Zoran Milanović treći je predsjednik Republike Hrvatske, poslije Franje Tuđmana i Stipe Mesića, kojem su glasači dali drugi uzastopni mandat. Milanović je uvjerljivo pobijedio – prema postotku u drugom krugu (75 posto) uvjerljivije od ikoga unatrag četvrt stoljeća – zbog toga što je za nekoliko kopalja bolji, kompetentniji i talentiraniji političar od HDZ-ova kandidata Dragana Primorca, zatim zbog toga što hrvatski birači tradicionalno izbjegavaju povjeriti sve ključne državne položaje pripadnicima iste političke opcije, naročito u situaciji kad Andrej Plenković želi prigrabiti svu vlast i obesmisliti demokraciju, pa onda i zbog pametne kampanje prilagođene okolnostima, koje su mu išle na ruku, te zbog toga što je uspio pridobiti veliki broj desnih glasača a pritom u najvećoj mjeri zadržati i svoje bazično lijevo biračko tijelo.

Ovo potonje nije se dogodilo slučajno: u proteklih pet godina predsjedničkog mandata, Milanović se smišljeno i dozirano primicao suverenizmu, izbijao HDZ-u iz ruku monopol na domoljublje, snažno se zalagao za politička prava Hrvata u Bosni i Hercegovini i razvijao utemeljenu skepsu prema političkoj praksi Europske unije i Zapada, prije svega u pogledu odnosa prema ruskoj agresiji na Ukrajinu.

Na drugoj strani, hvalisavi i isprazni Primorac dobro je i prošao s obzirom na to kakvu je kampanju vodio, kakve ga afere prate iz prošlosti i kakvi su općenito njegovi politički kapaciteti. Zadnjih dana kampanje pokazao je, usto, da se slabo nosi s perspektivom poraza: nije radio ništa osim što je ponavljao da Milanović "ne voli i ne osjeća Hrvatsku", a usput je i popularizirao jedno krajnje nevjerodostojno istraživanje neke čudnovate londonske organizacije, odnosno kvaziistraživanje prema kojem su se ruski i srpski botovi umiješali u izbore na Milanovićevoj strani.

Nije nemoguće da će se relativno uskoro, kad se premijer donekle ohladi, na razini pregovaračkih timova postići dogovor o imenovanjima jednog broja veleposlanika i o nekim imenovanjima u vojsci i sigurnosno-obavještajnim agencijama

U širenju te opasne manipulacije, diskretno ili manje diskretno, sudjelovali su i premijer Plenković te ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Primorac je čak spominjao mogućnost poništenja izbora zbog tog izmišljenog problema. Bio je to vrhunac njegova lutanja i nedoraslosti ulozi koju je žarko želio. Na istom tragu bio je i njegov govor nakon što su izišli rezultati. Primorac je, inače, u kampanji potrošio više od milijun eura, što je pet puta više od troškova njegova suparnika, pri čemu valja registrirati i to da je Milanović prvi predsjednik otkako je samostalne Hrvatske koji je pobijedio bez televizijskih propagandnih spotova i oglasa u štampanim medijima.

Kao i poslije prvog kruga, Milanović je govorio pomirljivo i pozvao je Plenkovića na suradnju i razgovor. "To je moja dužnost prema onima koji kažu da su odgovorni za 99 posto stvari u državi, a mi ostali za jedan posto. I to jesu moje riječi otprije deset godina, kad je Grabar-Kitarović pobijedila Josipovića. Bilo je to malo ogorčeno s moje strane, ali Vlada jest najodgovornija. Neću najavljivati nikakve dopise niti javne pritiske prema predsjedniku Vlade, ali morat ćemo razgovarati", rekao je predsjednik u prvom govoru nakon proglašenja rezultata. Kazao je i da je svjestan da je vrlo visoka podrška koju je dobio na biralištima u jednoj mjeri protest protiv Plenkovićeva vladarskog koncepta i da se nada da će predsjednik Vlade čuti i razumjeti glas naroda.

Prva Plenkovićeva izjava, međutim, predstavljala je nastavak durenja i svađe kao da se ništa nije dogodilo, uz ponavljanje istog repertoara razloga zbog kojih se ne može surađivati s Milanovićem, te svaljivanje odgovornosti za Primorčev poraz na pristrane medije, neodgovorne građane i dvostruke kriterije u javnosti, dakle, na sve osim na Primorca i na onoga koji je odlučio tko će biti HDZ-ov kandidat i kojim će se metodama služiti taj kandidat u pokušaju uspona na Pantovčak.

"Debilnim" je ocijenio rašireni stav prema kojem "ne treba sva jaja stavljati u istu košaru" kad je riječ o izboru politički najmoćnijih ljudi u državi. Takvo razmišljanje biračkog tijela daleko je od "debilnog": radi se o jednostavnom ali racionalnom rezoniranju koje teži uspostavi kakvog-takvog balansa među centralnim institucijama vlasti. Plenković samo loše glumi da to ne shvaća ili se toliko udaljio od stvarnosti da je povjerovao u svoju i HDZ-ovu nepogrešivost i bezgrešnost usprkos činjenicama koje govore suprotno.

"Donijeli smo odluku da ni ja ni predsjednik Sabora nećemo ići na Milanovićevu inauguraciju. Nećemo se izlagati apsurdnoj situaciji da slušamo njegovu prisegu na Ustav, koji je kršio", izjavio je Plenković dan poslije izbora. Zaboravio je da je Milanovića pohodio u svibnju prošle godine, nedugo nakon parlamentarnih izbora na kojima se dogodilo ono što Plenković karakterizira Milanovićevim protuustavnim postupanjem, a pohodio ga je stoga što je samo tako mogao dobiti mandat za sastavljanje Vlade na temelju predočenih zastupničkih potpisa.

Neće na inauguraciju – Andrej Plenković (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)

U suštinskom smislu, naravno, nevažno je tko će se od uzvanika pojaviti na predsjedničkoj inauguraciji, ali ishitreno donošenje takve odluke u afektu dosta govori o trenutačnom psihičkom stanju premijera. Naprosto se ne može pomiriti s time da su građani odriješili Milanovića svega onog što on, Plenković, smatra neoprostivim, pa upada u zamku da čini isto, ili i gore, od Milanovićevih postupaka preko kojih, eto, ne može prijeći.

Ne može se načuditi građanima koji, nakon svega, opet glasaju za "kršitelja Ustava" i uvjerava nas da je to stoga što mediji primjenjuju jedne kriterije kad se radi o Milanoviću, a druge kad se radi o nekome iz HDZ-a. Da je malo manje zaslijepljen osobnom netrpeljivošću, i da je malo skloniji samokritici umjesto teorijama zavjere i zapomaganju zbog izmišljene nepravde koju trpi, mogao bi vidjeti da je "fenomen Milanović" relativno lako objašnjiv i da nema veze s urotama: ne treba ići dalje od imenovanja Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika, što je samo vrh deponija.

Može li Plenković zaista ignorirati oko milijun i 120 hiljada Milanovićevih glasova u drugom krugu izbora, što je za 325 hiljada više nego u prvom krugu, za oko 90 hiljada više nego što je Milanović dobio u drugom krugu prije pet godina? Može li se zaista nastaviti praviti da ne postoje ustavne ovlasti predsjednika Republike i da ne postoji ustavna obaveza suradnje Vlade i predsjednika Republike u područjima obrambene i vanjske politike te nacionalne sigurnosti? Može li se sasvim oglušiti na poruku koju su mu uputili birači, jer nema sumnje da je Primorčev debakl ujedno i ozbiljan udarac Plenkoviću, koji je diktirao ritam i sadržaj kampanje HDZ-ova kandidata, zapravo, Primorac nije radio ništa nego ponavljao i u zadnjoj fazi nekontrolirano pojačavao gazdine invektive na Milanovićev račun?

Kako sada stoje stvari, premijeru ne pada na pamet ništa nalik suradnji i dogovaranju o strateškim pitanjima u spomenutim područjima u kojima dijeli nadležnosti s Milanovićem. Nije nemoguće da će se relativno uskoro, kad se premijer donekle ohladi, na razini pregovaračkih timova postići dogovor o imenovanjima jednog broja veleposlanika, jer je sadašnja situacija praktično neodrživa, i o nekim imenovanjima u vojsci i sigurnosno-obavještajnim agencijama, možda se predsjednik i premijer uspiju i sastati na kurtoaznim sjednicama Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost, ali ne treba očekivati da će Plenković najednom početi da uzima u obzir Milanovićeva razmišljanja o, primjerice, vanjskoj politici i doktrini nabave novog oružja i opreme za oružane snage.

Plenkoviću treba sukob s Milanovićem, makar bio nešto manje intenzivan: misli da svojim biračima i javnosti tako poručuje da nije slab lider i da se ne boji konfrontacije, a usput – fokusirajući se na predsjednika Republike – baca u sjenu opozicijske čelnike, pretvara ih u drugorazredne ili trećerazredne političke aktere. No Milanoviću takva vrsta sukoba više, ustvari, nije potrebna i šef HDZ-a mogao bi se naći u velikim problemima ako se predsjednik države ubuduće odluči za obranu svojih ustavnih ovlasti koristeći drukčije metode od onih za kojima je posezao u prošle tri-četiri godine, odnosno ako se – umjesto na svoje polemičke i verbalne vještine – više osloni na Ustavni sud, kakav god bio, i na referendumsko izjašnjavanje građana o pitanjima koja se tiču eventualnog ograničavanja predsjednikovih ovlasti mimo promjene Ustava.

A kad kažemo da bi se Plenković mogao naći u velikim problemima nastavi li cijediti suhu drenovinu, u što se pretvorio sukob s Milanovićem, ponajprije mislimo na svibanjske lokalne izbore i na sve jasnije nezadovoljstvo unutar HDZ-a zbog Plenkovićeve iracionalne jurnjave slijepom ulicom.