Nedavno objavljeno globalno istraživanje think-thanka Europskog vijeće za vanjske odnose (ECFR) kaže kako je krajem 2024. velik broj građana nezapadnih zemalja - Kine, Indije, Indonezije, Južne Afrike ili Saudijske Arabije – smatrao kako je povratak Donalda Trumpa pozitivan za svijet. Primjetan udio izrazio je nadu da će Trump okončati ratove na Bliskom istoku i u Ukrajini. Uostalom, on godinama ponavlja kako će zaustaviti "vječne ratove" – forever wars - a inzistira i kako do rata na istoku Europe ne bi ni došlo da mu 2020. nije "ukradena" izborna pobjeda.

Nezavisno od vjerojatnosti posljednjeg nagađanja, barem što se bliskoistočnog sukoba tiče Trump je u nekoliko tjedana po svemu sudeći spektakularno srušio mirotvorna očekivanja: početkom veljače je iznio "plan" po kojem će SAD zauzeti Pojas Gaze, trajno, dok će Palestinci biti iseljeni, također trajno. Ova ideja predstavlja rušenje desetljećima duge američke politike te svih principa međunarodnog prava, ali i izgleda na ikakav mir u regiji. Štoviše, ona potiče ratove, i to možda čak i gore od dosadašnjih - ukoliko je to moguće.

Pojedini komentatori su, doduše, primijetili kako je Trumpov opis Gaze - kao ruševine u kojoj je nemoguće živjeti - humaniji od Bidenovog licemjerja pred izraelskom ubilačkom kampanjom. No Trump zahtijeva etničko čišćenje Palestinaca s njihove zemlje, na kojoj im preci žive stotinama, ako ne i tisućama godina, za koju su duboko vezani, za koju je znatan dio njih spreman boriti se i poginuti te koja je mjesto dubokih historijskih trauma. A sve to kako bi se na mjestu njihovog neizmjernog stradanja izgradila elitna komercijalna rivijera: za Trumpa je Gaza tek očito tek objekt rutinskog i vulgarnog nekretninskog biznis-poduhvata.

Osim što je iznesena ideja groteskna i doslovce morbidna, potpuno je nejasno kako bi njegov naum i teoretski mogao biti ostvaren. Za početak, hoće li Washington poslati američke postrojbe da pokušaju uništiti Hamas, nakon što to nije uspjelo Benjaminu Netanjahuu, čija vojska se u navodnom pokušaju uništenja organizacije vjerojatno upustila i u genocid? Svi arapski vođe izravni su oko toga da iseljavanje Gaze ne dolazi u obzir. Trumpu je to u posjetu 11. veljače i osobno prenio jordanski kralj Abdulah. Arapski lideri svjesni su da bi prihvaćanje te zamisli značilo ukidanje suvereniteta zemalja poput Jordana ili Egipta od kojih se očekuje da prepuste teritorij za naseljavanje Palestinaca. A pristanak na tako nešto razbjesnio bi i njihovo vlastito stanovništvo te ugrozio njihovu vlast. Za nijednu zemlju to ne važi više nego li za Jordan, u kojem je više od polovine stanovništva palestinskog porijekla. Trump igra na to da su milijarde dolara američke pomoći presudne za održavanje jordanskog i egipatskog režima. No upućeni analitičari ističu kako bi etničko čišćenje Gaze jordansku kraljevinu toliko egzistencijalno ugrozilo da se Aman spreman suprotstaviti, pa i po cijenu potpunog izlaska iz američke savezničke sfere.

Štoviše, Jordan bi se mogao reorijentirati na otvoreni otpor poretku koji regiji nastoje nametnuti Washington i Tel Aviv. S obzirom na centralni značaj hašemitske kraljevine za američki bliskoistočni vojni i diplomatski položaj, to bi bila omanja geopolitička revolucija. Također, protjerivanje Palestinaca bi dovelo do vrlo ozbiljnog zaoštravanja odnosa s Egiptom, danas 112-milijunskom zemljom čiji je mirovni sporazum s Izraelom ključan za njegovu sigurnost. A mada se nije uputno kladiti na humanost vladara Saudijske Arabije, izgledno bi za dugo vremena bila srušena mogućnost normalizacije izraelsko-saudijskih odnosa, što je priželjkivani krunski dragulj američke regionalne politike.

Kaotična i kaubojska Trumpova diplomacija ne ostavlja dojam uspješnog mirotvorstva nego proizvodnje kaosa, a možda proizvede i još ratova

Postoji teza kako Trump zapravo ne misli ozbiljno, nego je riječ o strategiji šoka i ucjene. U ovoj interpretaciji, tom se strategijom arapske zemlje nastoji prinuditi da u zamjenu za odustajanje od iseljavanja Palestinaca pristanu na nešto manje strašno od te bizarne ideje - ali nešto što je do sada svejedno bilo nezamislivo. Recimo, da pristanu na odustajanje od palestinske državnosti i blagoslove službeno svođenje Palestinaca na status stanovništva porobljenog u izraelskoj aparthejd-državi. Daleko je od sigurnog da ovakva metoda funkcionira. Egipat je, doduše, upravo iznio plan o obnovi Gaze kojim se iz upravljanja teritorijem isključuje Hamas, a troškove obnove bi preuzele arapske zemlje. Međutim, nijedna od njih nije voljna preuzeti odgovornost za sigurnost Gaze bez da se Izrael obaveže na stvaranje palestinske države.

U svakom slučaju, ako Trumpova ideja o iseljavanju "i nije ozbiljna, ne znači da nije opasna" upozorio je Danijel Levi, nekadašnji izraelski pregovarač s palestinskim predstavnicima, a danas žestoki kritičar politike Tel Aviva. Naime, Trumpov je prijedlog osnažio izraelsku mesijansku desnicu, koja odavno zastupa najcrnje ideje o protjerivanju Palestinaca te aneksiji Gaze i Zapadne obale. Izraelske ekstremiste obuzela je ekstaza, s obzirom da je Trump de facto odobrio, podupro i preuzeo njihove najcrnje ideje. Ukratko, Trumpova intervencija već sada je dramatično dodatno destabilizirala regiju, koja se i prije toga nalazila u očajnom stanju.

Upitno je koliko je situacija bolja po pitanju Ukrajine. Događanja posljednjih dana ostavljaju vrlo kaotičan dojam, počevši od 12. veljače i Trumpovog telefonskog razgovora s Vladimirom Putinom te potom istupa američkog ministra obrane Petea Hegsetha. Svaki korak ka zaustavljanju rata je dobrodošao, a razgovori su nužan prvi korak. Vjerojatno su točne Hegsethove izjave o tome da je oslobađanje okupiranih ukrajinskih teritorija iluzija koja produžava rat. Ne postoji jasno ostvariv ili ikakav plan kako istjerati rusku vojsku iz Ukrajine. Na okupiranom ukrajinskom teritoriju - otprilike petini ukupne površine zemlje - nalazi se više od pola milijuna ruskih vojnika. Neprestana nagađanja o ruskom ekonomskom kolapsu, koji bi trebao dovesti i do vojnog, do sada se nisu ostvarila, a neizvjesno je hoće li i koliko bi za to još trebalo vremena.

Uostalom, i sam ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je posljednje vrijeme dao niz izjava iz kojih je jasno da je Kijev svjestan kako oteti teritorij neće vratiti ratom. Vrlo je vjerojatno nerealno i članstvo slobodnog dijela Ukrajine u NATO-u, ma koliko to Europljani i dalje lakomisleno obećavali Kijevu i ma čemu se u Kijevu nadali. Pristupanje Ukrajine Sjevernoatlantskom paktu je deklarativno bio jedan od ruskih razloga za rat, onaj od kojeg Moskva sigurno neće odustati. Očito je da Sjedinjenim Državama zbog Ukrajine ne pada na kraj pameti riskirati izravan sukob s Rusijom, niti su to ikada htjele - ne samo pod Trumpom, nego i pod Bidenom. Hesgeth je bio izravan i oko toga da će mirovnu misiju samostalno voditi Europljani, da to neće biti NATO-ova misija niti će njene snage biti pokrivene NATO-ovim člankom 5. o zajedničkoj obrani. Ako mirovne snage budu upletene u sukob, Sjedinjene Države neće imati nikakvu obavezu da pomognu.

Ovi potezi nisu iznenađenje, jer ih iz Trumpovog okruženja najavljuju mjesecima. Suočavanje Ukrajine i Europske unije sa surovom i ružnom realnošću je nužno, ma koliko iznesena perspektiva bila nepravedna, naročito za Kijev i naročito za milijune Ukrajinaca koji će živjeti pod okupacijom. Odavno postoje relevantne procjene po kojima će rat upravo tako okončati. Tadašnji šef američkog generalštaba Mark Milley je još krajem 2022. prognozirao kako je pobjeda nemoguća te da su potrebni pregovori: ako rat zaista završi bez pobjednika, to znači da su stotine tisuća ubijenih od kraja 2022. ubijene doslovce ni za što. Međutim, njemački ministar obrane Boris Pistorius vjerojatno je u pravu kritizirajući Trumpa zato što je javno napravio važne ustupke još i prije nego li su pregovori uopće počeli. Faktično odricanje od teritorija, ne i de iure priznanje ruskog suvereniteta nad oblastima koje je Rusija službeno pripojila, te odustajanje od članstva Ukrajine u NATO-u jesu realne koncesije – ali one su trebale biti ishod, a ne polazište pregovora. Pistorius je, doduše, kritičar upitnog kredibiliteta s obzirom da je uz Washington trenutno upravo Berlin najveći protivnik ukrajinskog pristupanja NATO-u.

Međutim, Trumpovim potezom Moskva je već u startu izborila bitnu pobjedu, a u zamjenu nije morala ponuditi ama baš ništa. Na burzama rublja jača, a ruska propaganda sada osnovano tvrdi da je zapadna politika izolacije Moskve – nikad naročito uspješna, jer većina globusa u njoj nije sudjelovala – propala. Trump je izjavio i kako Rusiju treba vratiti u G7, koji bi tako opet postao G8. Izvještaji govore o slavljeničkoj atmosferi u Kremlju, koji će ohrabren ovim sada u pregovorima tražiti još i bitno više od navedenog. Istovremeno se Ukrajinom šire strah i demoralizacija. Drugim riječima, Trump je i prije početka pregovora ojačao poziciju agresora, a oslabio onu žrtve.

Trumpovo zaobilažnje Ukrajine pri započinjanju razgovora s Putinom, dojam da podjednako tretira Ukrajinu i Rusiju, ishitrene najave državničkih posjeta Moskvi i Washingtonu, dovođenje u sumnju na koji će način Kijev uopće biti uključen u pregovore: sve to nisu nimalo konstruktivni koraci. Bezobzirni cinizam aktualnog američkog predsjednika najbolja ilustrira izjava kako Ukrajinci "možda jednog dana budu ruski, možda i ne budu, ali mi ćemo dobiti sav taj novac tamo i rekao sam da ga želim natrag" - pri čemu pod "tim novcem" smatra vrijednost dosadašnje američke vojne i ostale pomoći. Naknadno se pokušalo neke stvari popraviti. Američki dužnosnici naglasili su kako će Kijev svakako biti uključen, a potpredsjednik JD Vance sastao se sa Zelenskim. Vance je izjavio i da su, ukoliko Rusija ne bude iskrena u privođenju rata kraju, na stolu i dodatne ekonomske sankcije te intenziviranje vojnog pritiska. Izjave državnog tajnika za vanjske poslove Marca Rubija također su odudarale od Hegsethovih. Namjere Washingtona sada "okružuje gusta magla", piše pariški Le Mond, ističući da se kontradiktorne izjave američkih dužnosnika samo umnožavaju, što ostavlja dojam konfuzije i izostanka suvislog plana.

Svejedno, ukrajinskom je predsjedniku uručen ugovor po kojem Ukrajina prepušta SAD-u polovinu svog mineralnog bogatstva, i to u zamjenu za već dobijenu pomoć. Ne čudi da ga je Zelenski odbio: tekst osim bezobzirnog nametanja američkih interesa – kako ih shvaća Trump - nije sadržavao nikakve sigurnosne garancije. Ukrajincima je lako moguće namijenjena sudbina još jednog u nizu naroda koje je Washington u geopolitičkim kalkulacijama iskoristio, a potom izdao. Pomoć Bidenove administracije Ukrajini nije bila samo ključna za njeno preživljavanje, nego i vrlo korisna za urušavanje vojne moći Rusije, kao još uvijek neugodnog američkog suparnika. No rat se otegnuo, a Washingtonu su resursi potrebni za obuzdavanje Kine, što je najvažniji američki interes, otvoreno je rekao Hesgeth. Stoga je vrijeme da se sukob privede kraju, ali ne na način na koji je Kijev zamišljao.

Protjerivanje Palestinaca bi dovelo do vrlo ozbiljnog zaoštravanja odnosa s Egiptom, danas 112-milijunskom zemljom čiji je mirovni sporazum s Izraelom ključan za njegovu sigurnost

Odnos Trumpa i njegove administracije prema Europskoj uniji je, blago rečeno, ponižavajući. S jedne strane, brutalno buđenje EU je vjerojatno bilo potrebno i posve zasluženo. Unatoč nizu ozbiljnih svjetskih kriza posljednjih godina, Unija je i dalje nesposobna djelovati kao relevantan vanjskopolitički akter. U isto vrijeme ne nedostaje licemjernog moraliziranja s pozicije superiornosti - dovoljno je usporediti odnos Ursule von der Leyen, Kaje Kallas i ostalih EU funkcionera prema Ukrajini s onim prema izraelskom pokolju u Gazi – iza koje ne stoji mnogo. Naime, EU je do sada svijetu moralne lekcije iritantno dijelila skrivajući se iza američke vojne moći, ne razmišljajući kako će izgledati scenario u kojem ta zaštita nestane, a izgleda tako da je Europa slaba i nitko je ne doživljava. Iznenađenje i zgražavanje europskih vođa nad mogućnošću dogovora Trumpa i Putina na štetu Ukrajine i Europe "potpuno je naivno", istaknuo je prošlog vikenda na na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji kopredsjednik njemačke stranke Ljevica, bivši UN-ov inspektor za biološko oružje Jan van Aken. Moglo se predvidjeti da će Trump nastupiti s posve drugačijim pravilima igre, no umjesto razvijanja neovisne diplomatske strategije i inicijativa za okončanje rata, politika EU se gotovo isključivo oslanjala na isporuke oružja Kijevu. Bila je to "povijesna pogreška s katastrofalnim posljedicama", jer će Europa sada morati nemoćno prihvatiti dogovor Amerikanaca i Rusa, kaže van Aken.

Niz događaja posljednjih dana zorno svjedoči kako se EU svela na irelevantan objekt, koji SAD šutira kako mu se prohtije. Europski vođe nisu bili unaprijed obavješteni o Trumpovom razgovoru s Putinom. Osim što im je u Münchenu - misleći na stanara Bijele kuće - Vance objavio kako je "u gradu novi šerif", američki potpredsjednik europskim je političarima vrlo nediplomatski održao lekcije kako izolirajući krajnu desnicu guše demokraciju. Odbio se sastati s tehničkim njemačkim kancelarom Olafom Scholzom, ali se zato našao sa šeficom ekstremističke Alternative za Njemačku Alice Weidel. Američki dužnosnici s Vanceom i Elonom Muskom na čelu istupaju kao otvoreni neprijatelji europskog društvenog uređenja. Finalno poniženje subotnja je izjava Trumpovog specijalnog izaslanika za Ukrajinu, Keitha Kelloga, po kojoj Europa neće biti uključena u američko-ruske pregovore. Pokušavajući iscijediti solidarnost i pomoć zapada, što je njegov opravdani zadatak, Zelenski nerijetko daje izjave koje s činjenicama stoje u prilično slobodnom odnosu: primjerice da će Rusija okupirati Europu, iako ne može ni Harkov, odnosno Harkiv, koji je od ruske granice udaljen 30 kilometara. No izvjesno je potpuno točna njegova izjava kako su "stari dani, u kojima je Amerika podupirala Europu samo zato jer je oduvijek to radila – prošlost". Washington očigledno namjerava samostalno razgovarati s Moskvom – prvi susret američke i ruske delegacije predviđen je već ovog tjedna u Rijadu, a EU nije pozvana - a potom uvjete mira o ukrajinskoj, ali i o europskoj sigurnosti servirati Bruxellesu i Kijevu na potpis. Njima će biti ispostavljen i račun za rat. Ukratko, prema SAD-u mjesto Europe u novom svjetskom poretku je da šuti, plaća i radi ono što joj se kaže.

Ipak, Trump i njegova administracija vjerojatno će uskoro otkriti kako će postizanje sporazuma biti mnogo teže te trajati mnogo duže nego što misle. To je nerijetko slučaj s kompleksnim ratovima: u slučaju Vijetnama su Washington i Hanoi godinama istovremeno pregovarali i ratovali. Ovo važi tim više ako je Vance iskren oko toga kako je cilj postizanje trajnog mira, dakle mira koji "neće istočnu Europu gurnuti u (novi, op. a.) sukob kroz samo nekoliko godina". Dugačak je niz vrlo spornih pitanja, poput sigurnosnih garancija za Ukrajinu ili sastava i veličine snaga za održavanje mira. Moskvi će bilo kakvo stacioniranje zapadnih vojski u Ukrajini biti neprihvatljivo, makar se ne radilo o NATO-ovoj misiji, a teško će pristati i na sigurnosne garancije koje u slučaju sukoba zapadnim zemljama daju pravo intervencije u Ukrajini. Osim toga, Kremlj inzistira kako kao preduvjet razgovora Kijev treba ustupiti nemali dodatan teritorij, uključujući i više no polumilijunski grad Zaporižje. Takvi stavovi ne govore o spremnosti na kompromis, pa niti o spremnosti na zaustavljanje ubijanja.

Konačno, analitičarka Zaklade Carnegie Tatjana Stanovaja ističe kako Trump Putinu ni ne može isporučiti ono čemu vladar Rusije zaista stremi. Ne radi se samo o zadržavanju osvojenog teritorija ili odustajanju od ukrajinskog članstva u NATO-u, pa niti o službeno proglašenoj trajnoj neutralnosti. Iako ovo posljednje zahtjeva i promjenu ukrajinskog ustava, o svemu navedenom se vjerojatno može razgovarati. No prema spomenutoj analitičarki Putin nije odustao od cilja ostvarenja izravne ili neizravne kontrole nad čitavom Ukrajinom. Upravo tome služi zahtjev za "demilitarizacijom", odnosno drastičnim ograničenjem veličine i naoružanja vojske, što bi naročito bez čvrstih sigurnosnih garancija drugih sila zemlju učinilo nezaštićenom pred mogućnošću nove ruske invazije, de facto je dovodeći u položaj ovisnosti. U Kijevu će takve zahtjeve shvatiti kao kapitulaciju, koju vjerojatno nijedan tamošnji političar ne može potpisati i ostati na funkciji. Zelenski je rekao kako "nikada neće prihvatiti bilo kakve odluke između SAD-a i Rusije o Ukrajini. To je rat u Ukrajini, protiv nas, i naše su ljudske žrtve u pitanju". Ovo jest retorika, a Kijev u ogromnoj mjeri ovisi o SAD-u. Međutim, ako su sa zapada pothranjivani ratni ciljevi Kijeva bili nerealni i naivni, naivne su i paušalne ocjene kako su ukrajinski vođe američki pijuni koji će izvršiti što god im se naredi.

Još mnogo ambicioznije od do sada navedenog, Putinovi planovi ne staju na Ukrajini: on želi ispregovarati cijelu novu sigurnosnu arhitekturu kontinenta, i to takvu u kojoj će Rusija igrati mnogo veću ulogu. O ovome je možda imalo smisla razgovarati, ali prije no što je Moskva svoje mjesto za europskim stolom počela nametati sravnjujući gradove, masovno sijući smrt i progoneći milijune ljudi. U bliskoj, a vjerojatno i nešto daljoj budućnosti teško je zamisliti zajedničke sigurnosne aranžmane EU i Rusije, ili Rusije i vodećih europskih država.

Svejedno, aktualna razmišljanja Moskve ilustrira izjava Dmitrija Trenjina: ovaj analitičar nekadašnji je višedesetljetni vojni oficir i član think-thanka Rusko vijeće za međunarodne poslove, svakako osoba upućena u stavove Kremlja. Trenjin je za Financial Times izjavio kako je "svaki sporazum koji ne ostvari vitalne ruske sigurnosne interese samo garancija da će uskoro biti novog rata. Rusija to neće dozvoliti". Time je dao naslutiti kako ukrajinski političari, aktivisti i novinari, koji uporno ponavljaju kako će kompromisni mir, a bez čvrstog sigurnosnog mehanizma biti samo predah do nove agresije. Naime, iz Trenjinove izjave proizlazi kako će Rusija ratovati koliko god treba, ne samo da bi spriječila uspostavu takvog mehanizma u Ukrajini, nego i da sruši već postojeće sigurnosne mehanizme. Pod ruskim sigurnosnim interesima vjerojatno se podrazumijeva povlačenje NATO-ovih trupa s istoka Evrope, što je Rusija tražila prije nego što je protiv Ukrajine pokrenula agresiju. Hegsethove najave kako Sjedinjene Države "više nisu primarni garant sigurnosti u Europi", kojima je de facto obznanio završetak ere započele još 1945. godine, daju naslutiti kako bi Amerika čak i na to moglo pristati.

Međutim, europske članice NATO-a tome se oštro protive: bez obzira na disparitet moći, Washington neće moći unilateralno nametnuti takvo rješenje, naročito ne dok od Europe očekuje da osigura 150 ili 200 tisuća mirovnih trupa, možda i višestruko veći broj ako uračunamo potrebu njihove rotacije. Takva operacija teško će se dogoditi bez diplomatskog usuglašavanja stavova i koordinacije opsežne akcije. Moguće je zamisliti da SAD ostavi Europu da se posve sama bakće s problemom Ukrajine, pa i američko potpuno povlačenje iz Europe. No čak ni Trumpova administracija nije dala naslutiti da planira tako nešto, barem ne za sada. Naime, kompletno prepuštanje Ukrajine volji Moskve svjetska bi javnost nužno shvatila kao golemi Trumpov poraz i znak velike slabosti, a poznato je da on više od svega ne voli gubiti niti ispadati slab.

EU je do sada svijetu moralne lekcije iritantno dijelila skrivajući se iza američke vojne moći, ne razmišljajući kako će izgledati scenario u kojem ta zaštita nestane, a izgleda tako da je Europa slaba i nitko je ne doživljava

U svakom slučaju, Emmanuel Macron je za ovaj ponedjeljak sazvao sastanak europskih lidera, uspaničenih da će Trump sigurnosnu budućnost Ukrajine i cijelog kontinenta dogovarati bez njih. U trenutku pisanja ovog teksta nisu poznati rezultati sastanka, no na njemu će se sigurno razgovarati o tome kako spriječiti Trumpa u provedbi njegovih planova - a potom i o europskom planu B, odnosno o tome može li EU preuzeti ulogu dosadašnju ulogu SAD-a te samostalno vojno održavati Ukrajinu u ratu, odnosno dovesti je u snažniji vojni položaj prije početaka pregovora. Također, i o sigurnosnim garancijama koje Europe može ponuditi u odsustvu SAD-a i njegovog nuklearnog kišobrana, pa i o dolasku europskih trupa u Ukrajinu, što su Macron i britanski premijer Keith Starmer već spominjali.

Donedavno je prevladajuće mišljenje bilo kako EU, što se vojne opskrbe tiče, apsolutno ne može zamijeniti SAD, s dobrim razlozima. Stoga, ali i uslijed upitne personalne kvalitete, obezglavljenosti europskog vodstva i skučene mogućnosti zajedničkog funkcionalnog zajednice 27 država, rezultat će vjerojatno biti velike riječi iz kojih će stajati manje toga konkretnog. A da ne govorimo o izjavi Zelenskog kako je potrebno formirati europsku vojsku. Tvrdnja je izvjesno točna, no 23 europske članice NATO-a i 27 članica EU će se vrlo teško oko toga uskoro usuglasiti, sve kad SAD takvu ideju i ne bi sabotirao. Moguće se eventualno nadati kako će Europu na prisilnu emancipaciju potaknuti još nepoznati Trumpovi koraci.

Sve u svemu, Trumpovi potezi s jedne strane predstavljaju važan iskorak u zaustavljanju opasnog proxy-rata u Ukrajini, naročito s obzirom da su u njega uključene dvije nuklearne supersile. S druge strane, način na koji su ti koraci poduzeti krajnje je problematičan. A osim što je između onog što Trump može ponuditi i onog što Putin traži prilično velika provalija, Moskva trenutno možda i nema interesa u stvarnim pregovorima. Ruska vojska na bojištu napreduje, mada vrlo polagano, a Kremlj sada dobija vrlo ozbiljne signale da se i diplomatska situacija okreće u njenu korist. Spremnost Trumpove administracije na dogovor s Moskvom kao ravnopravnim partnerom za Putina je već sama po sebi globalna pobjeda. Svakako, Putin će se truditi ostaviti dojam kao da želi kompromis. No istovremeno, postoji šansa da će zapravo na sve načine pregovore otezati i koristiti kao sredstvo kojima dodatno urušava poziciju Ukrajine, a u međuvremenu zauzimati dodatni teritorij i postavljati nove zahtjeve. Aktualni rat "neće prestati samim početkom pregovora, a ukoliko sporazuma ne bude, on će se nastaviti", ustvrdio je Trenjin.

Donedavno je prva izravna prepreka okončanju rata bila američko odbijanje kompromisa, odnosno službena politika Bidenove administracije podrške Ukrajini "dokle god treba". Nakon promjene američkog kursa, uskoro bi se moglo ispostaviti da glavne prepreke postaju Trumpovo nastojanje da rat okonča što prije ne uzimajući u obzir interese Europe i Ukrajine, ali najviše od svega mogućnost da ostvarivi i realni kompromis zapravo ne želi Moskva. Rusija igra na vrijeme: vojno gledajući, radi se o ratu iscrpljivanja u kojem se obje strane nadaju da će se ona druga u jednoj točki naglo slomiti – čemu je bliža Ukrajina. Predviđati je nezahvalno, no u narednim će se mjesecima pokazati što je od svega navedenog točno. Nezavisno od toga, sumanuti planovi i vanpovijesne deluzije, surovo nametanje principa America First, naprasna, unilateralna i kaubojska diplomacija, koja bezobzirno i nepametno ignorira one čiji pristanak je toj istoj diplomaciji ipak nužan ukoliko u svojim planovima želi uspjeti: potezi Trumpa i njegove administracije ne ostavljaju dojam ozbiljnog ili suvislog mirotvorstva koje će postići održive mirovne sporazume, odnosno trajno spriječiti sukobe. Možda je moguća mršava nada da su ove ocjene preuranjene, ali sasvim je moguće i da će Trump proizvesti još rata, patnje i kaosa: barem ovog posljednjeg je već proizveo, i to u velikim količinama.