Zoran Milanović, u nedjelju drugi put izabran za predsjednika Republike, u svom se pobjedničkom govoru zahvalio na podršci i građanima koji su pripadnici nacionalnih manjina, poručivši da je "ovo", dakle Hrvatska, i njihova domovina. Nacionalne manjine, njihov status i problemi, zajamčena prava i razina njihove realizacije u predsjedničkoj kampanji u pravilu nisu tema, odnosno ako jesu, onda su na margini kampanje. Ta margina kampanje odnosi se ponajprije na srpsku nacionalnu manjinu, njenu središnju organizaciju Srpsko narodno vijeće i njenog čelnika Milorada Pupovca.
Tema ovog članka nisu kampanje u izborima za predsjednika Republike, nego odaziv Srba na takve izbore i njihova podrška kandidatima koje se doživljava kao kandidate ljevice, dakle one kojima bi birači srpske nacionalnosti mogli biti bliski i od kojih se očekuje da imaju razumijevanja i za manjinske teme. Obuhvaćeno je 18 općina u kojima su Srbi bili ili još uvijek jesu većinsko stanovništvo. Prema popisu stanovništva iz 2021., među takve više nije moguće uračunati Udbinu i Vrhovine, ali su zbog usporedbe s prethodnim desetljećem one zadržane. Jasno je da je samo na temelju toga nemoguće dovoljno precizno zaključivati koga su i u kolikoj mjeri Srbi u Hrvatskoj podržali na predsjedničkim izborima.
Većina Srba u Hrvatskoj živi izvan tih općina, a u tim općinama ne žive i na izbore ne izlaze samo Srbi. Podaci o odazivu obrađeni su od izbora 2014. godine. Za izbore održane 2009. i ranije podatke je moguće prikupiti, ali oni ne bi bili valjani zbog tada goleme nesređenosti popisa birača, koja je ipak smanjena. Podatke o apsolutnom broju glasova moguće je prikupiti i za izbore 2000. godine, a u tom bi slučaju trebalo analizirati podatke o glasovima koje je u tim općinama dobio Stjepan Mesić, ali i o glasovima koje je dobio Dražen Budiša.
Najkraći odgovor na to kako i koga biraju Srbi (barem iz tih općina) u Hrvatskoj za predsjednika glasi da biraju manje nego drugi, a da je predsjednik koji ih je najviše reprezentirao bio Mesić. Na suprotnom polu je Milanović, a Ivo Josipović je u sredini. Pravo je pitanje prepoznaju li birači srpske nacionalnosti među kandidatima nekoga kao "svog" predsjednika koji će brinuti i za njihove specifične interese koji proizlaze iz manjinske pozicije i prepoznaju li kandidati Srbe u Hrvatskoj kao relevantan dio biračkog tijela koji im svojim glasovima može pripomoći ostvariti politički cilj.
Srbi u navedenih 18 općina na predsjedničke izbore redovito izlaze u znatno manjem broju od prosjeka države. Godine 2014. u prvom je krugu na izbore izašlo 47,1 posto birača, a među srpskim općinama najveći je odaziv bio na Udbini, gdje je na izbore izašao svaki treći birač, dakle 14 postotnih poena manje nego u Hrvatskoj. U Negoslavcima je odaziv bio tek nešto veći od 11 posto. U drugom krugu tih izbora na kojima su se sučelili Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović zabilježena je znatno povećana mobilizacija birača.
Izašlo ih je nešto više od 59 posto, a to se povećanje itekako osjetilo i u 18 općina. Dok je u prvom krugu trećina izašlih birača bila rekord, u drugom bi, da nema Civljana, to bio najslabiji odaziv (Negoslavci), a Šodolovcima s 52,6 posto približili su se razini države. Povećanje odaziva, osim u Civljanima, nigdje nije bilo manje od 15 postotnih poena. Razlog za to treba tražiti upravo u kandidatima koji su bili u drugom krugu.
Ukupan broj glasova koje su osvojili kandidati ljevice (Izvor: Državno izborno povjerenstvo; Obrada podataka: Tihomir Ponoš; Tablica: Ivica Družak/FINALIZACIJA)
Nakon prvog kruga je bilo jasno da kandidatkinja HDZ-a Grabar-Kitarović nadire i da ima dobre šanse u drugom krugu protiv kandidata SDP-a Josipovića. Takvom mobilizacijom pokušalo se sačuvati na Pantovčaku predsjednika koji je u mandatu generalno imao razumijevanja prema "srpskim temama", ali čiji je mandat zapamćen i po sukobu s predsjednikom SNV-a zbog članka iz 2012. godine o materijalnim interesima Josipovićevog prijatelja Hrvoja Vojkovića u ZAMP-u.
Posljedica je bila, blago rečeno, zahlađenje odnosa između dvojice političara, a oni su javno zatoplili tek između dva izborna kruga, kada je Josipović, nakon stanke, ponovno došao na božićni prijem SNV-a. Josipović je očito dobio podršku SDSS-a na terenu. Broj birača koji su njemu dali glas u 18 općina u drugom je krugu bio otprilike 2,5 puta veći nego u prvom. No, ni to, pa ni to što je na božićnom prijemu pronašao novčić u česnici, nije ga spasilo od izbornog poraza.
Zoran Milanović je 2019. godine i u prvom i u drugom krugu dobio znatno manje glasova nego Josipović 2014. godine. U prvom je krugu Milanović dobio 73, a u drugom 59 posto od broja glasova Josipovića pet godina ranije. U prvom mandatu Milanović je marljivo radio na odbijanju Srba kao glasača. Lijevu poziciju uvelike je napustio, što i ne treba čuditi jer je sebe i kao premijer i kao predsjednik SDP-a u intervjuu za Novi list krajem 2012. opisao kao "svjetonazorskog liberala", "reformiranog ljevičara i kalvinista".
No, njegov otklon prema desnom dijelu političkog spektra manifestirao se najjasnije u vraćanju odlikovanja Branimiru Glavašu koji je i ovaj put podržavao Milanovića kao kandidata. U istom je mandatu, uz ostale, izvrijeđao i predsjednika SNV-a i SDSS-a kojega je nastojao delegitimirati kao političkog predstavnika Srba u Hrvatskoj.
U izjavama koje ne odišu inteligencijom usporedio je izbore za predsjednika Republike s izborom manjinskog zastupnika. Trud se isplatio i na ovim je izborima Milanović dobio još manje glasova u 18 općina nego na prošlim. To se smanjenje dijelom može pripisati i veoma negativnim demografskim trendovima u tim područjima, činjenici da je odaziv u drugom krugu bio, prvi put od 2000. godine, manji u drugom nego u prvom krugu (što je posljedica potpuno jasnog ishoda izbora), ali dio je zasigurno posljedica Milanovićevog pregalaštva, zbog čega ga dio Srba nije doživio kao svog kandidata.
Stjepan Mesić izbornim je rezultatima, gledano u apsolutnom broju glasova, među Srbima u navedenim općinama potvrdio svoje mjesto Janusa hrvatske politike. Ta je razlika tolika da se ne može pripisati samo nešto boljoj demografskoj slici tih krajeva prije više od 20 godina. Broj glasova koji je on dobio 2004. godine, na izborima koji zbog izvjesnog ishoda u njegovom srazu s Jadrankom Kosor nisu mogli dodatno motivirati birače da odu na biračko mjesto, nedohvatan je svim kasnijim kandidatima. I Srbima iz "srpskih općina" bilo je znano na kojim je dužnostima i u kojoj stranci Mesić bio i što je izjavljivao početkom 1990-ih, u vrijeme osamostaljenje Hrvatske i rata.
Svakako im je mogla biti poznata njegova izjava koju je dao prije početka rata da će iz Hrvatske moći odnijeti zemlje koliko su donijeli na svojim opancima. No, metamorfoza Mesića započela je godinama prije nego što je 2000. prvi put pobijedio na predsjedničkim izborima. Od čovjeka koji je 1992. u Sydneyju izjavio da su Hrvati dva puta morali pobijediti u Drugom svjetskom ratu (jednom 10. travnja 1941., drugi put u svibnju 1945.) postao je jedan od najglasnijih zagovaratelja antifašizma i partizanske borbe. To, kao i njegovu spremnost da kao predsjednik Republike govori i o zločinima počinjenim 1990-ih nad Srbima, birači su mu honorirali.
Za kraj se valja vratiti na pitanje imaju li Srbi u Hrvatskoj svog predsjednika, odnosno doživljavaju li čovjeka kojem je radno mjesto na adresi Pantovčak 241 kao svog predsjednika. Zapravo imaju, samo mnogo manjeg.
