Vlada je donijela zaključak o sanaciji 140 tisuća tona otpadne troske u svom vlasništvu u Biljanama Donjim: čini se kao neslana šala – još dvije godine fore nakon što je dokazano kancerogeni materijal navezen 2010. godine. Za to vrijeme je mještanima sela, pravoslavnom i povratničkom življu, ugroženo ustavno pravo na čist zrak i okoliš...

Presude su jasne, građani Biljana Donjih žive u zagađenom okolišu nakon što je prisilno, bez njihovog znanja, opasna troska odložena u njihovom naselju. Odluka o sanaciji u roku od dvije godine izgleda mi kao izrugivanje Vlade stanovnicima sela koji toliko godina žive uz opasni otpad. Također, ne smatram ni da je slučajnost da je troska ilegalno odbačena baš u Biljanama, a vjerojatno im se iz istih razloga i ne žuri riješiti problem. Još jedan u nizu dokaza da u ovoj državi nismo svi jednaki.

Čini se to kao očajnička odluka Vlade, zato što država proljetos nije putem javnog poziva uspjela prodati trosku. U veljači je Europska komisija po drugi put podnijela tužbu Europskom sudu protiv Hrvatske jer trosku nije prema ranijem nalogu uklonila. Nije li u ovom slučaju nedostajao jači angažman oporbe i Zadarske županije kako bi se problem odavno riješio?

Prije svega je na državi odgovornost da se troska ukloni i ona mora naći način, pa i onda kad se nitko na javni poziv ne javi. Zašto na primjer nisu angažirali vojnu mehanizaciju? Prioritet ovdje trebaju biti građani koji imaju pravo na zdrav život. Mi iz oporbe smo redovito upozoravali na problem jer to su jedini mehanizmi koje imamo. Nakon svakog našeg upozorenja iz Zadarske županije su slali upite prema Vladi i ministarstvu. Krivica nije na županiji, ali je svakako trebala biti proaktivnija u rješavanju problema. Njihova pasivnost je dovela do odugovlačenja rješenja.

Ni sada, nakon toliko godina, nije lako vjerovati u pozitivan epilog ove priče – možda je riječ o predizbornom triku?

Teško je vjerovati u rješenje, ali nakon 13 godina nema alternative. Mišljenja smo da prije svega građani Biljana Donjih trebaju dobiti odštetu jer im je narušeno ustavno pravo na zdrav život i okoliš te da o trošku države trebaju biti upućeni na detaljne sistematske preglede kako bi se na vrijeme utvrdilo imaju li zdravstvenih tegoba nakon toliko godina života pored troske. To je minimum koji država treba učiniti za njih nakon što ih je u potpunosti zanemarila.