Na samoj sjeveroistočnoj granici bogatih i plodnih Ravnih kotara povrh Zadra, u kamenitom i prorijeđenom seocetu Zapužanima, vremešna, bespomoćna i krhka starica Smilja Kalanj polako broji teške dane potpune neimaštine i samoće, više bolesna nego zdrava, ali još mnogo više gladna nego sita. Vijesti do nje stižu sporo, uglavnom nikako. Nema radio ni TV prijemnika, pa nema pojma što se događa izvan podvelebitskih ćuka. Nema pojma ni o političkim zavrzlamama u Hrvatskoj, niti o prošlim ili budućim izborima. Ona ima svoje izbore svakoga dana. Svako jutro treba izabrati hoće li danas jesti suhi kruh ili će ga poduprijeti s malo blitve koju pronađe među dračom.
Nevolje babe Smilje počele su grmljavinom topova početkom kolovoza 1995. godine, pa se zaredale do današnjih dana, sve jedna teža od druge. Prestravljeni i smrtno uplašeni, Smilja, njezin muž Uroš, sin Jovan i njegova žena Lela imali su tek toliko vremena da zgrabe najnužniju odjeću, par litara maslinova ulja, nešto smokava i kruha. Svu ostalu imovinu ostavili su zajedno sa stotinjak koza i ovaca. Iz podvelebitskih vrleti i škrapa počeo je mukotrpan i neizvjestan put, sve do Crne Gore. Smjestili su se u blizini Podgorice, ali ni tamo nije bilo sreće. Muški su naporno radili kako bi preživjeli u tuđini, a tuga za rodnim krajem i težak fizički rad napokon su ih slomili. Sinu Jovanu, kaže Smilja, u tridesetoj godini života puklo je srce, više od tuge nego od bolesti. Iza njega je ostao jednogodišnji sin Arsenije i trudna supruga Lela. Sinova smrt potpuno je dotukla Smilju i Uroša, pa su, čim su pokopali Jovana, u proljeće 2001. godine krenuli natrag u postojbinu, strahujući da bi i oni mogli okončati život daleko od svojih maslina i smokava. Kuću su zatekli potpuno devastiranu i opljačkanu. Ipak, za njih je bilo najvažnije da su napokon na svome ognjištu. Prionuli su na posao, stvorili kakve-takve uvjete za život, vjerujući da je tu kraj nedaćama. Snagu im je davala i činjenica da su u Crnoj Gori s majkom ostala dva unučića, Arsenije i Pere, njihova dika i ponos, u kojima, kako god okreneš, teče krv Kalanja iz velebitskih dumača. Sve to nije dugo potrajalo. Prije desetak godina neka bolest dala se na zlo i Uroš je pokopan na mjesnom groblju. Od tada Smilja, potpuno sama, započinje borbu za opstanak, bolje reći za goli život.
Kad bi mogla kopati vrta bilo bi bolje, imala bi pomidora, fažola, kumpira i svega kao nekada. To bi bio spas za moj želudac – kaže Smilja
- Još dok je bio živ, tek što smo došli, Uroš je tražio od države obnovu kuće. Zahtjev nije ni podnio jer su mu u Benkovcu rekli da od toga nema ništa pošto kuća nije ni zapaljena niti srušena. Nekako sam uspjela ostvariti nešto mirovine i sada primam oko 1000 kuna misečno. Kad platim struju, vodu i lijekove, ostane mi oko 500 kuna. Svaka dva, tri, dana dođu ljudi iz Crvenog križa i ostave mi kruva koliko mi pripada, a to je pola kile za dan. Još se nikada nisu privarili da za tri dana ostave dva kila, već samo kil i po. Zakon je zakon. Bude tu i nešto hrane, ali samo kuvane, nešto kao topal ručak, ali nikada cukra, soli, kave, sapuna ili praška za robu. Onih 500 kuna što priostane uglavnom trošim za hranu koja može duže trajati, kao konzerve ribe i paštete jer nemam hladnjaka, pa se na ovim vrućinama sve brzo pokvari. Od bolesti i žalosti stradao mi je želudac pa me jednako muči i kad sam gladna i kad sam sita. Uglavnom, moj sinko, može se slobodno reći da sam ja uvik gladna. Više gladna nego sita. Kad bi mogla obrađivati vrta bilo bi bolje, imala bi hrane, pomidora, fažola, kumpira i svega kao nekada. To bi bio spas za moj želudac, ali što ću, bidna ja, ne mogu više kopat, izdala me snaga. Polako kalam – objašnjava Smilja.
I taman kada je ova hrabra žena uspjela nekako prihvatiti sve nevolje koje je prate, i glad i neimaštinu, misleći da će s tim prihvaćenim teretom kako-tako dočekati vrijeme da se zauvijek smiri, prevarila se. Do sada je opljačkana pet-šest puta. Na par minuta ostavi otvorenu kuću kako bi ubrala šparoge ili koju smokvu, a kad se vrati, sve ispreturano, a novac koji je uštedjela i sakrila nestao je bez traga. Nakon nekoliko uzastopnih pljački slučaj je prijavila policiji, ali joj je rečeno da se ne može ništa učiniti jer je trebala odmah doći, a ne čekati.
- Jednom su mi ukrali 1000 kuna, pa nakon par mjeseci još 2000, a bilo je i nekoliko krađa od po 100 i 200 kuna. Kao da netko, barem dva puta godišnje, izdaleka motri na moju kuću i mene i vreba priliku da uleti i odnese novac. A taj novac štedim od svoje crkavice kako bi me kad umrem mogli pokopati da se mrtva ne zadužujem.
Ravnatelj lokalnog Crvenog križa: Smilja je sklona pretjerivanju
Marinko Šunić, ravnatelj Crvenog križa u Benkovcu, vrlo dobro poznaje slučaj osamdesetpetogodišnje Smilje Kalanj.
- Djelatnici Crvenog križa redovito obilaze staricu i svakog joj dana dovoze topli obrok. Hrana se priprema u pučkoj kuhinji, a na ovom području imamo tridesetak korisnika - objašnjava Šunić. Nakon primjedbe da je starica više gladna nego sita i da nam je rekla da hrana baš i ne stiže svakoga dana, uslijedio je kratak muk.
- Ne znam. Znam da je na spisku i da joj vozimo hranu. Provjerit ću kod kolege koji je zadužen za prijevoz obroka na to područje, pa ću vas nazvati -obećao je Šunić. Uskoro se javio i obrazložio kako se Smilji Kalanj redovito vozi topli obrok. Usput nas je upozorio da je Smilja sklona pretjerivanju, pa je tako, kaže Šunić, znala prijavljivati nekakve krađe novca kojih najvjerojatnije nije ni bilo. Saznajemo da je ravnatelj Crvenog križa u posljednjih deset godina
Smilju osobno obišao samo jedan, jedini put i to prilično davno. Očito je da o njoj ne zna ništa osim imena i prezimena, a i to je pročitao na spisku. Ali sa sigurnošću zna da je sklona pretjerivanju. Možda je vrijeme da je još jednom posjeti. S punom najlonskom vrećicom u ruci.
