Predsjednik Republike Zoran Milanović u kolovozu 2022. rekao je ovako: "Rusija i Amerika moraju se dogovoriti da bi taj užas u Ukrajini prestao." Još je nekoliko puta poslije ponovio isti stav: ako se želi zaustaviti rat, moraju pregovarati Sjedinjene Države i Rusija, jer Ukrajina dominantno ovisi o američkoj vojnoj, financijskoj i političkoj pomoći.
Ni SAD ni Europska unija u protekle tri godine ruske agresije nisu pokazali interes da osmisle bilo kakav mirovni plan i da poduzmu iole ozbiljnu mirovnu inicijativu pa makar naišli na odbijanje u Moskvi.
Inzistiralo se na ratu do ruskog poraza na bojnom polju i do izlaska Ukrajine na međunarodno priznate granice iz 1991., uz neodgovorna obećanja o slanju ratne pomoći "dokle god i koliko god bude trebalo", u čemu su prednjačili čelnici Europske unije i većina europskih državnika nastojeći da – barem retorički – budu veći katolici od pape, odnosno da u slijepom slijeđenju politike Joea Bidena i njegove administracije sasvim zanemare realnost i odustanu od pokušaja kreiranja vlastite političke pozicije prema Rusiji i Ukrajini.
Milanović je bio jedan od vrlo rijetkih europskih političara koji je izražavao realpolitičku skepsu na račun zapadne strategije u Ukrajini. Izgleda da je bio u pravu. To ga je koštalo etiketiranja da je rusofil, Putinova pudlica, korisni idiot Kremlja, da vodi Hrvatsku na Istok i da nam uništava međunarodni ugled i položaj.
Milanović je bio jedan od rijetkih europskih političara koji je izražavao realpolitičku skepsu na račun zapadne strategije u Ukrajini. To ga je koštalo etiketiranja da je rusofil, Putinova pudlica, korisni idiot Kremlja i da nam uništava međunarodni ugled i položaj
Ovih dana vidimo da se počinje ostvarivati ono što je zagovarao Milanović. Novi američki predsjednik Donald Trump ponudio je bilateralne mirovne pregovore ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a Putin je smjesta prihvatio ponudu. Zasad nije predviđeno da u tim pregovorima sudjeluje Europska unija, što je šokiralo nedorasle i pogubljene europske lidere, dok će ukrajinski predsjednik Zelenski, ako bude pozvan za stol, ondje biti više-manje u ulozi statista.
Neizvjesno je hoće li američko-ruski pregovori rezultirati mirom ili primirjem u Ukrajini, no jasno je da nema drugog puta ako se uistinu želi zaustaviti ubijanje, razaranje i patnja. Pitanje pravednosti tog eventualnog mira palo je u drugi plan pred pragmatičnošću Trumpova pristupa.
Hoće li američki zaokret u vezi s ratom u Ukrajini, zaokret čije je mirotvorne domete u ovom trenutku teško procijeniti, dovesti do porasta Milanovićeva utjecaja na hrvatsku vanjsku politiku, čega gotovo da i nije bilo u proteklih pet godina, usprkos ustavnim odredbama koje predsjedniku Republike daju nemale nadležnosti i u tom segmentu vlasti? Hoće li premijer Andrej Plenković – koji se nije pojavio na predsjedničkoj inauguraciji u utorak – sad najednom početi da uvažava Milanovićeva razmišljanja o međunarodnoj situaciji i o tome kako da se Hrvatska postavi spram ključnih geopolitičkih sukoba i napetosti?
Može li premijer sebi priuštiti nastavak ignoriranja Ustava i predsjednika države u novonastalim okolnostima, i globalnim i lokalnim, naročito s obzirom na to da će narednih godina u cijeloj Europi naglasak biti na obrambenoj i sigurnosnoj politici, dakle područjima u kojima se krupni ili strateški potezi ne mogu povlačiti mimo suglasnosti Pantovčaka, barem dok je na snazi sadašnji Ustav, a ne postoji dvotrećinska parlamentarna većina koja bi mogla promijeniti Ustav i razvlastiti predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga?
Je li rezultat predsjedničkih izbora, kao i razvoj događaja povezanih s ratom u Ukrajini, Plenkovića prizemljio u dovoljnoj mjeri da shvati kako od daljnjeg forsiranja konfrontacije s Milanovićem može imati veću štetu nego korist, pogotovo ako se Milanović ne bude dao uvući u kontinuiranu kavgu? U proteklih šest-sedam mjeseci pokazao je da se može suzdržati, a Plenković nije našao odgovor na tu taktiku.
Može li premijer sebi priuštiti nastavak ignoriranja Ustava i predsjednika države u novonastalim okolnostima, i globalnim i lokalnim, naročito s obzirom na to da će narednih godina u cijeloj Europi naglasak biti na obrambenoj i sigurnosnoj politici?
Sudeći prema njegovim izjavama i ponašanju otkako je 12. siječnja reizabran za predsjednika Republike, uključujući i inauguracijski govor, Zoran Milanović ne kani u predstojećem mandatu biti najljuća – ili jedina ozbiljna – opozicija HDZ-u i Vladi, kao što je bio u mandat koji je iza njega. Pritom ne treba očekivati da će prestati biti kritičan i da će, na primjer, postati blagonaklon prema glavnom državnom odvjetniku Ivanu Turudiću.
Uloga vođe opozicije ipak je više bila plod stjecaja okolnosti te eskalacije osobnog animoziteta između njega i Plenkovića nego unaprijed donesene odluke. Za hrvatsku demokraciju, međutim, bilo je važno da je prihvatio tu ulogu, koliko god je "tvrda kohabitacija" u nekim epizodama znala biti veoma mučna i koliko god su neki njegovi potezi – poput pokušaja premijerske kandidature bez davanja ostavke na položaj predsjednika Republike – bili rubni i u smislu ustavnosti i u smislu političke čistoće.
Milanović se, za razliku od lijevih i desnih opozicijskih čelnika, uvjerljivo suprotstavljao premijerovim autokratskim nastojanjima, njegovoj sklonosti da koncentrira svu političku moć u svojim rukama i da praktično uvede neki oblik jednoumlja. Takvo postavljanje glavni je razlog Milanovićeve gotovo plebiscitarne pobjede u drugom krugu predsjedničkih izbora.
S druge strane, prihvaćanje uloge neformalnog opozicijskog vođe odsjeklo je predsjednika od mogućnosti utjecaja na državnu politiku u Ustavom mu povjerenim pitanjima obrane, nacionalne sigurnosti i vanjskih poslova, osim kad je riječ o nekolicini neophodnih imenovanja u vojsci i sigurnosnim službama.
Čini se da Milanović u idućih pet godina želi utjecati na vođenje politike: em zbog toga što se jako zakomplicirala situacija u svijetu, em zbog toga da opoziciji prepusti posao opozicije, em zbog toga što je drugi predsjednički mandat ujedno i njegov posljednji mandat pa mu nije potrebno sukobljavanje kao jedno od sredstava za postizanje javne vidljivosti i popularnosti.
Prilagođavanje novoj geopolitičkoj stvarnosti – Andrej Plenković (Foto: Igor Kralj/PIXSELL)
Sva je prilika da će područje obrane i nacionalne sigurnosti biti jedno od najvažnijih u vremenima koja dolaze, i u Hrvatskoj i u svijetu. To će biti i područje najintenzivnije suradnje Vlade i predsjednika Republike, ako suradnje bude, a teško je zamisliti kako bi dalje funkcionirale oružane snage u uvjetima nastavka nesuradnje.
Četiri su ključne stavke koje zahtijevaju dogovaranje vrhovnog zapovjednika i Vlade: vraćanje obaveznog služenja vojnog roka, odnos prema mogućem zahtjevu SAD-a i NATO-a o slanju većeg broja vojnika u nekovrsnu mirovnu misiju u Ukrajini, formuliranje novih strateških i doktrinarnih dokumenata obrane te definiranje koncepta nabave oružja i vojne opreme. Sve su to teme za sjednice Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost, sjednice tijela koja se nisu sastala više od tri godine.
"Nema dileme da moramo ojačavati svoje oružane snage u svakom pogledu. Hrvatska vojska mora biti sposobna zaustaviti napad na neovisnost i teritorijalni integritet te ispunjavati preuzete obaveze u sklopu svih saveza kojima pripadamo pri čemu te obaveze treba tumačiti pošteno, lojalno, ali u našem interesu. Međutim, ne slažem se s tezom prema kojoj 'sigurnost nema cijenu'", kazao je Milanović u inauguracijskom govoru.
"Pozivam da razgovaramo i uključimo u razgovor sve najodgovornije ljude i najbolje stručnjake. Potrudimo se da razumijemo narav eventualnih ratova budućnosti, pa da o nabavi oružja i opreme razmišljamo iz te perspektive. Nemojmo biti povodljivi i panični: to nikad nisu dobri saveznici, nikada u odlučivanju, a naročito ne u zanimljivim i turbulentnim vremenima koja se događaju i u kojima sudjelujemo."
Što se tiče vanjske politike, imenovanja veleposlanika koja su na čekanju već punih pet godina vjerojatno će biti manji problem od uključivanja Milanovića u sukreiranje hrvatskog odnosa prema svijetu i međunarodnim prilikama.
Ako se predsjednik Republike i Vlada u prvoj fazi uspiju dogovoriti o postavljanju novih ambasadora u nekoliko najvažnijih misija (Washington, London, NATO, Europska unija, Pariz, Beograd, Sarajevo, Podgorica...), nekoliko desetaka ostalih veleposlaničkih imenovanja odvit će se narednih mjeseci bez većih poteškoća. Milanović sebi može dopustiti da u tome bude fleksibilan, jer nikome ništa nije dužan. No puštanje Milanovića u zonu vanjskopolitičkog utjecaja, rekosmo, sigurno neće teći glatko.
"Mir, sigurnost i dostojanstvo hrvatskih ljudi ne mogu i neće biti žrtva ničijih privatnih ambicija ili fiksacija. Nema potrebe da se ishitreno guramo u prve redove u stvarima na koje ne možemo znatnije utjecati, koje ne možemo promijeniti, koje vrlo često ne razumijemo, ne zbog manjka pameti nego zbog okolnosti. Politički avanturizam i slijepa sljedba znali su Hrvate u prošlosti stajati", rekao je predsjednik Republike u utorak.
Iz ovoga proizlazi da ne misli odustati od svojih dosadašnjih stavova, pogotovo ne sada kad se ostvaruje ono što je realistično i pragmatično zagovarao u pogledu rata u Ukrajini unatrag tri godine. Usuglašavanje bi možda moglo biti olakšano time što Plenković, zapravo, neće uzmaknuti pred Milanovićem nego će se prilagoditi novoj geopolitičkoj stvarnosti.
