Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek te ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić prošli su tjedan otkrili suštinu neprestanog durenja Plenkovićeve vlasti na svijet oko sebe. Reagirajući na izjavu zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića da nije zadovoljan dinamikom poslijepotresne izgradnje zamjenskih privatnih kuća na području Zagreba, Obuljen Koržinek napisala je na Facebooku, između ostalog, i ovo: "Umjesto rečenice da 'nije zadovoljan obnovom' jedino bi pristojno bilo zahvaliti Vladi Republike Hrvatske i za sredstva i za organizaciju obnove i za preuzimanje vođenja obnove gotovo svih zgrada javne namjene koje je trebao obnavljati Grad."

Bačić je rekao da bi gradonačelnik Tomašević "trebao pokazati dozu zahvalnosti" s obzirom na to da je Vlada zaslužna za obnovu objekata javne namjene i kulturnog dobra u Zagrebu. Tomašević, naravno, ničim nije doveo u pitanje Vladinu pozitivnu ulogu u obnavljanju građevina koje spadaju u rečene dvije kategorije; njegovo nezadovoljstvo – koje je pritom bilo lišeno teških riječi i prozivanja bilo koga – ticalo se činjenice da su u pet godina sagrađene 32 od predviđene 102 zamjenske privatne kuće: nije valjda da su u Vladi zadovoljni tim rezultatom?!

No nećemo ovdje o problemima obnove nego, rekosmo, o razlogu konstantnog durenja Andreja Plenkovića i njegovih najbližih suradnika: ključna riječ je – zahvalnost. Članovi Vlade duboko su uvrijeđeni pomanjkanjem zahvalnosti političkih suparnika, novinara, građana. Pogledajte što smo učinili za vas, pokazuju premijer Plenković i ministri širokim potezima ruku na zelena polja svojih postignuća, a nitko ni da nam kaže hvala, nitko da nam se nakloni, nitko da poljubi tragove naših stopa; umjesto toga, glasate za Milanovića, u anketama izražavate sve veću potporu SDP-u, tražite dlaku u jajetu, zanovijetate.

To da vlast otvoreno očekuje opozicijsko i građansko iskazivanje zahvalnosti zbog onog što je smisao postojanja vlasti nespojivo je s demokratskim i slobodnim društvom. Izražavanje zahvalnosti vlastodršcima zbog njihove navodne genijalnosti i samoprijegora karakteristika je diktatorskih režima i mafijaških organizacija. Javno iskazivanje zahvalnosti režimu uvijek je posljedica straha i nekog oblika represije. U demokraciji se odnos prema vlasti, u principu, izražava na glasačkom listiću. HDZ generalno nema razloga da bude nezadovoljan odabirima hrvatskih građana u prošla tri i pol desetljeća, pogotovo u posljednjih desetak godina, ali to nije dovoljno.

Žudnja za zahvalnošću i ogorčenost na drske nezahvalnike pokazatelji su preduge vladavine uslijed čega se gubi dodir s realnošću. Najistaknutiji ljudi Vlade i HDZ-a više nisu sposobni vidjeti ništa mimo svojih uspjeha, ništa mimo svog trudbeništva, kao da je riječ o dobročinstvima a ne poslu za koji su veoma dobro plaćeni i za koji su se odlučili slobodnom voljom. Oni sami sebe vide žrtvama nezahvalne javnosti i ne pada im na um da se, umjesto iskanja zahvalnosti, zajedno s Tomaševićem skrušeno ispričaju desecima zagrebačkih obitelji koje pet godina čekaju da im budu izgrađene zamjenske kuće. Ili se i od njih očekuje zahvalnost?