. I tu se gubi povjerenje u struku, u znanost. Jer svaki srednjoškolac danas će na internetu potražiti benzo[a]piren, i vidjeti da je to kancerogen prve kategorije, dok im neki znanstvenik na televiziji istovremeno govori da bi on to čak i jeo. Takav stav me je zgranuo i ni u kojem slučaju ne predstavlja način na koji znanstvenici trebaju reagirati ili komunicirati s javnošću.

Proglašavanje nacionalnim parkom je najrigorozniji oblik zaštite nekog područja, što znači da nikakav antropogeni zahvat nije dozvoljen. Za opstanak sustava Kopačkog rita nužan je ljudski rad, kao što je produbljivanje i izmuljivanje kanala da bi ostao poplavno područje

Zanimljivo je da bivši tvornički pogoni nisu adekvatno sanirani – ne zaboravimo i na primjer bivše tvornice Dalmatinka u Dugom ratu – pa postaju latentna opasnost. Je li riječ o nesnalaženju s novom ekološkom stvarnošću?

Rekao bih da je najveći problem u neobrazovanosti i oslanjanju na tzv. ekspertna mišljenja, a ne na znanstvene činjenice. Takva mišljenja su subjektivna i mogu danas biti jedno, sutra drugo, jednako kao što oporba tvrdi jedno dok nije na vlasti, a suprotno kad dođe na vlast. Teško mi je vjerovati da bi obrazovani političar mogao ići na štetu svojih birača, na štetu ljudi, osim ako nije riječ o doista zločestoj osobi. Osim kvalitete pitke vode koja je prilično dobro zakonski regulirana, svi ostali zakonski akti vezani za zdravlje okoliša kod nas su ili nepostojeći ili nedorečeni: prije svega oni koji se odnose na zagađenje tla i mora, zagađenje morskog dna ili pak zakona koji bi jednoznačno nalagao da se mora napraviti analiza rizika kod ovakvih i sličnih deponija. Sve to omogućava bijeg od odgovornosti i nestručno rješavanje vrlo ozbiljnih problema u okolišu. Političari ili bolje rečeno politikanti uvijek kažu da su sve radili po zakonu, što je najčešće djelomice i istina jer zakona koji bi regulirao pojedina kritična pitanja zapravo nema. Stoga se čini kako nepostojanje realne zakonske regulative u pitanjima kontrole kvalitete i zagađenja okoliša zapravo predstavlja olakotnu okolnost i politici i gospodarstvu jer omogućava kako različita tumačenja tako i aktivnosti sa štetnim ili možebitnim štetnim posljedicama poput ove deponije troske.

Vaš se laboratorij bavi ekotoksikologijom voda i tla uz povećan interes za istraživanje utjecaja klimatskih promjena na ekotoksikološke procese i izradu predikcijskih modela. Kakvo je stanje u Hrvatskoj s obzirom na navedeno?

Hrvatska spada u zemlje vrlo malog ekotoksikološkog rizika. To treba sačuvati i na tome dalje raditi. Mogu bez ustručavanja reći da je Jadransko more još uvijek jedno od najčišćih mora. Kada su rijeke u pitanju koje dijelimo na nizinske (Drava, Sava, Dunav) i salmonidne (planinske, brze rijeke) možemo reći kako je situacija s nizinskim rijekama nešto lošija, no sa salmonidnim je još uvijek jako dobra. Izgradnjom odgovarajuće infrastrukture situacija će se još i poboljšati. Naime, u posljednjih dvadeset godina postoji pozitivan trend poboljšanja stanja okoliša. Ponegdje još uvijek imamo problema sa septičkim jamama u nedostatku infrastrukture pa dolazi do njihovog periodičkog izlijevanja u površinske i podzemne tokove. No većina jako problematičnih mjesta je sanirana. Daleko veći problem kod nas kao uostalom i u cijeloj Europi vezan je za zdravlje tla, prvenstveno zbog nepostojeće zakonske regulative te erozije i iscrpljivanja poljoprivrednog tla. Erozija i nedostatak hranjivih tvari nalaže pojačanu upotrebu umjetnih gnojiva i drugih tradicionalnih agrotehničkih mjera čime se zatvara krug, a tlo postaje sve manje zdravo. No kod nas je u odnosu na druge zemlje EU-a opet puno bolje stanje. Primjerice naša zemlja koristi u prosjeku 20 puta manje pesticida nego u zapadnoj Europi, a postoje i centri znanja iz kojih se promiče suvremena tzv. konzervacijska poljoprivreda.

U sklopu projekta utjecaja klimatskih promjena na metode tretiranja komaraca, koji su financirali Europski fond za regionalni razvoj i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, s timom vašeg fakultetskog odjela razvijate jedinstvenu aplikaciju u svijetu. O čemu je riječ?

Kao ekotoksikologa uvijek me zanima kako da se uz upotrebu što manje količine nekog otrova, u ovom slučaju insekticida, postigne što bolji učinak, opet u ovom slučaju, smanjenje broja komaraca. Aplikacija, čiji je cilj višeznačan i koja je u beta verziji, već je završena. Prije svega to je stvaranje zajedničke platforme rješavanja problema komaraca na razini države. S jednom razinom aplikacije moći će raditi svi građani, a druga je predviđena za tijela lokalne samouprave, zavode za javno zdravstvo te sve druge dionike procesa suzbijanja i kontrole broja komaraca. Aplikacija se temelji na algoritmima umjetne inteligencije te izračunava u kojem stadiju se trenutno nalazi populacija komaraca u okolišu. Na osnovu tih izračuna aplikacija optimizira vrijeme djelovanja. Naime, dosadašnja istraživanja pokazala su kako je upravo pravodobno tretiranje faktor koji najviše utječe na uspješnost tj. na veličinu učinka. Aplikacija optimizira vrijeme u kojem je optimalno tretirati, tj. vrijeme u kojem će se postići najveći učinak. Time se omogućava optimiziranje troškova za tretiranje, jer u ovom trenutku općine i gradovi troše enormna sredstva za uništavanje komaraca uz vrlo mali dugoročni učinak. To sve cijeloj priči daje još jedan moment. Primjerice, Grad Osijek godišnje potroši tri ili više milijuna kuna na tretiranje komaraca. Taj novac je firmama uključenima u tretiranja veliki izvor prihoda. Zbog toga se pojedinci boje da će ostati bez tog prihoda, ako ne bude komaraca. No takvo razmišljanje je opet posljedica neznanja jer komaraca se nikada nećemo potpuno riješiti. Komarci su životinje vrlo prilagodljive i s nevjerojatno velikim biotičkim potencijalom. Stoga cilj i nije njihovo istrebljivanje, nego samo svođenje na prihvatljiv broj.