U samo nekoliko tjedana geopolitička karta je izokrenuta. Autor izokretanja je američki predsjednik Donald Trump. Posljednji dani obilježeni su američko-ruskim razgovorima koji bi trebali postati pregovori o kraju rata u Ukrajini. U Rijadu (u očito rehabilitiranoj Saudijskoj Arabiji kojom vlada prestolonasljednik Muhamed bin Salman, donedavno ne naročito poželjan partner zbog toga što svoje političke protivnike doslovce trančira) sastale su se američka i ruska delegacija. Predvodili su ih ministri vanjskih poslova, ruski Sergej Lavrov i američki Marco Rubio. Uočimo da u američkoj delegaciji nije bio poseban Trumpov izaslanik za Ukrajinu Keith Kellogg, ali jest bio njegov golferski partner i posebni izaslanik za Bliski istok Steve Witkoff.
Na razgovore nije pozvan nitko iz Ukrajine (zbog toga je predsjednik Volodimir Zelenski odgodio putovanje u Saudijsku Arabiju za ožujak), njihovi predstavnici navodno će biti pozvani u kasnijim fazama, a Europa, odnosno Europska unija iz pregovora je isključena. Pojednostavljeno rečeno, stvari stoje ovako: Zelenski se trudi da se Ukrajinu pozove za pregovarački stol i govori da za njegovu zemlju nije prihvatljivo pregovarati o njoj bez nje, a dijelovi Europske unije, Francuska posebno, nastoje sklepati nekakvu kompoziciju koja bi nešto radila po pitanju mira u Ukrajini, tek toliko da se ne osjećaju potpuno marginalizirani u svojoj globalnoj nevažnosti. U međuvremenu je Rubio izjavio da su se dvije delegacije u Rijadu dogovorile o formiranju timova na visokoj razini koji će nastaviti raditi na sklapanju mira za Ukrajinu i "istražiti ekonomske i investicijske prilike koje će nastati uspješnim završetkom konflikta u Ukrajini". Primijetimo i da je upotrijebio imenicu "konflikt", ne "rat".
Sastanak delegacija predvođenih inoministrima nije bio jedini rusko-američki sastanak u Rijadu u utorak. Član ruske delegacije Kiril Dmitrijev, prijatelj Putinove kćeri i predsjednik uprave Ruskog fonda za direktne investicije, sa svojim se timom odvojeno sastao s Amerikancima. Izjavio je da su američke naftne kompanije jako dobro poslovale u Rusiji, vjeruje da će se vratiti jer zašto bi propustile prilike koje Rusija pruža.
Sve to naliči na refeudalizaciju svijeta. Dva feudalna vladara, Trump i Putin, putem svojih emisara dogovaraju sudbinu zemljice koja nije njihova, ali je u vazalnom odnosu. Možda se na koncu sporazum pečatira i kakvim dinastičkim brakom kao zalogom vječnog mira. Nakon sastanka spomenuto je i da će delegacije razgovarati o teritoriju (ukrajinskom) i sankcijama (nametnutim Rusiji). U prijevodu, to znači da bi na koncu pregovora Rusija mogla dobiti teritorij, a izgubiti sankcije.
Europska unija ima nešto bolju poziciju od Ukrajine u očima aktualnih krojača Ukrajine. Ona je ta koja bi trebala platiti nemali dio računa zamišljenog mirovnog sporazuma. Dvije krojačice dat će sigurnosna jamstva Ukrajini, a garant realizacije tih jamstava trebala bi biti EU, po mogućnosti (iz američkog gledišta) slanjem vojnika, odnosno (iz ruskog kuta) na neki drugi način. No, prvo pitanje nije zašto bi netko tko nije uključen u pregovore bio garant realizacije, prvo je pitanje zašto bi netko uopće trebao garantirati ono što mu garantiraju SAD i Rusija. Doduše, Ukrajina je jamstva za svoj teritorijalni integritet s istih adresa dobila i 1994., kada je u Budimpešti Moskvi predala svoje nuklearno oružje, a ta jamstva nisu propala 2022. nego 2014. godine, kada je Rusija anektirala Krim i vodila pobunu na istoku zemlje.
Naravno, postoji velik problem s vojskom koju bi europske zemlje trebale poslati, navodno 150.000 vojnika. Nitko ne zna kako bi se u Europi skupilo toliko vojnika za Ukrajinu. Britanski premijer Keir Starmer najavio je slanje vojnika, njemačka politika (na liniji odlazećih, kancelara Olafa Scholza i ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock) malo bi slala, pa bi vidjela bi li slala. Veliki arhitekt pokušaja europskog povratka u međunarodnu političku arenu je francuski predsjednik Emmanuel Macron, poznat i po tome što mu svi najvažniji planovi propadaju. Slanje vojske, čak i da se pronađe 150.000 vojnika, neće biti jednostavan posao. Rusija je izjavila da nema ništa protiv ulaska Ukrajine u EU jednog dana, ali ne dolazi u obzir njeno članstvo u NATO-u. Lavrov je rekao da prisustvo vojnika članica NATO-a u mirovnoj misiji u Ukrajini nije prihvatljivo.
Macron je u ponedjeljak naprasno organizirao sastanak izabranih čelnika članica Unije i britanskog premijera. Sastanak je ispunio očekivanja – ništa nije dogovoreno, osim toga da će se dogovarati o dogovoru. Europa, posebno njen dio zvan EU, u groznom je položaju: ustati i emancipirati se od SAD-a pa postati svjestan svojih geopolitičkih slabosti i nemoći ili odustati pa (p)ostati sve manje važan privjesak američke administracije. EU, i da hoće, ne može slati vojske članica u mirovne misije; to je pravo koje (još) pripada članicama. Unija je na raskrsnici: ili će krenuti prema stvaranju nelabave konfederacije ili će, u optimističnoj varijanti, ostati društvo za dijeljenje novca iz europskih fondova i usvajanje direktiva o kavezima za perad. Trump je razgolitio sve slabosti EU-a, ekonomsko-trgovačkog diva bez vojske i mornarice (i zajedničke vanjske i sigurnosne politike), dakle na staklenim nogama. EU se bolno sudara sa svojim slabostima i sviješću o vlastitoj sve manjoj važnosti: ona dobro funkcionira kad joj ide dobro, ekonomija je stabilna i vlada manje-više mir, a u periodima krize članice gledaju svoja posla svjesne da Unija ne može riješiti globalne, posebno sigurnosne probleme.
Svi ti problemi vjerojatno ne zanimaju Trumpa. Njega zanimaju mir u svijetu (jer je on dobar za biznis) i Kina (jer ona nije dobra za američki biznis). Zato i pregovara o Ukrajini bez Ukrajinaca i o Palestini bez Palestinaca (po mogućnosti i bez Palestinaca u Palestini).
Ukrajini se sprema dodatni račun. Osim što je već platila cijenu rata u stotinama tisuća žrtava, milijunima raseljenih, uništenoj i nemaloj mjeri okupiranoj zemlji, još bi svu pomoć u obrani koju je dobila, posebno od SAD-a, trebala platiti. Doba Franklina Delanoa Roosevelta i Zakona o zajmu i najmu je prošlost. Trump traži da Ukrajina pomoć plati svojim golemim rudnim blagom koje će isporučivati američkoj ekonomiji. Demonstrirao je i to da stara usporedba o američkoj vanjskoj politici kao supertankeru na oceanu više ne vrijedi. Supertanker je moguće zaokrenuti, ali za to treba mnogo vremena i prostora. Trump je to napravio u nekoliko tjedana. U doba Joea Bidena SAD je bio spreman u Ukrajini protiv Rusije ratovati do posljednjeg Ukrajinca i pružati golemu materijalnu pomoć. Trump je to šokantno brzo promijenio.
U pitanju je i ono što se zove međunarodni poredak, a što će, promijene li se i formalno ukrajinske granice, biti definitivno uništeno. Sve se, navodno, radi i zbog mira u Europi, a on je desetljećima određen nepovredivošću granica, kako je definiran u završnom dokumentu tadašnjeg KESS-a iz Helsinkija. Granice su očito povredive, uskoro bi mogle biti i jednostrano promjenjive, a uljuljkanost u sigurnost izvan tih granica bit će vrijednost jača od reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti međunarodnog prava.
